Klima ga nasanjkala

ZOVI, SAMO ZOVI: “Ja bih ovom prilikom apelirao na naše sugrađane da zaista zovu ako su ugroženi, a ne…”, molio je u programu Radio Šibenika jedan od onih što po prirodi posla ne mogu kroz prozor gledati bijelu Dalmaciju. A malo prije nego će u eter molba…

Tu-tu-tuuu…

– Državna služba za zaštitu i spašavanje, Šibenik. Dobar dan.

– Dobar dan… Zoven iz Šibenika…

– Da, recite.

– Ovi… tribalo bi poslat tu jednu ralicu… ako bi moglo. Auto mi je zatrpano, pa…

– Gospodine, mi se bavimo hitnim slučajevima i zbilja…

– Pa hitno je, jeba ga bog! Triba bi ić, a ne mogu do auta…

– Bojim se da vam ne možemo pomoći.

– En ti mliko… Aj bog.

Tu-tu-tuuuu…

PREDVIĐANJE, LUDOM STRAHOVANJE: Ova zemja ne tjpi vizijonaje ajhitekte…, recitira u pjesmi Zabranjenog pušenja “Tigar iz Kladnja”, nesuđeni prvak svijeta u kineskom boksu. I ne trpi ih, kako ta Tigrova Bosna i Hercegovina, tako ni ova, okovana Hrvatska. Jednoga dana, kada globalno zatopljenje fakat dođe i oslobodi nas ledenog doba, kada za šesto, sedamsto godina konačno ozbiljno shvatimo one što upozoravaju na pretjeranu emisiju CO2, još pretjeraniju upotrebu dezodoransa i još nešto, naizgled bezvezno, a pravo zajebano, ime Ermina Čengića izgovarat će se sa poštovanjem, na list bestselera “The New York Timesa” bit će, makar petnaest dana, njegova biografija, dok će ga u filmu o potcijenjenom vizionaru glumiti praunuk Gorana Višnjića.

On, Ermin Čengić, psiholog po zanimanju, nekada novinar i urednik, danas glasnogovornik jedne osiguravajuće tvrtke, pasionirani klimatolog, davno je, ima deset godina, napisao tekst čiji naslov od šest riječi govori više od šest hiljada fotografija: “Sarajevo će imati klimu kao Mostar”. Bosna i Hercegovina je tada bila neovisna, urednička oprema novina za koje je pisao konzervativna, pa zbog ograničenog tržišta i koječega drugog, odmah nije rečeno da će, recimo, Šibenik i Split imati klimu kao Sarajevo, a Sarajevo, da ponovimo, kao Mostar. Uz neznatne razlike u centimetrima. Učit će se jednoga dana, kada na Antarktiku upekne, a nivo mora naraste toliko da će dalmatinski popovi mise držati u ronilačkim odijelima, i o onim idiotima što su mislili da Čengićevo predviđanje ne najavljuje smetove uz Neretvu i zatrpane rive, bijelo obojene vinograde i palme tužne kao bosanske šljive u decembru, već skoro pa globalno zatopljenje. Jedan takav je, umoran od čekanja da mu bude vruće, iz Bosne pobjegao u Dalmaciju i za zimu kupio dvije deblje majice kratkih rukava. Zadnji put je viđen sa posuđenom lopatom, kako probija put do dućana.

