Novac

O čemu govorimo kada govorimo o novcu? Naravno, ne možemo ovdje sveobuhvatnije izložiti osnove jedne političke ekonomije ili njezine kritike, što ne znači da to nije posao od prvorazrednog interesa, u koji bi trebalo uvesti i prosvijećenu javnost. Ne mislimo ni konstruirati neku filozofiju novca kao vrednote, što bi rekli kulturno dominantni domaći konzervativci svih, uglavnom klerikalnih, pravaca. Želimo samo, pomalo poprijeko, zapitati: kako se moglo desiti da se sva politika EU-a danas prelama preko politike odnosa spram novca? Ili ako ne baš sva, onda barem dovoljna količina nje da zbog novčanih problema pucaju do jučer naoko solidni brakovi među državama? Koje su se isto tako, koliko jučer, klele da se ne misle dva puta ženiti. Kako je to odjednom cijela politička sfera postala “trgovina”, ta metafora svođenja svih ljudskih odnosa na robno-novčane? I je li ova kriza, koju svi priznaju – iako pod njom ne misle, a kamoli da čine, isto – trenutak slabosti ili trenutak istine svih naših međusobnih odnosa? Poput dosjetke Oscara Wildea o aristokratkinji kojoj nude velik novac za seks. Jednom kada je ona pristala prostituirati se, cijena njezine usluge naglo pada.

Kada bi dakle, i tu se moramo poslužiti rudimentarnom kritikom političke ekonomije, novac bio samo obična roba među robama, puki posrednik između jedne (manje) i druge (veće) hrpe stvari, ni pola problema. Ali on je posebna vrsta predmeta: “Time, dakle, što posjeduje svojstvo da prisvaja sve predmete, novac je predmet u eminentnom smislu. Univerzalnost njegova svojstva je svemoć njegova bića; stoga on važi kao svemoćno biće… Novac je svodnik između potrebe i predmeta, između života i čovjekova sredstva za život. A ono što mi posreduje moj život, to mi posreduje i postojanje drugih ljudi za mene. To je za mene drugi čovjek.” Tako govori mladi Marx, citirajući pritom kao svjedoke klasike svjetske književnosti Goethea i Shakespearea, jer oni nadahnuto govore o novcu kao općoj prostitutki, općem svodniku ljudi i naroda. “Božanska snaga novca” – zaključimo time ekskurs u klasike – “leži u njegovu biću, kao otuđenom, ospoljenom, ospoljavajućem, rodnom biću čovjeka. On je ospoljena moć čovječanstva… Što ja ne mogu kao čovjek, dakle, što ne mogu moje individualne suštinske snage, to mogu pomoću novca. Novac, dakle, čini svaku od tih suštinskih snaga nečim, što ona po sebi nije, tj. njenom suprotnošću.”

Kao posredovanje, novac je istinski stvaralačka snaga. No, što se događa kada novac više nema samo ulogu posredovanja među robama koje nisu novac, već između jedne i druge hrpe novca više nije umetnuta nikakva roba? To je situacija “osamostaljenja” financijskog sektora u društvu, koja danas kulminira u procesima financijalizacije sve većih područja međuljudskih odnosa koji, do jučer, njima nisu bili zahvaćeni. No, financijalizacija nije pojam koji označava samo puki rast financijskog sektora, već on bilježi i promjene koje su nastale u sferi nefinancijskih poduzeća, kućanstava i državnih institucija, a rezultat su ekspanzije financijskih tržišta. Kroz te novouvedene procese transformiraju se i rad i kapital te njihovi ljudski nosioci.

Tako smo u prvom javnom nastupu zagrebačkog Briselca, hrvatskog premijera Zorana Milanovića, posredno i mi – doduše još uvijek kibicerski, ali na strani onih s najjačim kartama – prisustvovali sklapanju novog ugovora o fiskalnoj disciplini među zemljama članicama EU-a. Bio je to ovotjedni pokušaj uvođenja reda u proračunske politike država članica, kako događaj opisuju mediji. Fiskalni ugovor podržava 25 od 27 članica (svi osim Velike Britanije i Češke), dakle više njih od 15, koliko ih broji eurozona. Vođe zemalja EU-a sami su zamahali batinom iznad vlastitih glava: tko ne potpiše ugovor, neće imati pravo na pomoć iz novostvorenog stabilizacijskog fonda (na tome je, naravno, inzistirala njemačka premijerka Angela Merkel). A što je mrkva? Fiskalni ugovor obavezuje potpisnice da pravila o uravnoteženom budžetu ugrade u nacionalna zakonodavstva, po mogućnosti i u ustave. Europski sud pravde može države koje prekrše proračunska pravila kazniti novčano – maksimalno sa 0,1 posto BDP-a. A taj bi novac išao u spomenutu instituciju europskog stabilizacijskog mehanizma (ESM) ili u budžet Unije, ako zemlja nije članica eurozone.

U našem mainstreamu, koji kao da je njemački (vidi put novca u medijima, ali i šire), sve se to tumači optimistički. Europa je na putu prema fiskalnoj uniji. Berlin će nastaviti davati novac zemljama koje imaju probleme s prevelikim zaduženjem, a bez takvog njemačkog angažmana borba EU s krizom nema šanse. Sve to za Hrvatsku sada u tvrdoj stini piše i mi to prihvaćamo kao svoje. Ono što mainstream ne kaže jest da to što je dobro za države, koje čine sve više da opravdaju definiciju sebe kao odbora vladajućih klasa, ne mora biti dobro i za većinu stanovništva tih država. Čak i da povjerujemo u bajku o njemačkoj karitativnoj pomoći posrnulim državama, u koju ne vjeruju ni djeca koja sve ranije ulaze u ekonomski život, to još ne znači da se nazire kraj Uniji s više brzina. U prijevodu na politički jezik: jednoj velikoeuropskoj (Grosseuropäische) ekonomiji središta, čija će najveća žrtva i dalje biti ekonomije zemalja ruba EU-a. Primjerice, naša. Sve su uvjerljivije analize koje sadašnju politiku Njemačke u EU-u opisuju kao strategiju dobivanja na vremenu, dok se razrađuju nacrti alternative propalom konceptu eurozone. Političke klase koje sada odrađuju ulogu zabrinutosti za fiskalnu stabilnost Unije iste su one koje bi, koliko sutra, u promijenjenoj konjunkturi, sprovodile planove nacionalnih oporavaka od usrećivanja “jedinstvenom europskom fiskalnom politikom”. Pričekajmo samo proljetne izbore u Francuskoj, drugoj po važnosti zemlji EU-a, i novih momenata u stabilnoj nestabilnosti europskih institucija sigurno neće nedostajati.

Bankarski sektor u starim članicama EU-a nije više ono što je bio još prije samo desetak godina. Osim promjena koje je donijela financijalizacija unutar pojedinih zemalja, važno je primijetiti da je on napuhan širenjem na – nas i druge poput nas. Kada smo mi, brzim rastom kreditnog zaduživanja, dizali profitabilnost bankarskom sektoru centra, nikakva tijela EU-a nisu hitno reagirala zvoneći na uzbunu u našu obranu. A sada će to učiniti? O čemu onda govorimo kada govorimo o novcu kojeg “nema”? Marx bi se mogao složiti s ovim zaključkom: što nisu mogli kao ljudi, naši zapadni pokrovitelji uspjeli su nam učiniti pomoću novca. No, time se nitko nije emancipirao u čovjeka, najmanje političkog i demokratskog. Upravo obrnuto.