Kijamet

VIJESTI RTL-a I.

Radimir Čačić odgovara novinarima na pitanje vidi li neki problem, možda moralni, u činjenici da je njegova stranka imenovala Srećka Ferenčaka u Nadzorni odbor Janafa. Ne, ne vidi, kaže Čačić, ni zakonski ni moralni, ali vidi ga u činjenici da novinari nepravomoćne kazne tretiraju kao pravomoćne, a svi su nevini dok im se ne dokaže suprotno.

To su divne konstatacije, koje zanemaruju neke sitnije rupe u dokaznom postupku. Naime, ukoliko pravilo o presumpciji nevinosti uzmemo za ozbiljno, netko će se morati ispričati Ivi dr. Sanaderu, jer kao jedini bivši premijer nije pozvan na proslavu uspjeha referenduma o EU-u. Jednako tako ni bivši ministar obrane Berislav Rončević nije pozvan na sličnu resornu proslavu. Zašto ti, pravosudno nevini ljudi, nisu dobili pozivnice, u čemu je problem? Gdje je granica poželjne i nepoželjne nevinosti? Zašto su ljudi blizu vlasti neviniji nego oni koji su podalje od nje?

Nataša Božić i Marinko Krešić na kraju priloga inteligentno vade Čačićevu obijesnu izjavu, staru mjesec dana, kako nova Vlada neće dodjeljivati javna poduzeća stranačkim podobnicima, kao što je to radila stara. “Pa nismo mi HDZ, o čemu vi ljudi pričate”, zapitao se Čačić s izrazom lica uvrijeđena pravednika. Nekoliko dana kasnije sve su ljude imenovali po istom načelu, pokušali su prošvercati i Ferenčaka, a Vladimiru Ferdeljiju opalili su zvučni vritnjak.

VIJESTI RTL-a II.

Isti junak našeg doba, Ratko Čačić, izjavljuje kako je proces Srećku Ferenčaku politički motiviran. Hrvatski zakon još uvijek zabranjuje komentiranje nepravomoćnih presuda. Ako to radi prvi potpredsjednik Vlade, onda je bjelodano jasno da je sucima poslana poruka, koja se staromodno može nazvati i prijetnjom. Oslobodi li sud Ferenčaka, dovijeka će ga pratiti reputacija čovjeka kojega je sud oslobodio po Čačićevu nalogu. “O čovječe, oholi stvore, čim se dočepaš vlasti, počinješ izvoditi takve budalaštine pod nebeskim svodom od kojih čak i anđeli plaču”, reče Shakespeare.

I sad, tu se zbiva nevjerojatan obrat sudbine: sa zaprepaštenjem ustanovljavamo kako moramo dati za pravo čak i takvim pojavnostima kao što su Đuro Sessa i Jadranka Kosor kada se zgražaju nad kukurikavcima, među kojima čak ni vodeći jakobinci, poput Željka Jovanovića, ili ljudi bez ijedne novčane mrlje, poput Vesne Pusić, ne dovode u pitanje imenovanje Ferenčaka u Janaf. Lijepo reče Mirabeau: jakobinci kao ministri više nisu jakobinski ministri. Samo se Komadina proslavio izjavom da on na Ferenčakovu mjestu tu više ne bi bio.

Zoran Milanović brzom je smjenom Ferenčaka popravio vlastitu reputaciju – ispao je pravednik među narodnjacima – ali je preduzeće koje vodi ipak malčice potonulo.

DNEVNIK HTV-a

Jadranka Kosor sumnja da se Tomislav Karamarko kandidirao s parolom “neka insinuacije rade svoj posao”. Bivša premijerka uvjerena je da je “špijunčina” želi srušiti korištenjem svih svojih obavještajnih “resursa”, stvorenih tijekom bogatog minulog rada. Tomislav Karamarko na promotivnoj presici kao svoje političke pandane navodi Vladimira Putina, Klausa Kinkela, Georgea Busha, odreda šefove obavještajne zajednice koji su postali politički lideri. Ovdje ponovno moramo pohvaliti Jacinu intuiciju. Čini se da žena ne sumnja bez vraga. Što se nas tiče, mogao je Karamarko navesti i neke blistavije uzore, vrag će ga znati, Otta Bismarcka, Antuna Radića, Adenauera, Kennedyja…

Politički mu je program, inače, neka desna Arkadija: Karamarko nudi novu hrvatsku neovisnost, obiteljsku idilu, tuđmanizam i sl., pa poput Kujundžića i Prgometa, srodnih pastoralnih fantasta, Dadu Milinovića i Domagoja Miloševića gura prema centru, ostavljajući im solidan prostor za pobjedu. S Karamarkom, HDZ bi postao stranka nalik na Hrvatsko zvono, Hrast, Hrvatski blok ili Hrvatski identitet i prosperitet – nacionalno-romantičarski klub sanjara, osuđen na vječno tavorenje na margini. Autor ove kritike spreman je pojesti vlastitu trenersku diplomu ako od Karamarka ikada ispadne pobjednik na nacionalnim izborima!

