Intrigator

Katran & perje

Jović protiv političke kontrole!

Zabrinuti bard

Programsko vijeće HRT-a, jedna od najbeskorisnijih tvorevina što ih je ljudski um osmislio, a konkurencija nikako nije slaba, osipa se kao da je članove pogodila srednjovjekovna epidemija kuge.

Sa sprava za mučenje utekla je i Viktorija Car s Fakulteta političkih znanosti, članica koja je remetila rutinu inkvizicijskog tijela postavljajući posve abnormalna pitanja: o potrebi poštivanja ravnopravnosti spolova, o programima za djecu i nacionalne manjine te drugim šokantnim stvarima kojima se javna televizija, međutim, nema namjeru baviti. Ujedno je raspravljala o programu HRT-a, što je posebice nerviralo čelnike te popravne ustanove, tamo dospjele po božjoj kazni, a napose Brunu Kovačevića, stručnjaka za skijanje, progone nepodobnih košarkaša i uređivanje kovrča gelom, misteriozno osvanulog na mjestu glavnog urednika.

Ostavka je naljutila člana Vijeća Josipa Jovića, barda patriotskog novinarstva devedesetih, postavljenog kako bi na Prisavlju glumio dežurnu arheološku iskopinu iz podruma Dioklecijanove palače, gdje je svojedobno napravio čuveni parapsihološki intervju s Mirkom Norcem, utoliko “medijski” što je bio vođen preko medija – naime, subjekt razgovora nije bio nazočan.

“Smatram ovo pokušajem rasturanja Vijeća i političke kontrole HRT-a. Mislim da se radi o jednoj organiziranoj i orkestriranoj akciji”, progovorio je nadahnuto bivši haški mučenik Josip Jović.

Sada se dotični bard može nastaviti baviti učinkovitim prakticiranjem heretičke vilice i španjolskih čizama na trenutno nepodobnom Zoranu Šprajcu, za kojeg je u nedavnom razgovoru za portal HRsvijet nespretno, doduše pomalo imbecilno, konstatirao da je “momačkog prezimena Jovanović”. No tako je još jednom ispunio glavnu kvalifikaciju za člana Programskog vijeća HRT-a.

Petar Glodić

Čelnici banaka odbili inicijativu Vlade za ulazak u vlasništvo posrnulih poduzeća

Bankovno srce tame

Banke ne žele preuzeti propale tvrtke, već žele novac. Skepsu nad takvim aranžmanom spremno je izrazio i guverner Željko Rohatinski, vjerni čuvar poslovnog okruženja u kojem su banke najveći dobitnici

Kako izgleda ekonomska kriza u svom rodnom, bankovnom srcu tame, mogli smo donekle steći uvid zahvaljujući reakcijama vodećih domaćih financijaša početkom ovog tjedna, a potaknutima Vladinim planom o rješenju nenaplativih dugovanja mnogobrojnih hrvatskih poduzeća. Ako se već može tako nazvati ideja koju je izložio ministar financija Slavko Linić, banke bi dotičnih oko 24 milijarde kuna mogle nadoknaditi kroz preuzeto suvlasništvo nad tvrtkama u stečaju.

No, sudeći po onome kako su progovorili kroz benevolentno uredništvo jednog dnevnog lista, čelni ljudi najvećih ovdašnjih banaka ne žele “poduzeća koje loše posluju”, logično, “nego novac”. Skepsu nad takvim aranžmanom spremno je izrazio i guverner Željko Rohatinski, vjerni čuvar poslovnog okruženja u kojem su banke potvrđene kao najveći društveni dobitnici našeg vremena.

Nameće se pitanje, a na koje zasad nema odgovora, međutim, kako bi se u protivnom moglo zadovoljiti gladna usta bankarska, ako ne rečenim dionicama. Kako umjesto toga, dakle, namaknuti spomenuti, nenadomjestivi objekt žudnje – novac? Pa, jedino uz pomoć vremeplova, čini se, skokom do nedavne prošlosti, one što je prethodila globalnoj imploziji kreditnog balona, dok je svijet još izgledao kao livada po kojoj se šareni na tisuće građevinskih i trgovačkih cvjetova.

Jer, upravo tvrtke iz spomenutih branši tvore većinu onih koje ne mogu vraćati goleme iznose kredita bankama. A nigdje se zasad ne spominje odgovornost banaka u proizvodnji tržišta koje je krahiralo, pumpano s jedne strane kroz npr. stanogradnju, i s druge kroz kupnju gotovog proizvoda – stana. Činilo se da je pripadajućoj ekspanziji samo nebo granica, no pokazalo se da je takav perpetuum mobile s rastom biznisa iza kojeg ne stoji realna vrijednost, također fikcija.