DUHAN, OSNOVNA ŽIVOTNA NAMIRNICA: “Nema ulja, brašna, šećera, kave, jaja, mesa, mlijeka i jogurta. Uzeo sam duvana. Triba li još nešto?” raportirao je muž ženi preko mobitela, hodajući između opuhanih polica dućana, do snijega mješovite, a od snijega rijetke robe. Kada su najavljene padavine i bura u Dalmaciji, stariji i pametniji svijet je iz svih pravaca napao trgovine. Mlađi, dakle gluplji, nisu ni pomislili stajati u redovima. “Ludoga svita…”, rekla je jedna majka, pokušavajući se sjetiti da li baš mora kupiti pelene. Dva dana kasnije, propadala je u snijeg do koljena vukući paket pampersica. Prije toga je smrznutim prstima tipkala pin na bankomatu, ali uzalud – u Dalmaciji su sa snijegom prestale raditi: škole, vrtići, gradske i županijske administracije, semafori, banke, većina dućana, gradski i međugradski prijevoz, aerodromi, privatne zubarske ordinacije, frizerski i saloni za pedikuru i manikuru, galerije, muzeji i babysitterice. Radili su, zapravo, samo krizni stožeri iz kojih se građanima poručivalo da ne izlaze iz kuća, govorilo da zovu 112, ako je zbilja neophodno i da, sve u svemu, sačekaju barem lokalno zatopljenje. Japanskim turistima koji su gazili preko zatrpane šibenske Poljane, niko nije rekao ništa. Onako smrznuti, izgubljeni, jedva hodajući, izgledali su gore nego sunarodnjaci koje je neko doveo u obilazak Sarajeva, u proljeće 1992.

MA KAKAV SNIG… VIDI GA, JEBA TE: “Meni je ovo sve smiješno. Kako je onima u Bosni, onima u Sibiru…?” rekao je gradonačelnik Splita Željko Kerum po izlasku iz skrovišta, odgovarajući na kritike sugrađana koji, recimo, nisu mogli razumjeti kako to da administracija gradonačelnika Keruma ne radi, a uposleni u trgovinama biznismena Keruma – rade. Ne treba duše griješiti, nije samo Željku bilo smiješno. Smijali su se Dalmatinci i prognozama i najavama ledene fronte i akcijskoj cijeni lopata u Konzumu od samo 49,99 kuna i… Sve na osnovu iskustva. Na jugu Hrvatske, inače, svake godine padne snijeg. Počne oko deset ujutro, najčešće u drugom mjesecu, a prestane oko podneva. Do tada škole naprasno prekinu nastavu, djeca čiste haube pokušavajući napraviti oko dvije grudve, u stanicama hitne pomoći prime dvadesetak pacijenata sa slomljenim nogama i svi, ali svi, rođeni prije 1980. godine, pričaju kako je prije dvadeset, ma bit će i dvadeset pet godina, pao takav snijeg da su se sanjkali sedam dana.

– Koji sedam, otopija se za tri-četiri dana.

– Nemoj srat. Sićan se da smo…

– Šta se ti imaš sićat? Ti si tad bio u onoj vojsci.

– Nisam, jeba te, vratija san se dva miseca prije.

– Prije čega?

– Sniga.

– Pa eto, vidiš da je bija.

– To i kažem, al’ nije bija sedam dana.

– Ama je. Pitaj Voju.

Vojo je, međutim otišao iz Šibenika u Split na jedan, a ostao četiri dana. Ali to više nije važno: više snijega nego ove godine u Dalmaciji nije bilo nikada. Šibenski rekord iz 1956. ili splitski iz 1979., kada je palo trideset pet, odnosno dvadeset i četiri centimetra, nisu vrijedni pomena. Dijelom i zato što se nikada, ali nikada prije, snijeg nije duže zadržao po rivama i kalama. Ustvari, ne da se zadržao, nego ne popušta.

JEKODERM I SAONICE: “I momak, kako je u Šibeniku? Je l’ to k’o što mi mislimo: cijele godine jekoderm i girice, il’?” pitao me Damir Šagolj, fotograf Reutersa, šef ureda te agencije za Jugoistočnu Aziju, nekada jedini neamerikanac nominiran za Pulitzerovu nagradu, danas stanovnik Bangkoka. “Skoro, jarane. Ponekad zahladi. Al’ imam zimske japanke, pa ne osjetim”, odgovorio sam mu ove zime u Sarajevu, u kojem sam prvi put nakon odlaska iz Bosne stao u snijeg, rekavši: “Kako sam ja ikada ovdje mogao živjeti…” Da sam šutio, ne bi me danas jedini svjedok demonstracije ko to more platit gluposti, moj jedanaestogodišnji sin, gledao kao da će predložiti da umjesto u suncobran, ipak investiramo u sanjke, kada smo već stare ostavili pri seljenju. Valjat će nam do globalnog zatopljenja. A ni unucima neće biti viška na ugodnih jadranskih minus pet-šest.