Operacije uspijevaju, pacijenti umiru

I oni koji poslušno prenose zapovjedi naše Vlade po vojnom načelu, prvo izvrši komandu a onda se eventualno žali, vide da su njezine mjere jednostrane. Isti oni koji su koliko jučer zagovarali “povlačenje politike iz ekonomije” sada vrište da ako ne ide milom, treba upotrijebiti silu. Jedan uvodnik u dnevnim novinama pod naslovom “Što će učiniti milijarderi” tako zahtijeva: “Vlada konačno treba uzeti u ruke političke uzde i svojim odlukama i mjerama prisiliti kapital da se oplođuje kroz investicije, stvarajući nova radna mjesta i rast dohotka. I to što prije.” Dobro primjećujući da dok je masi bačena kost za glodanje oko proračunskih stavaka, javnosti koncentriranoj na manipulativno izabrane žrtve u javnom sektoru, te one koje nikakva toplina, osim karitativne laži, ne grije, opet izmiče fokus na dobitnike ove tranzicije. Na naše dželate, a ne žrtve.

Ostavimo li po strani lukrativne poslove organiziranog posredovanja Božjom onostranošću i cijenu oružja za naš udio u nasilnom održavanju svjetskog poretka kakav danas jest, banke u Hrvatskoj ostvarile su dobit od 4,7, a HT od 1,8 milijardi kuna. Ne mari što komunikacijske tvrtke od početka primjenjuju, i prije no što je do iste “pameti” došla i Vlada, sve tzv. fleksibilne oblike zapošljavanja, outsourcinga i cikličkih otpuštanja radnika, a to je budućnost i većeg dijela bankarskog sektora. Važno je da nakon što smo svi mi, kao dionici (stakeholders) tih nekada javnih dobara, izvlašteni od upravljanja njima, sada bude osiguran samo interes njihovih dioničara (shareholders). To ide dotle da, ako je vjerovati javnim nastupima direktora MOL-a, hrvatska Vlada vrši pritisak na INA-MOL, još jednog dobitnika usred krize, da profit odmah dijeli dioničarima, a ne da ga investira u novu proizvodnju.

Nije teško shvatiti zašto Vlada to čini. Pa dioničari velikih korporacija posredno su glavni financijeri stranaka koje čine vlast u zemlji. Dok banke u nekim zemljama kroz posebne poreze sudjeluju u tzv. financijskoj konsolidaciji država, ova vlast ih toga pošteđuje, sve u navodnoj vjeri da će se one same okrenuti reinvestiranju i poticanju privrednog razvoja. No to se, naravno, ne događa. Obnova privrede, realnog sektora, svega u što se na kraju svake priče o financijalizaciji kao novom okviru života ne samo financija, ritualno kunu svi, sigurno nije na dnevnom redu u Hrvatskoj kao poluperiferiji svjetskog sistema. Da je tome tako dovoljan su dokaz oni koje u nas još uvijek zovemo poduzetnicima, iako je riječ o običnoj rentijerskoj kompradorskoj buržoaziji. Koji račun oni imaju da podržavaju “EU veća od EU” politiku ove Vlade, njezine mjere štednje, politiku otplate dugova i s time u vezi daljnje opadanje proizvodnje, opadanje kupovne moći stanovništva i rast nezaposlenosti? Pa račun je taj da će ih, barem neke od jačih igrača, država za njihovu političku poslušnost nagraditi udjelom u nekim budućim međudržavno ugovorenim poslovima. Bilo s EU-administracijom, bilo sa svjetskim korporacijama direktno. Jer spas se očekuje iz centara kapitalske moći. Dok za samostalni nastup na hrvatskom ili regionalnom tržištu više nema puno prostora ni volje. Za ilustraciju teze dovoljno je pogledati mrcvarenje između Mercatora i Konzuma.

