Počinitelji još nepoznati?

Nakon što su predstavnici hrvatskog Državnog odvjetništva zajedno s predstavnicima srpskog Tužiteljstva za ratne zločine prošlog tjedna u Kopenhagenu ispitali četvoricu pripadnika Danskog bataljuna UNPROFOR-a, koji su 8. kolovoza 1995. neposredno svjedočili ubojstvu 12 hendikepiranih civila u Dvoru na Uni, iz Državnog odvjetništva o tome je objavljena vrlo štura informacija, a zbog zaštite postupka gotovo se ništa nije moglo doznati o tome u kolikoj su mjeri danski očevici pomogli istražiteljima.

Državno odvjetništvo objavilo je da su Ujedinjeni narodi nakon dugog čekanja odobrili zajednički zahtjev dvaju tužiteljstava za ispitivanje Danaca, te da će se istraživanja i ispitivanja svjedoka nastaviti u Hrvatskoj, kako bi se prikupili dokazi o počiniteljima. Zločin u školi u Dvoru, na čijem je igralištu bio smješten promatrački kamp sa 200 danskih vojnika, počinile su tijekom operacije “Oluja” za sada nepoznate osobe u vojnim odorama, a kako je toga dana područje Dvora bilo na liniji razdvajanja između snaga Hrvatske vojske i Vojske Republike Srpske Krajine, gdje je aktivna bila i Armija BIH-a, postoje različite spekulacije o pripadnosti počinitelja.

Što sadrži ratni dnevnik

Iz Državnog odvjetništva “Novostima” je potvrđeno jedino da su im bila korisna otkrića ovog lista iz svibnja prošle godine, kojima su potkrijepljena određena saznanja istražitelja.

Podsjetimo, o zločinu u Dvoru UN je izvijestio odmah nakon počinjenja, a vijest su u svijet prenijeli ugledni strani mediji kao što su “The New York Times” i “The Indenpendent”, koji su, pozivajući se na izvore UN-a, navodili da su masakr nad hendikepiranim srpskim civilima počinili “bosanski muslimani”, odnosno da je “danski vojnik koji je svjedočio incidentu prijavio da su ubojice nosile uniforme s oznakama 5. korpusa Armije BIH-a”. Međutim, u skorašnjem službenom izvješću Vijeća sigurnosti UN-a taj podatak nije potvrđen, nego je navedeno kako su Danci svjedočili ubojstvu civila od strane vojne postrojbe čiji je identitet nepoznat.

Istraga zločina u Dvoru lani je aktualizirana nakon što je pripadnik Danskog bataljuna Jan Wellendorf u intervjuu danskoj televiziji B.T. progovorio o tome da Danci po naredbi svog komandanta nisu učinili ništa da spriječe likvidaciju civila. Nakon toga “Novosti” su pronašle dvije internetske stranice koje su pripadnici Danskog bataljuna posvetili svojim iskustvima iz rata u Hrvatskoj, a na kojima su objavili i ratni dnevnik o događajima između 4. i 10. kolovoza 1995., fotografije i videozapise snimljene s glavne stražarnice njihova kampa, na kojima su zabilježene borbe u neposrednoj blizini. Iz ratnog dnevnika Danaca moglo se doznati da su na dan ubojstva civila smještenih u školi trajale intenzivne borbe od kuće do kuće u gradu Dvoru i da su postojale indikacije da su i Vojska Krajine i Hrvatska vojska i Armija BIH-a uključene u borbe. U satima prije ubojstva, dnevnik Danaca zabilježio je prisutnost hrvatskih i srpskih snaga ispred kampa, pa i ranjavanje jednog hrvatskog vojnika. Dnevnik navodi i žestoki obračun blizu škole u Dvoru, no ni u njemu nije spomenuto tko je bacao bombe na školu i čijim je snagama pripadala izviđačka četa koja je likvidirala civile.

