Ništa bez industrijske politike

Foto: Jovica Drobnjak

U Zagreb je počeo redovito svraćati naš sugovornik Joachim Becker, profesor na Privrednom univerzitetu u Beču. Nacionalnim se ekonomijama bavi u okviru problematika razvojnih ekonomija, regulacijske teorije (gdje je dao originalni doprinos), teorije države i regionalnih integracija. Čest gost u mnogim postsocijalističkim zemljama (nedavno je imao predavanje na Delavsko-punkerskoj univerzi, alternativnoj obrazovnoj ustanovi u Ljubljani), Becker je kvalificirani sugovornik za analizu stanja u zemljama poput Hrvatske s obzirom na njihov evropski kontekst.

Sada je već teško razlikovati ekonomsku krizu u Evropi i krizu institucija Evropske unije. Počnimo s krizom eurozone.

Mislim da je eurozona u strukturnoj krizi. Ugrožena je sama kompozicija eurozone. Grčko članstvo prvi se put otvoreno dovodi u pitanje. U njemačkim političkim krugovima očito se diskutira o opciji isključenja Grčke. Izgleda da Finska i Nizozemska imaju isto mišljenje. Razgovara se o tome zašto bi to bilo razumno i kako da se Njemačka izvuče iz sadašnje pozicije. Ja bih rekao, prije svega, da politike evropskih integracija nikada nisu uzimale u obzir različitost proizvodnih struktura u različitim zemljama, već su je samo produbljivale. Razlika između zemalja u središtu, okupljenih oko Njemačke, i zemalja na periferiji, na jugu i istoku Evrope, samo se produbljuje. Regionalna politika i strukturni fondovi EU-a pritom ne pomažu, jer oni podržavaju infrastrukturu, ali ne i industriju. Nikada nije bilo u njemačkom interesu jačati industrijske strukture, primjerice, u Španjolskoj, Portugalu, Grčkoj.

To je neomerkantilistička politika.

Da. U prošlosti, prije no što je stvorena eurozona, pojedine evropske zemlje mogle su devalvirati svoju valutu i time učiniti uvoz skupljim te tako posredno zaštititi svoju domaću industrijsku ili poljoprivrednu proizvodnju. S uvođenjem eurozone ta opcija otpada, strukturne nejednakosti se produbljuju. Stimulira se njemački izvoz, a i vrlo restriktivna politika nadnica u Njemačkoj – one stagniraju ili opadaju – već jedno desetljeće produbljuje neravnotežu. Izvoz uglavnom njemačke robe, a donekle i francuske i britanske, uz omogućavanje kreditnih linija – sve to stvara situaciju u kojoj je inozemno zaduživanje konstantno prisutno. A takav proces ne može trajati vječno – on je sada dosegao svoje granice. Trgovinski i proračunski deficiti u južnoj i jugoistočnoj Evropi te u baltičkim državama postali su ekstremno visoki. To se očito ne može nastaviti. Rekao bih da bi čak i bez globalne ekonomske krize EU u svakom slučaju završila u krizi, jer je ovaj model neodrživ. Globalna kriza sve je to samo ubrzala.

Izguravanje Grčke

Koncept uvođenja eura od svog je početka bio mišljen neoliberalno?

U samom početku Francuzi su preferirali neke kejnzijanske elemente u konstruiranju eurozone i zalagali se za veća proširenja, dok su Nijemci favorizirali manje članstvo. Veliko proširenje i uvođenje neoliberalnog koncepta činilo se poput nekog njihovog kompromisa. No, to na kraju nije funkcioniralo.

Što će se dalje događati s eurozonom?

Moj je dojam da neki krugovi u Njemačkoj sada žele Grčku izvan eurozone. Zahtjevi za mjerama štednje stalno rastu, no to ne daje rezultata.

Neki govore da su Grčka, Portugal i možda Irska na meti izbacivača, dok će se Španjolska i Italija, preznačajne da bi propale, spašavati.