BIĆE SKORO PROPAST SVETA, KLASIK TV

Biće skoro / propast sveta / nek’ propadne / nije šteta…, pjevaju Cigani u remek-djelu Aleksandra Saše Petrovića koje bi, glede komercijalnih televizija u Hrvatskoj, vjerojatno zauvijek ostalo neprikazano. Film, inspiriran “Bjesovima” F. M. Dostojevskog, opora je slika jugoslavenskog socijalističkog sela, koja je svome autoru priuštila mnoštvo nevolja, među kojima besmrtnost – a nju je potvrdio briljantnim “Skupljačima perja” – nije najnepodnošljivija. Kako se na Klasik TV-u filmovi vrte ciklički, svako malo, preporuka je jasna: ako film “Biće skoro propast sveta” niste vidjeli, obavezno ga pogledajte, bit će skoro repriza.

DAN SNIJEGA, RTL, NOVA TV I HTV

Sve su tri televizije odlično popratile snježnu mećavu kakvu Hrvatska nije vidjela dosta dugo. Reportera RTL-a Ivana Vrdoljaka veseli su Splićani usred prijenosa pogodili grudom u glavu, Barbara Štrbac se za Novu TV javila negdje iz Gorskog kotara, polusmrznuta, dok je HTV, zahvaljujući logistici, imao živu sliku sa svih hrvatskih skijališta, od Imotskog i Vrgorca do Zagreba. Inače, takve su zime prije samo dvadesetak godina bile posve uobičajene. Dan kasnije, sve nas televizije izvješćuju kako je premijer Milanović posjetio Državnu upravu za zaštitu i spašavanje, vjerojatno uz silan rizik probijanja kroz zapusima zatrpan Donji grad, te se na licu mjesta upoznao s dimenzijama kijameta.

NEDJELJOM U DVA

Književnik Edo Popović vidi moralni problem i u Ferenčaku i u svom pisanju u “Slobodnom tjedniku” Marinka Božića. To je lijepa osobina. U ugodnom ćaskanju sa Stankovićem Popović se dotaknuo mnogih važnih problema našeg društva, među kojima je odsustvo utopije, od čega kronično boluje naša sadašnjica, jedan od najuočljivijih. Živimo bez nade u mogućnost promjene. Antikomunisti su vjerovali u utopiju postkomunizma; no onda je došao Tuđman i odmah otkupio vlastitu kuću po pravilima koja već sutra nisu bila dostupna nikom drugom; antituđmanovci su vjerovali u posttuđmanističku demokraciju, no Ivica Račan je – štiteći većinu ljudi i temelje starog poretka – vrlo brzo poslao poruku da se sve može promijeniti samo zato da bi sve ostalo po starom. Nakon osam godina Ive i Jace, malo je tko još vjerovao u radikalnu promjenu. Čini se da su sada svi ostarjeli, ogrubjeli i opametili se, Hrvatska je postala punoljetna, usput u tom odrastanju bivajući opljačkana do gole kože, pa svi znaju da smo ušli u tisućljetno carstvo tržišta, u kojemu nema prostora ni za kakvu humanističku utopiju. Nema napretka izvan knjigovodstva. Kraj povijesti nije osobito veselo razdoblje, početak je bio više u duhu belle epoque.

Najbolji dio emisije, šteta što je bio prekratak, onaj je o Popovićevoj šetnji po planinama. Književnik se time počeo baviti da sanira tuberkulozu i još jednu bolest. Šetnje po hrptovima planina jedna su od stvari na kojima bi mu svaki pametan čovjek mogao pozavidjeti.

DOWNTON ABBEY

Odličan, javnoj televiziji primjeren izbor dramske serije za nedjeljnu večer britanska je uspješnica “Downton Abbey” scenarista Juliana Fellowesa (“Gosford Park”). Tko god voli edvardijansku estetiku ovdje će naići na njeno najsavršenije utjelovljenje – “Downton Abbey” je džejmsajvorijevska serija koja će publiku prikovati uz sjedalice od prve do posljednje epizode. Kolika će joj biti gledanost? Možda neće biti previsoka, jer joj na RTL-u u istom terminu konkuriraju srpske uspješnice tipa “Tesna koža 3”, no to nije presudno. Javna televizija je tu da ispunjava javne programske ciljeve, a urednici Ranki Horvat, koja je izabrala seriju, to je očito posve jasno, što na Prisavlju nije tako čest slučaj.