I tako sad banke ne bi propale tvrtke, nego novac, a novca niotkud. Logično da ne bi tvrtke, rekosmo, ne samo zato – kao što kažu – što se banke ne bave vođenjem tvrtki, nego prvenstveno zato što su zacijelo mnoge od njih neupotrebljive, a i one upotrebljive su ostale umnogome bez prostora za plasman svog proizvoda. Tko zna bi li banke u slučaju preuzimanja imale kome prodati i eventualne nekretnine u vlasništvu tih poduzeća, s čim bi se one nerijetko smjele naplatiti prije, recimo, radnika koji su ostali bez plaća.

U nedostatku spomenutog vremeplova, pak, ostaje nam da bankama poželimo samo jedno, za njihovu i opću dobrobit. Ako se jednom opet pokrene ciklus basnoslovnog financiranja i naplate kakvog priželjkuju, naime, bolje neka već unaprijed porazmisle o ulozi svojih kamata i do sada više nego poslovične lihve u projekciji neke buduće generalne krize.

Igor Lasić

Zagrebački odvjetnik tuži Miroslava Kutlu i Ninoslava Pavića te traži udio u EPH-u

Tužbe otkrile ortačke pregovore Pavića i Kutle

Odvjetnik Mladen Dragičevićev podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu tužbe kojima se prvi put iz kruga aktera svjedoči o pregovorima tajnih ortaka oko imovine, a da su oni vođeni potvrdio je i WAZ-ov menadžer Srđan Kerim

Nije nepoznato da je privatizacijski tajkun Miroslav Kutle posljednjih godina nastojao naplatiti potraživanja od nekih svojih ortaka iz famozne afere Grupo, s kojima je sredinom 1990-ih sklopio tajni ugovor o stvaranju medijskog carstva, no ovih dana o tome su prvi put javno posvjedočili neki od aktera Kutlinih pregovora s Ninoslavom Pavićem i Jurajom Hrvačićem.

Kako piše “Poslovni dnevnik”, zagrebački odvjetnik Mladen Dragičević, koji je do prije nekoliko godina zastupao Kutlu u pregovorima oko naplate višemilijunska potraživanja iz tajnih poslovnih aranžmana, podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu dvije tužbe zbog neisplate provizije. Dragičević je po ugovoru s Kutlom iz 2008. godine radio na utvrđivanju i povratu njegova prikrivenog vlasništva u medijskoj kompaniji Europapress holding (EPH) i u Obiteljskom radiju, pri čemu je organizirao i niz sastanaka između Kutle i njegovih dužnika, Pavića i Hrvačića. Pavić je preko svoje tvrtke Com.com 50-postotni suvlasnik EPH-a, dok ostalih 50 posto drži njemačka medijska kuća WAZ, a Hrvačić je vlasnik Obiteljskog radija, današnje Radio Antene.

Prema ugovoru s Kutlom, odvjetnik je trebao dobiti 15 posto provizije od svake realizirane naplate, no Kutle ga nije isplatio iako se, tvrdi Dragičević u tužbama, dogovorio s Pavićem i Hrvačićem te dobio tražene udjele u EPH-u i Obiteljskom radiju. Kako navodi “Poslovni dnevnik”, u jednoj je tužbi Dragičević tužio Kutlu i Pavića, tvrdeći da po njihovom dogovoru Pavić fiktivno drži 25 posto udjela u EPH-u za Kutlin račun, po čemu je Dragičević izračunao da bi mu Kutle na osnovu provizije trebao prenijeti 3,75-postotni udio u EPH-u ili isplatiti adekvatan iznos. Drugom tužbom tereti Kutlu i Hrvačića te po istom obrascu traži 15 posto udjela u Obiteljskom radiju ili isplatu odgovarajućeg iznosa.

Na osnovu tih tužbi, u sudskom je registru za tvrtku EPH zabilježen spor između Dragičevića, Kutle i Pavićeve tvrtke Com.com, a Dragičevićeve tužbe tako su prvi put javno iz kruga aktera progovorile o pregovorima vođenima između tajnih ortaka radi povrata Kutlinih ulaganja u njihove medije.

Odvjetnica EPH-a Vesna Alaburić “Poslovnom dnevniku” je odgovorila da su jedini vlasnici EPH-a njemačka kompanija WAZ i Pavićeva tvrtka Com.com, a isto je izjavio i Srđan Kerim, bivši makedonski diplomat i predsjednik Glavne skupštine UN-a, koji danas iz Beča vodi WAZ-ove operacije u istočnoj Europi. No Kerim je tom listu potvrdio kako se 2009. u Zagrebu sastao s Pavićem i Kutlinim odvjetnicima u vezi neraščišćenih vlasničkih odnosa. WAZ je zauzeo stav da udjeli u EPH-u nisu sporni, a da je sve ostalo u domeni poslovnih odnosa s kojima njemačka kompanija nije imala nikakve veze.

Drugim riječima, njemačkog partnera ne zanima kakvi su Pavićevi odnosi s Kutlom, a što se toga tiče, postoje snažne naznake da je Pavić svoje dugove prema privatizacijskom tajkunu rješavao mimo EPH-a, odnosno preko svoje tvrtke Com.com. Kao što su “Novosti” više puta pisale, Pavić je Kutlinim suradnicima transferirao pet milijuna eura za tvrtku Dalta, preko koje je njegov novac korišten za preuzimanje Kamenskog.

