Poezija i groza

U sarajevskom tjedniku “Dani” objavljen je, u travnju 2001, redakcijski izbor najvažnijih mladih bosanskohercegovačkih umjetnika, s naglaskom na one koji su već stekli i svjetsku relevantnost. Među njima našao se i fotoreporter Damir Šagolj. Evo što je pisalo: “Fotograf zaposlen u Reutersu koji je prvo islikao ovdašnje belaje a onda krenuo u druge ratove: obližnje (Kosovo) i one dalje (Bliski istok). Mladić pomalo čudne biografije (inžinjer elektrotehnike, dobar dio djetinjstva proveo u Moskvi i Teheranu) spada u dobre poznavaoce kupovine pite na raznim sarajevskim lokalitetima. Igra košarku, prati fudbal i, za razliku od nekih njegovih starijih kolega, ne maltretira sagovornike pričom o vlastitim vrijednostima. A one su nesporne. Damir je jedan od četiri fotoreportera najveće svjetske agencije zadužena za putovanja po Planeti; fotografije su mu na naslovnicama objavljivali najuticajniji svjetski magazini; u posljednjih nekoliko godina nema Reutersovog izbora fotografija godine u kojem nije bilo i nešto od onoga što je Šagolj zabilježio… I, što je najvažnije: sve što radi, radi sjajno i ništa od toga ne mistifikuje.”

Prepoznavanje priče

Prošlo je otada, dakle, jedanaest godina i tokom tih jedanaest godina Damir Šagolj zabetonirao je svoj status jednog od najvećih i najuglednijih fotoreportera današnjice. Krajem prošlog tjedna dobio je prvu nagradu World Press Photoa u kategoriji prikaza svakodnevnog života: jedna od najuglednijih svjetskih godišnjih nagrada otišla je ovom četrdeset jednogodišnjem rođenom Sarajliji za fotografiju snimljenu 5. oktobra prošle godine u Pjongjangu. Sviće nad krovovima sivih i istih zgrada, sve je ugašeno i nepomično, samo na jednoj fasadi – onoj što se najbolje vidjela s prozora Šagoljeve hotelske sobe – obasjan je portret Velikog Vođe Kim Jong-ila. I upravo ta fotografija možda najviše kazuje o tome kakav je fotoreporter Damir Šagolj, odnosno daje najbolji odgovor na pitanje što Šagolja izdvaja među stotinama ili tisućama vrhunskih profesionalnih fotoreportera u svijetu: osim što se već petnaest godina svojim poslom bavi na najvišoj i najzahtjevnijoj tehničkoj i organizacijskoj razini, njegov stvaralački postupak takav je da fotografija koja, na kraju, bude puštena u optjecaj predstavlja destilat dugotrajnog istraživanja, promatranja i dubokog poniranja u ono o čemu bi svijetu trebao ispričati uvjerljivu fotografsku priču.

Svaka fotografija Damira Šagolja zapravo je njegov stav o nekoj od ključnih tema današnjeg svijeta, stav koji nije prvoloptaški površan i koji je novinarski i umjetnički argumentiran: bilo da se radi o fotografijama iz balkanskih ratova, ili o prizorima iz Iraka i Afganistana, bilo da priča priču o Fukushimi nakon nuklearne eksplozije, ili o izmučenim ljudima iz okolice Kaknja, koji se svakog dana – bez ikakve zaštite – spuštaju u napuštena rudarska okna da bi iskopali nekoliko desetaka kilograma uglja, pa ga kasnije prodali uz cestu i tako preživjeli još jedan dan. Šagoljeva tajna nije samo u nesumnjivom talentu i u savršenom poznavanju zanata. Tajna je u njegovu – autentično žurnalističkom, ali i književnom – talentu da čuje i prepozna priču, tajna je u njegovoj stalnoj zainteresiranosti da doživi i da vidi, da sazna sve što se može saznati o svijetu i o ljudima prema kojima će podignuti objektiv. Sve što zna izložit će zatim na fotografiji, jednoj jedinoj: to je fotografija koja ne ostavlja prostor za suvišna potpitanja, jer u njoj su sadržani svi odgovori.

Ljubav prema Iranu

Šagolj je od 1997. u jednoznamenkastom društvu Reutersovih fotoreportera kojima je posao da u svakom času budu spremni odletjeti na poprište neke prirodne ili društvene katastrofe, i da snime prizore koji će se idućih dana naći na naslovnim stranicama “New York Timesa”, “Washington Posta”, “Le Mondea”, “Timea”, “La Repubblice”, “El Paisa”, “Paris Matcha”, “Die Zeita”… I snimio ih je Damir Šagolj impresivan broj, ali – za razliku od mnogih njegovih kolega – nije ga vukao isprazni avanturizam, novac ili slava. Njega pokreće čista znatiželja, nagon da vidi i upozna neki novi svijet, novu kulturu i ljude, o čemu će nam onda ispričati priču koja nikad neće biti uprljana kolonijalističkim tonovima. Vjerojatno je zato, prije dvije godine, prihvatio mjesto šefa Reutersova ureda za Jugoistočnu Aziju u Bangkoku. Azijski opus već se sad može proglasiti umjetnički najdojmljivijom fazom Šagoljeve dosadašnje karijere: neke od tih fotografija kao da su izronile iz poezije, kao što iz poezije izranjanju najbolja ostvarenja azijskih kinematografija.

Premda u Bangkoku, Damir Šagolj jednim okom stalno gleda prema Iranu. Proveo je u toj zemlji nemali dio života i Iran je ostao njegova najveća ljubav: svaku priliku koristi da otputuje tamo i da vidi nešto što još nije vidio, da posjeti prijatelje, da naprosto uživa u ljepoti i blagosti te zemlje o kojoj može pričati satima. Šagolj je sigurno jedan od najbolje upućenih stranaca u iransku političku situaciju, način života, mentalitet. Bit će najnesretniji na svijetu ako sve što zna o Iranu bude morao pokazivati na svojim ratnim fotografijama.