Ono što se sada i ovdje događa koincidencija je tri krize. Na djelu su kriza konjunkture, ciklička kriza, ali i kriza sistema. A ono čime se bavi mainstream vlasti, njoj pridodane neoklasične ortodoksne ekonomske znanosti te od svega toga ovisni mediji, samo je kriza konjunkture. Svi oni pozitivistički glume, iako pametniji i pokvareniji među njima znaju da nije tome tako, da je samo pitanje trenutka – sljedećeg sastanka svjetske ekonomske i političke elite i njihovog dogovora – pronalaženje izlaza iz krize i pokretanje nove investicijske konjunkture. Taj svijet možda ne odbija svaku diskusiju o krizi kapitalističkog ciklusa i nužnosti nekog novog Bretton Woodsa. Dakle, dogovora elita koji bi na nov način, nekim novim, ma koliko isforsiranim, društvenim konsenzusom pokrenuo zamašnjak novog ciklusa kapitalističke proizvodnje. No, sve vlade u Evropi drže čak i takve “dobronamjerne” reformatore neokejnzijanske inspiracije dalje od svake političke operative. A mi koji tvrdimo da je na djelu strukturna kriza kapitalističkog načina proizvodnje, koja proizvodi proturječja koja se u okviru kapitalizma samoga – bio on s ljudskim ili neljudskim licem, svejedno – ne mogu razriješiti, još uvijek možemo samo kritizirati vlast s ruba medijskog i akademskog prostora. Ali ih, sada i ovdje, ne možemo srušiti.

Što će biti s nama na rubu svjetskog sistema ovisi, dakle, sve više od događaja i odluka u njegovom središtu, kojemu nas naše elite bezostatno isporučuju načinom našeg “razvoja u nerazvijenost” ili “razvoja u ovisnost”. Naši kapitalisti i menadžeri ni ne pomišljaju da bi, kada su im već u ruke tutnuta nekada društvena sredstva za proizvodnju, sada oni bili dužni kolektivno sačiniti nekakav plan privrednog oporavka ove zemlje. Oni naprosto defanzivno brane profit koji im donosi vlasništvo nad kapitalom. A “izabrani” među njima, vidjeli smo, u krizi i zbog krize enormno profitiraju. Pa pošto je napad najbolja obrana, onda i napadaju sve one, od sindikata do samostalnih strijelaca u obrani radničkih prava, koji bi to njihovo sveto pravo, koje ostvaruju uz sve veće socijalne troškove, mogli dovesti u pitanje. Jer, ovdašnja kapitalistička klasa nesposobna je stvarati profit ikako drugačije osim na račun radničkih nadnica i drugih radničkih prava te povisivanjem cijena, kada za to kod kuće još nađe prostora. Naši kapitalisti, dakle, vladaju nad nama povećavanjem iskorištavanja u proizvodnji i deranjem stanovništva u prodaji (cirkulaciji), a ne pomoću tehnoloških i organizacijskih inovacija, kvalitetom vlastitih proizvoda ili širenjem na nova tržišta.

Naša vlast, odustajući od bilo kakvog razrađenog koncepta dobrobiti građana, potpuno se izjednačila s maksimalizacijom profita kao sa svojim pounutrenim nalogom. U našem političkom mainstreamu uopće nije moguće misliti da nacionalni interes ili privredni rast s jedne, te popravljanje kvalitete čovjekova života s druge strane, više nisu sinonimi. Pošto je odvajanje radnika od sredstava za proizvodnju i proizvoda njihova rada postalo po sebi danas nedovoljno, državi se u vremenu “socijalne anomije”, koju sama suproizvodi, preostaje baviti socijalnim uvjetima kapitalističke reprodukcije. Daleko od toga da deregulira tržišta radne snage, država s više propisa no ikada normira sve odnose u cirkulaciji, garantirajući tom permanentnom re-regulacijom, tim stalnim “reformizmom”, slavnim djelovanjem institucija sistema, a ne izostankom tog djelovanja, kontinuitet eksploatacije u proizvodnji. Jer, što je drugo – znak s kojeg tržišta? – trenutno otkrivena potreba za otpuštanjem 5.000 radnika iz HŽ-a? Strukturnih prilagodbi, društvenog razvoja – bez navodnika za vladajuće, pod velikim navodnicima za ovladane – mora biti! Pa makar od toga oni ionako eksploatirani stradavali kao muhe.