Nikola Bajto

Vlada se muči s definiranjem srednjeg sloja

Linić otpilio demagoga

Vladajući ovih dana imaju problema s definiranjem srednje klase, pa je ministar financija Slavko Linić dobio uvrijeđeno pismo jedne profesorice nakon što je u nedjelju odgovarajući korisnicima Twittera i Facebooka kazao kako srednji sloj čine oni koji zarađuju više od osam ili deset tisuća kuna. Koji dan prije njega, premijer Zoran Milanović je u srednji sloj ubrojio one s bruto plaćom od 3.000 do 8.000 kuna, odnosno od 2.400 do 5.900 kuna neto, no ta je izjava uvrijedila sindikate.

Kada se pogleda dohodovna tablica koju je Vlada objavila uz najavu novih poreza, ne čudi što je Hrvatskoj postalo teško identificirati srednji sloj, jer izlazi da od 1.645.251 zaposlenih i obrtnika čak 72 posto prima plaću do visine prosječne. Dakle, samo 28 posto ima natprosječne prihode.

Utoliko Milanović, ako je već gledao po prihodima, statistički nije puno promašio ni s gornjom granicom, kojom je u viši sloj svrstao 21 posto ljudi, niti s donjom, kojom je u niži svrstao njih 19 posto. To što većina “srednjeg sloja” jedva preživljava sa 2.400 do 5.900 kuna, surova je hrvatska stvarnost.

Linić je, pak, u srednji sloj svrstao one s primanjima višim od 8.000 i 10.000 kuna, s čime se već može uzeti poneki kredit za stan i bolji auto, pa ni to nije nelogično, ali je time obuhvatio tek od tri do deset posto ljudi, a kako nije jasno ni što bi onda bio viši sloj, izlazi da je ministar potpuno zanemario stvarnost.

Jedno od pitanja upućenih mu u nedjelju, a koje nije tako odjeknulo u medijima, bilo je o tome zašto se Vlada nije odlučila smanjiti dužnosničke plaće. One, kada je riječ o saborskim zastupnicima i višim dužnosnicima, iznose od 16.000 do 25.000 kuna. Ministar financija odgovorio je kako misli da je to demagogija.

Nikola Bajto

Kratko & jasno

Ivo Goldstein, predsjednik Bet Israela

Sinagoga je zajednička

Ognjen Kraus, predsjednik Židovske općine Zagreb, najavio je da će do kraja godine izgraditi sinagogu u Praškoj 7, na mjestu one srušene u Drugom svjetskom ratu?

– U Židovskoj se općini već više od desetljeća najavljuje početak gradnje sinagoge. Na tome smo intenzivno i mi, sadašnji članovi Bet Israela, radili sve do 2005. godine, dok smo i sami bili u zajedničkoj općini. Koliko su najave ozbiljne, ne mogu vam reći.

Hoće li i Bet Israel sudjelovati u projektu?

– Zemljište u Praškoj u vlasništvu je Židovske općine u Palmotićevoj. No, ono i sinagoga u načelu su svojina svih zagrebačkih Židova. Stoga i Bet Israel, kao druga židovska zajednica, ima pravo sudjelovati u gradnji. Mi jedini u Zagrebu, ali i u široj regiji, imamo židovsku školu, a na jesen otvaramo i gimnaziju, te prvu godinu studija judaistike na Filozofskom fakultetu. Naši članovi već deset godina vode Židovsku kulturnu scenu Bejahad, a imamo i zbor “Mišo Montiljo”. Svega toga u Palmotićevoj nema. Uostalom, naši su članovi uključeni u realizaciju ovog projekta već četvrt stoljeća i mi se iz toga ne želimo i ne možemo povući. A imamo i bjelodane dokaze da su u pogledu korištenja prostora u Praškoj u Židovskoj općini prevladali privatni interesi.

Hoće li u sinagogu dolaziti i članovi Bet Israela?

– Prije svega, valja se u duhu tolerancije i međusobnog uvažavanja dogovoriti o načelnim pitanjima, započeti poslove koji vode izgradnji i onda je završiti. Kada sinagoga bude opet na svom mjestu, lako ćemo se dogovoriti.

Kako postići da židovska zajednica dobije i kulturni centar?

– Moj otac Slavko je 1986. prvi predložio da se u Praškoj podigne sinagoga, a o idejnom projektu se diskutira svih ovih godina. Do 2005. u Židovskoj smo se općini dogovorili da se gradi manja sinagoga, a u preostalom dijelu Židovski kulturni centar. Što se Bet Israela tiče, gradnja može početi brzo, samo da u Židovskoj općini u Palmotićevoj postoji malo dobre volje da nas se uključi u projekt.

Mirna Jasić