I Španjolska je veliki problem. U njezinom slučaju problem nije javni dug, već ogroman vanjski dug, uglavnom privatni. Situacija postaje delikatna i zabrinjavajuća. Sadašnje politike štednje ne rješavaju problem dužničke krize. Dugogodišnjim padom BDP-a samo se produbljuje nepovoljan odnos između BDP-a i duga. Mjerama štednje uništava se domaća potražnja, no koliko to može trajati? Moj je dojam da njemačka vlada nema namjeru financirati jedan novi tranzicijski period od, recimo, desetak godina reindustrijalizacije u južnoevropskim zemljama. A to bi bio napredan način izlaska iz krize. No, na to se ne pripremaju zemlje poput Njemačke, Finske ili Nizozemske. One radije izguravaju Grčku iz igre. Već se dvije godine vodi diskusija o tome tko plaća koliko i za koga. A to liči na diskusije u Jugoslaviji u 1980-ima, pa i na one u Čehoslovačkoj početkom 1990-ih, kada su se razišli Česi i Slovaci. O tome govori i Jože Mencinger, slovenski ekonomist i bivši ministar. Prije godinu dana, na jednom predavanju u Beču rekao je da je Jugoslavija preživjela u krizi deset godina, ali da EU neće. Slažem se s tim.

Koliko je neoliberalizam na postsocijalističkoj periferiji Evrope uvozni “proizvod”, a koliko možda ima korijena i u domaćim trendovima koji su mu prethodili? Je li tu bitna razlika između naslijeđa tzv. realnih socijalizama i onoga jugoslavenskog samoupravljanja, kojem je još u socijalizmu objavljen rat?

Rekao bih da tu postoje barem dvije razlike. U jugoslavenskom samoupravljanju poduzeća su bila samostalnija i radnici su mogli utjecati na to što se događa u tvornici, što nije bio slučaj u državnom socijalizmu. Drugi, problematičniji element, bile su regionalne razlike u Jugoslaviji. Zbog decentralizacije one su dobivale na značenju i na kraju jugoslavenska vlast nije mogla s njima izaći na kraj. U tom smislu, Čehoslovački je primjer bio uspješniji. Slovačka se približila Češkoj po životnom standardu…

Ukidanje demokracije

Razaranje Jugoslavije može se tumačiti razlikama u razvijenosti među regijama-republikama. No, uvjerljiviji je argument nužda razaranja društvenog vlasništva kao uvjet za privatizaciju svega od strane novih vladajućih. A to je bilo izvedivo jedino u nacionalističkoj mobilizaciji, u kojoj je društveno – preko državno-nacionalnog – postalo privatno. Najprije hrvatsko, a potom, primjerice, njemačko.

Da. Svaka republička vlast u Jugoslaviji bila je zainteresirana da kontrolira privatizaciju. Kada pogledate kako su nastali tajkuni, to je uvijek u najužoj vezi s procesima vladanja i upravljanja tijekom 1990-ih. Taj trend je postojao i u razgradnji Čehoslovačke. Češka vlada Vaclava Klausa pokušavala je promovirati novu češku posjedničku klasu, a Vladimir Mečijar je to isto, samo na okrutniji način, provodio u Slovačkoj. Proces privatizacije povezan je s mjerama štednje i vezanjem uz euro. Sumnjam da će puno kompanija sada nahrupiti u Grčku ili Portugal, jer tu nema dobrog poslovanja i prodaje. Zato ste vi još zanimljivi.

Koliko je plodno uspoređivati jugoslavensku situaciju s onom čileanskom? I u jednom i u drugom slučaju neka vrsta rata i semi-fašizma bili su vladajućima nužni da bi uspostavili novu paradigmu “razvoja u ovisnost”?

Ono što sada vidimo u Grčkoj ili Portugalu, a može se uspoređivati s onim što se događa u Latviji ili Rumunjskoj, jest da nacionalne vlade u periferijskim, zaduženim zemljama gube gotovo svu svoju autonomiju u provođenju ekonomske politike. Nju propisuje trojka, Evropska komisija, Evropska centralna banka i MMF, čije naputke treba slijediti. A ti su savjeti duboko u neoliberalnom smjeru.

