Laži skupe milijardu kuna

Nakon svih mogućih razdvajanja, pripajanja, otpisa dugova, sanacija i dokapitalizacija u posljednjih 20 godina, krvav je posao izračunati koliko je ukupno državnog novca utrošeno na pokrivanje gubitaka dnevnog lista “Vjesnik”. Po onome što su “Novosti” uspjele rekonstruirati koristeći se različitim dokumentima, riječ je o svoti od oko 600 milijuna kuna, što znači da je list godišnje gubio oko 30 milijuna kuna.

No ni taj iznos nije bio stvarni trošak države, jer bi trebalo uračunati sve pretplate i oglase državnih tijela i tvrtki, političkim diktatom usmjeravane prema “Vjesniku”, a kojima su se bez stvarne potrebe za tim uslugama pumpali prihodi lista za još koju stotinu milijuna kuna.

Nakon što su tijekom pripreme državnog proračuna iz Kukuriku vlade počele stizati najave da sredstva za financiranje “Vjesnika”, koji je lani i preklani dobivao Vladine godišnje subvencije od 18 milijuna kuna, više neće biti osiguravana, predstavnici “Vjesnikovog” sindikata i tamošnjeg ogranka Hrvatskog novinarskog društva (HND) prozvali su dosadašnje vlade da su odgovorne za njegovu propast. Kako tvrde, godinama su zahtijevali od vladajućih da se napravi uređivački vjerodostojan i održivi koncept lista, zbog čega su od bivše HDZ-ove vlade tražili su da se donese zakon o “Vjesniku” kao javnom mediju, što je Skupština Hrvatskog novinarskog društva u posljednjih šest godina triput podržala.

Državni oglasi

Organizirana je konferencija za medije na kojoj je predsjednik Sindikata novinara Hrvatske Anton Filić ustvrdio je da je vlast godinama srozavala “Vjesnik”, s kojeg sada treba skinuti šape i dopustiti mu da se razvije u neovisno glasilo. Čije su te šape bile otkrio je predsjednik “Vjesnikovog” ogranka HND-a Zlatko Herljević, kazavši kako je “Vjesnik” bio cenzuriran i kako je za vrijeme HDZ-ove vlasti dobivao direktive od bivšeg premijera Ive Sanadera i glasnogovornika njegove vlade Ratka Mačeka, a za mandata Jadranke Kosor od Vladimira Šeksa, koji je za direktora postavio svog nećaka Bojana Divjaka.

Herljević nije otkrio ništa novo, jer se “Vjesnik” ionako percipirao kao glasilo vladajuće stranke. Gledajući unatrag, slična kontrola nad uređivačkom politikom lista postojala je i tijekom 1990-ih, kada je tadašnji predsjednik Franjo Tuđman za glavne urednike postavljao ljude poput Ante Ivkovića i Nenada Ivankovića. No što je kontrola vlasti nad sadržajem bila veća to je čitanost lista više opadala, čime je kontrola postajala sve besmislenija.

Prema podacima iz izvještaja o stanju “Vjesnika”, kojeg je tadašnja uprava 2006. godine podnijela Saboru, kontinuiranim opadanjem, prosječna dnevna prodaja lista 2004. bila je spala na 7017 primjeraka. Iz financijskih izvještaja Narodnih novina, kojima je “Vjesnik” pripojen sredinom 2008. godine, možemo doznati da je te godine prosječna prodana naklada bila 5800 primjeraka, a 2009. godine 4000 primjeraka. Ovih dana mogli smo čuti kako se “Vjesnik” sada prodaje tek u 2000 primjeraka.

Unatoč slabašnoj tiraži, zanimljivo je da je “Vjesnikov” prihod od prodaje oglasa, mimo svake tržišne logike, svih godina bio otprilike dvostruko veći od prihoda od prodaje novina, pa je prije izbijanja krize bio blizu godišnjeg prosjeka od 20 milijuna kuna. Pretežni izvor tih prihoda bila su državna tijela i poduzeća, koja su pretplatom nabijala i nakladu lista. Za to je ilustrativan podatak iz financijskog izvještaja Narodnih novina za 2009. godinu, u kojem se navodi da su u drugoj polovici te godine prihodi lista počeli značajno padati zbog mjera štednje koje su u krizi poduzele državne tvrtke i tijela državne uprave, te da je pretplata skoro prepolovljena.