Državno odvjetništvo pregledalo je ratni dnevnik i spomenute videosnimke, a “Novostima” je potvrđeno da su ti materijali pomogli da se provjere određena saznanja kojima Odvjetništvo raspolaže. Nepoznato je jesu li danski vojnici prilikom prošlotjednog svjedočenja u Kopenhagenu otkrili nešto više o tome čijim su snagama mogli pripadati počinitelji ubojstva, no po svemu sudeći, malo je vjerojatno da su istražitelji na to pitanje dobili izravan odgovor. Naime, ni Jan Wellendorf u intervjuu danskoj televiziji nije se o tome znao jasno odrediti.

Suradnja tužiteljstava

Srpsko Tužiteljstvo za ratne zločine bilo je nešto rječitije nakon posjeta Kopenhagenu, a cijela je priča u Srbiji dobila i puno veći medijski tretman. Uz više izjava, glavni srpski tužitelj za ratne zločine Vladimir Vukčević dao je i dva televizijska intervjua, u kojima je kazao kako svjedočenja danskih vojnika pridonose rasvjetljavanju slučaja. Od Vukčevića se moglo doznati i da su svjedočenja dvojice vojnika bila dragocjena, dok je, kako je rekao, stekao utisak da su druga dvojica, njihov komandant i pukovnik bili “brifirani”. Vukčević je kazao da je saslušan i novinar koji je objavio televizijski prilog o ulozi Danaca u događajima u Dvoru, a otkrio je da je hrvatskim i srpskim istražiteljima UN zabranio da svjedoke ispituju o tome što je bila njihova dužnost i što su mogli učiniti da spriječe zločin.

Srpsko Tužiteljstvo za ratne zločine izjavilo je i da je ostvarena vrlo dobra komunikacija s hrvatskim Državnim odvjetništvom te da će srpske i hrvatske kolege u skladu sa sporazumom o suradnji usporediti i izjave drugih svjedoka u Hrvatskoj i Srbiji, s ciljem da se utvrdi jesu li počinitelji bili pripadnici regularne vojske ili paravojnih formacija. Iz te se izjave također može zaključiti da istražitelji još ne raspolažu informacijom o pripadnosti počinitelja te da će se to morati utvrditi daljnjom istragom, pa se čini da su im danski svjedoci mogli potvrditi ono što je poznato iz ranije objavljenih materijala, a to je da su u trenutku počinjenja zločina u Dvoru bili prisutni pripadnici više zaraćenih strana.

Istraga zločina iz kolovoza 1995. u Dvoru značajna je i s aspekta razvoja suradnje tužiteljstava Hrvatske i Srbije, jer je ovo prvi slučaj u kojem su dvije zemlje istovremeno saslušavale svjedoke, a što se tiče srpske strane, to je i prva istraga u predmetima ratnih zločina koja se vodi po novom zakonu, odnosno u kojoj se primjenjuje tužilačka istraga, koju je Hrvatska usvojila nešto ranije.

Civili ubijeni 8. kolovoza 1995. dovedeni su u Dvor iz Petrinje, nakon početka operacije “Oluja”. Autobusom je dovezeno 50 ljudi, među kojima bolesnici s psihijatrije i korisnici staračkog doma. Većina ih je uskoro otišla dalje ili je po njih došla rodbina, no u zgradi škole ostavljeni su najteži psihički bolesnici i nepokretni invalidi, po koje nije imao tko doći.

Izvještaji o broju ubijenih civila odmah nakon masakra govorili su o pet, a uskoro o devet osoba, no u podatku hrvatske policije, koji koristi i Državno odvjetništvo, govori se o ukupno 12 ubijenih. Prema tom podatku, uz desetero bolesnika dovedenih u tamošnju školu, ubijen je i bračni par Ivelić iz Dvora, čija je kuća bila u blizini škole. Iako se govori o ubijenim srpskim civilima, nacionalnost svih žrtava nije utvrđena, jer sva tijela do danas nisu identificirana.