Negdje ste rekli da je današnja autonomija postsocijalističkih zemalja manja od one južnoameričkih tijekom 1980-ih?

U oba slučaja značajno je primijetiti da postoje segmenti domaćeg društva kojima takav razvoj događaja odgovara. Tako je bilo u Čileu, a tako je sada u nekim evropskim zemljama. Srednja klasa, zadužena u stranoj valuti ili eurima, ne želi devalvaciju, jer bi joj to izazvalo ozbiljne probleme. Vidimo kako se političari poput Papandreua ili Berlusconija skidaju s vlasti, kako se postavljaju tzv. tehničke vlade, poput onih Marija Montija i Lucasa Papademosa u Italiji i Grčkoj. U ime reformi kao nacionalnog spasa marginalizira se i sam izborni postupak. A to je novi moment, nova kvaliteta u prakticiranju pritiska na zemlje poput Grčke. Prije i mimo izbora čini se pritisak na rezultate poslije njih i time ti rezultati postaju irelevantni. Započeo je proces ukidanja demokracije i parlamentarizma. Meni to liči na de facto protektorat, kakav već imamo u BIH-u: postoji visoki zastupnik i lokalne vlasti, a mnoga se pravila nameću izvana. Konstrukcija centralne banke u BIH-u i njezin tzv. valutni odbor u vlasti su vanjskih sila.

Protesti sindikata i ostalih u Grčkoj odražavaju veliko nezadovoljstvo naroda i u porastu su. U takvoj situaciji sasvim je legitiman zahtjev dijela grčke ljevice da Grčka napusti eurozonu. To je legitimna, no ne i lako provediva opcija. Ona bi omogućila ponovno pokretanje ekonomije. U srednjoročnoj perspektivi možemo zamisliti i nekakav ekonomski oporavak, no ne toliki kao prije deset godina u Argentini ili Urugvaju, kada su se te zemlje našle u usporedivoj situaciji. No, na kratki rok posljedice bi bile vrlo teške. Radi se o ozbiljnoj krizi financijskog sektora u Grčkoj. Za očekivati je inflaciju i stroge mjere vlade. Morat će doći do pregovora oko zamjenskih vrijednosti valuta, a da bi se kontroliralo tokove novca, morat će doći i do zatvaranja banaka na neko vrijeme, recimo na nekoliko dana. Sve su to teško provedive mjere.

Opaka situacija

Političke igre u tom razlazu nisu zanemarive. Poput svake rastave ili otkaza, nije nevažno tko će prvi najuriti koga. No, strane u sukobu nisu podjednake jačine.

Nisu. Zato mislim da bi evropski moćnici radije vidljivo izbacili Grčku iz eurozone, negoli je naprosto pustili da sama ode. Nastaje dosta opaka situacija…

U kojoj se Hrvatska trudi ući u prostoriju za izbacivanje? Zašto?

Izvana gledano, Hrvatska dijeli slične probleme sa svim ostalim zemljama u regiji. Radi se o precijenjenoj domaćoj valuti i o dugovima, prvenstveno domaćinstava, izraženima u švicarskim francima ili eurima. Nada je da će EU stabilizirati tečajeve. S jedne strane banke, s druge dužnici, domaći i strani, žude za stabilnošću. U posljednje dvije godine to je dovedeno u pitanje. Ja uopće nisam siguran da ćete glatko ući u EU. Članstvo Hrvatske trebaju ratificirati sve zemlje članice. To ni izdaleka nije gotovo i problemi nisu isključeni. Bogate zemlje, poput Nizozemske, protivit će se hrvatskom članstvu.

Zašto u takvoj situaciji ne pričekati i naprosto vidjeti razvoj situacije, kako nam savjetuje, primjerice, Samir Amin?