Bez detaljnih podataka nemoguće je razlučiti koliko su pretplata i oglašavanje državnog sektora doprinosili prihodima lista, no sa sigurnošću se može reći kako taj iznos nije bio manji od 200 milijuna kuna, a moguće je da je bio veći i od 300 milijuna kuna. Kada uzmemo u obzir da su se poslovni gubici u 20 godina kretali oko 600 milijuna kuna, tada ukupna svota koju je država spiskala na održavanje “Vjesnika” na životu više nije toliko daleko od okrugle brojke od milijardu kuna, a sigurno bi je dostigla ako bismo nekadašnje cijene preračunali u današnje.

Komadanje poduzeća

Iz podataka o prodaji jasno proizlazi da je “Vjesnik”, kada ga se usporedi s vodećim hrvatskim dnevnicima koji su u opisanom vremenu nerijetko prodavali i po 100.000 primjeraka dnevno, odavno izgubio utjecaj na oblikovanje bilo čije slike u javnosti. Vladajući su ga održavali na životu po inerciji, zapustivši ga onako kako su, uostalom, zapustili gomilu drugih državnih tvrtki, od “Dalmacijavina” nadalje, ne čineći ništa da se stvari promijene i naprosto pokrivajući goleme gubitke. No svejedno im do zadnjeg trenutka nije padalo napamet, kako je posvjedočio HND-ovac Herljević, dignuti šape s uređivačke politike.

Stoga je, za razliku od “Dalmacijavina” i sličnih državnih tvrtki, čiji se usporedivi gubici mogu pripisati dugogodišnjem nemaru, upravljačkoj nesposobnosti i općoj korumpiranosti vlasti, slučaj “Vjesnika” neobično dragocjen u jednom drugom smislu. Ako je istina da je vlast upropastila “Vjesnik” cenzurom i kontrolom sadržaja, onda je gubitak od 600 milijuna kuna zapravo gubitak nastao kao razlika između sredstava utrošenih na produciranje laži i sredstava uprihođenih od prodaje laži. Pritom je, kako smo vidjeli, bio lažiran i sam prihod od prodaje laži, s onih 200 do 300 milijuna kuna usmjerenih iz državnih tijela i poduzeća na pretplatu i oglašavanje u “Vjesniku”. Drugim riječima, nekih milijardu kuna spiskanih u “Vjesniku” ne predstavljaju ništa drugo nego cijenu laži vladajućih.

Osim što su državna tijela i poduzeća snosila nepotrebne troškove, direktne poslovne štete od njegova izdavanja pretrpjele su obje državne tvrtke kojima je bio pripojen, Hrvatska tiskara i Narodne novine. “Vjesnik” je počeo izlaziti u okviru samostalne tvrtke Novi Vjesnik nakon što je u pretvorbi 1990. i 1991. godine nekadašnji izdavački gigant NIŠPRO Vjesnik, koji je udruživao tiskaru, distribuciju i proizvodnju čitavog niza dnevnih, tjednih i drugih izdanja, razbijen na 12 odvojenih poduzeća. Tiskara je odvojena u posebnu tvrtku Hrvatska tiskara, distribucija u tvrtku Tisak, a pojedini listovi poput “Vjesnika”, “Večernjeg lista”, “Sportskih novosti”, “Arene” i drugih, postali su posebne tvrtke.

Zbog golemih gubitaka Novi Vjesnik je već 1996. bio dokapitaliziran, a 1999. spojen je s Hrvatskom tiskarom, kojoj nije plaćao štampanje, u novu tvrtku, dioničko društvo Vjesnik. Do trenutka spajanja Hrvatska tiskara bila je profitabilna tvrtka, no od preuzimanja “Vjesnikove” bilance više se nikada nije oporavila.

Iako je SDP-ova koalicijska vlada 2001. otpisala 150 milijuna kuna kreditnih i poreznih dugova zaostalih od izdavanja “Vjesnika” 90-ih, novi su gubici pali na teret tiskare, koja je zbog toga bila prisiljena smanjivati temeljni kapital. Vlada je od 2003. uspostavila subvencioniranje “Vjesnika” godišnjim iznosima između 20 i 30 milijuna kuna, no gubitke koje su ih premašivali preuzimala je tiskara, što je zakočilo njen razvoj u ključnim godinama. “Vjesnik” je 2008. godine prebačen u potentnije Narodne novine, a tiskari Vjesnik ostali su njegovi nepodmireni gubici.

Bez konačne odluke

Narodne novine, koje su izdavale list u okviru tvrtke kćeri Narodne novine – press podnosile su gubitke “Vjesnika” dvije godine, no kada je to ugrozilo i njihovo poslovanje, tražile su od Vlade drugo rješenje. Vlada Jadranke Kosor ponovo je 2010. i 2011. direktno subvencionirala list iznosima od po 18 milijuna kuna, koji nisu bili dovoljni, jer je on i dalje trošio više. Tek u Narodnim novinama poduzeta je racionalizacija kojom je broj stalno zaposlenih u “Vjesniku”, a godinama ih je bilo između 170 i 180, smanjen na nešto više od stotinu. No limite te racionalizacije pokazuje podatak po kojem, zahvaljujući visokim primanjima upravljačkog i uredničkog kruga, i nakon 10-postotnog rezanja poduzetog 2009. godine, prosječna neto plaća u “Vjesniku” iznosi čak 8700 kuna.

“Vjesnik” je bio poguban za državni proračun, državne tvrtke koje su ga izdavale i državne tvrtke i tijela koja su ga pomagala pretplatama, pa iako je vladajućima, pogotovo nakon izbijanja krize, moralo postati jasno da je proizvodnja laži odavno postala nerentabilna, vlada Jadranke Kosor održavala ga je na životu jer joj u očekivanju izbora nije trebao još jedan slučaj propalog poduzeća. Nova Kukuriku vlada, s četverogodišnjim mandatom ispred sebe, nema takav problem, a kako nema ni propagandne koristi od lista koji je izgubio svaki utjecaj, logičan je potez da ga ugasi kao višestruko štetan trošak.

Premda su potpredsjednik Vlade Radimir Čačić i ministar financija Slavko Linić najavili odlazak “Vjesnika” u stečaj, odluka o njegovoj konačnoj sudbini još nije donesena, a postoji mogućnost da ga se kroz stečajni postupak oslobodi viška zaposlenih te preko Ministarstva kulture pokuša, davanjem prve stvarne šanse, pretvoriti u relevantan javni mediji. To će, s obzirom na naslijeđe, biti neizvedivo bez velikih kadrovskih promjena, odnosno dovođenja novih ljudi, a sve uz uvjet da list, čak i ako bi sadržajno bio značajno poboljšan, više ne bude rupa bez dna i da se državno financiranje kreće u prihvatljivim okvirima.

Iako smo ovdje nastojali utvrditi računovodstvenu cijenu laži, valja napomenuti da to ne znači kako štampanje istine garantira tržišni uspjeh. Na hrvatskom “tržištu” poslovni uspjeh je očigledno negdje između i hrvatsko je novinarstvo već zabilježilo slučaj važnog tjednika koji je propao zbog gubitaka ostvarenih štampanjem istine. No “Vjesnik” će, bude li konačno ugašen, predstavljati neslavni protuprimjer.

Imovina od koje mnogima rastu zazubice

Kada je NIŠPRO Vjesnik početkom 90-ih rastavljen na 12 poduzeća, napravljena je diobena bilanca po kojoj su novonastale tvrtke preuzele imovinu koju su do tada koristile, a koja je osim velikog poslovnog kompleksa s Vjesnikovim neboderom uključivala još niz nekretnina u Zagrebu, drugim gradovima Hrvatske i inozemstvu.

Novostvorene tvrtke su privatizirane i međuvremenu su promijenile po nekoliko vlasnika, a da u zemljišnim knjigama još uvijek nije proveden upis podijeljene imovine, o čemu je prije dva mjeseca na portalu Tjedno.hr pisao bivši direktor tiskare Vjesnik Franjo Maletić. Tiskara u nekadašnjem Vjesnikovom kompleksu još uvijek ima 24.000 četvornih metara, a kako joj je za poslovanje potrebno dvostruko manje, rješenje za njene nagomilane dugove bilo bi preseljenje u jeftiniju zonu i prodaja atraktivnih nekretnina.

Za takav projekt zainteresirani su i Agrokor, kao današnji vlasnik Tiska, austrijska Styrija, današnji vlasnik “Večernjeg lista”, te Allegheny financial, odnosno bivši Hypo Consultants koji je danas pod kontrolom medijskog izdavača Ninoslava Pavića i koji polaže prava na nekretnine bivših izdanja NIŠPRO Vjesnika koje je kupio Pavićev Europapress holding. No kako navodi Maletić, upis nekretnina u zemljišne knjige zapeo je jer neki od spomenutih suvlasnika nisu bili u stanju pribaviti dokumentaciju kojom bi dokazali pravni slijed vlasništva.

Tu očigledno ima dosta spornih pitanja, no iako su sindikalisti “Vjesnika” izašli s tezom da se list želi ugasiti kako bi se omogućilo preuzimanje tih nekretnina, državni dnevnik više nema ništa s njima. Njegove nekretnine, vrijedne oko 15 milijuna kuna, ostale su nakon njegova pripajanja Narodnim novinama u vlasništvu tiskare Vjesnik, zajedno s višestruko većim dugovima nastalima od izdavanja lista.