Uđe li Hrvatska u EU, ući će u trenutku kada je proces njezine dezintegracije već otvoreno započeo.

Taj se raspad već reflektira na nas, ušli mi ili ne, budući da već provodimo politike štednje i visoke nezaposlenosti, koje produbljuju recesiju i vode u društvenu depresiju.

To je istina. Vaša vlada provodi politike štednje, rezanja budžeta i nastavka procesa privatizacije svugdje, pa i u financijskom sektoru. Prodat ćete HPB i Croatia osiguranje.

Govori se i o skoroj privatizaciji nekada javnih dobara, poput elektroprivrede, ili o davanju autoputeva u koncesije.

Grčka kriza opominje koliko je važno imati javni financijski sektor. Javne banke moraju biti protuteža privatnima. Ako vidimo da mjere štednje ne rješavaju problem zaduženosti, onda je potrebna suprotna politika. Tu je i pitanje tečaja. Potrebno je ponovno razmotriti problem devalvacije. A prije svega, nužna je nekakva industrijska politika. Pitanje brodogradilišta jedno je od centralnih, jer je to jedan od rijetkih sektora koji još postoji u Hrvatskoj i valja ga očuvati. Bili ili ne u EU-u, pitanje industrijske politike ostaje.

Sve više demonstranata

Sve naše parlamentarne snage su neoliberalne. Gdje da se formira ljevica sposobna za alternativnu strategiju ovakvom razvoju događaja bez alternative? Tko je uopće subjekt lijeve politike? Relevantne partije još nemamo, sindikati u Hrvatskoj nisu usporedivi s onima u Sloveniji. Imamo zametke pokreta Occupy i civilne akcije Prava na grad. Sada se oko referenduma za ulazak u EU formulirao i novi rascjep, između tzv. evropske i tzv. nacionalne ljevice. Zbog nacionalističkog bremena sigurno trebamo pravi internacionalizam, no jesu li tzv. evropske integracije, a ne npr. regionalne, jedini put?

Treba uvidjeti da istovremeno postoji više nivoa. Pothvati na nacionalnom nivou okrenuti su problematici domaćeg tržišta, proizvodnoj sferi, i tu sindikati moraju biti kohezivni moment jačanja postojećih lokalnih proizvodnih struktura. Raznim intervencijama treba stabilizirati postojeće proizvodne kapacitete, nametnuti pitanja radničkog standarda, nadnica i ostalog, što je već po sebi postalo komplicirano. U nizu zemalja ne demonstriraju više samo sindikati, već i zastupnici malog poduzetništva. Takvih je puno u Grčkoj.

Zbog urbanističkih zloupotreba u Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj, protiv kojih je ustalo npr. Pravo na grad, došlo je do preispitivanja opravdanosti privatizacija u raznim sektorima privrede i društva. Usprkos svemu, vidimo žilavost neoliberalne agende, koja u izvedbi ne popušta, iako joj je legitimitet, drugdje puno više no u Hrvatskoj, načet?

Možda je tajna u visokom stupnju rezignacije koja još zahvaća stanovništvo. To je moja impresija. U Austriji, gdje je životni standard puno bolji, nakon korupcijskih skandala nema velikih javnih demonstracija. No, već u Slovačkoj slični procesi izazivaju nemire. Nekada desničarski glasači izlaze na ulice i začinju krizu legitimiteta vlasti.

U nas postoje i radikalni radnički potezi, iako izolirani, poput okupacija tvornica. Teško je u takvim prilikama ne sjetiti se da su one, koliko jučer, imale radničke savjete i samoupravnu strukturu. Vlast čini sve da se to zaboravi, no možemo li mi odozdo učiniti nešto na obnovi toga naslijeđa, makar u pojedinačnim slučajevima?

To je važno, no samo ako se shvati i politička strana cijele situacije. Na kraju, mora se utjecati na državnu politiku, no započeti se mora od onoga što je trenutno moguće, pa i u ovakvim slučajevima.