Pokrajine

“Novosti” u Velikoj Britaniji sa iseljenicima iz Podunavlja

Nostalgiju leče gulašom i čvarcima

Kao što nije bilo lako onima koji su ostali u Hrvatskoj bez ikakve perspektive, tako je i život onih koji su otišli u nepoznato bio pun odricanja. Kada je reč o materijalnim stvarima, u Engleskoj su se većinom dobro snašli, ali neke druge vrednosti naprosto su nenadoknadive

Plavi kajak je spreman i čeka leto kako bi zaplovio talasima Dunava, iz kotlića se širi miris paprikaša za prijatelje koji samo što nisu stigli, a dok se jelo krčka, domaćin proverava vatru u pušnici kako bi dim za sušenje mesa bio najbolji. Za koji dan, najavljuje, praviće i kobasice.

Iako sve ovo neodoljivo podseća na dvorište nekog istočnoslavonskog sela, priča se zapravo događa u Engleskoj, u Sautendu na moru, gde živi Slobodan Tomašević sa suprugom Gordanom i dvoje dece.

Pušnica je ustvari jedan stari limeni ormar, a gostoljubivi domaćin je Daljac koji se, kao i hiljade njegovih sunarodnjaka, otisnuo u svet pre 13 godina u potrazi za boljim životom. Bilo je to vreme masovnih odlazaka sa prostora istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srema u Norvešku, Englesku, Kanadu, Irsku, kada je broj stanovnika u nekim selima prepolovljen i kada se mlade bračne parove sa decom gotovo na prste moglo izbrojati.

Londonski Sveti Sava

Kao što nije bilo lako onima koji su ostali u Hrvatskoj bez ikakve perspektive, tako je i život onih koji su otišli u nepoznato bio pun odricanja. Većinom su se, kao i junaci ove priče, dobro snašli kada je reč o materijalnim stvarima, ali time neke druge vrednosti nisu mogli nadoknaditi. Zato kada dođe vreme godišnjih odmora, Tomaševići u zavičaju provedu pet do šest nedelja.

– Čim stignem u Dalj, u prvih sat vremena obiđem svu familiju i prijatelje samo da im javim da smo stigli, a posle se posećujemo i družimo uz fiš ili roštilj – priča Slobodan s nostalgijom. Tuga je još veća otkako mu je prošle godine umro otac.

– Nedostaju mi ljudi – dodaje ovaj 43-godišnjak, rezimirajući sve što mu fali, od Dunava i pecanja do čvaraka koje je prve godine boravka u Engleskoj topio u omanjoj šerpi.

Posle nekoliko godina provedenih u stanu, kupili su kuću, pa u svom “gardenu” često okupe prijatelje s kojima evociraju uspomene iz rodnog kraja i tako lakše žive život u tuđini.

Osim na druženjima vikendom, slavama i drugim slavljima, naši sunarodnjaci se okupljaju i u pravoslavnim crkvama, posebno o velikim praznicima. Tamo, kažu, možete sresti ljude na koje ste zaboravili da postoje i niste ni znali da žive u Engleskoj. U Londonu je to Crkva Svetog Save u centru glavnog grada Velike Britanije. Unutrašnjost ovog hrama s prekrasnim ikonostasom rezbarenim u orahovom drvetu od letos krasi i srpska zastava, koju je nakon pobede u Vimbldonu potpisao Novak Đoković. Starešina je protojerej-stavrofor Radomir Aćimović, arhijerejski namesnik za Veliku Britaniju i Irsku, koji u Engleskoj živi već 30 godina i svedok je poslednjih migracija srpskog stanovništva.

– Desilo se 1945. godine da su mnogi naši izašli iz svoje zemlje s nadom da će se jednog dana vratiti i da će sve to biti privremenog karaktera. Kako je vreme odmicalo, kako su se deca rađala, ta nada je sve više iščezavala. Računali smo da se 1945. neće ponoviti, međutim posle rata, 1990-ih godina, desila se nova seoba – seća se ovaj sveštenik.

Prema njegovim rečima, oko 12.000 Srba stiglo je u London za vreme Drugog svetskog rata, a pretpostavlja da je isto toliko došlo iz zemalja bivše Jugoslavije od 1992. nadalje.

Bogati decom

Crkva Svetog Save jedini je pravoslavni hram u Londonu, a kupljena je od anglikanske crkve.

– Crkvu je 1952. godine osveštao vladika Nikolaj Velimirović i taj njegov duh se i danas oseća – ističe naš sagovornik i dodaje da najviše naroda dolazi na Badnje veče, Božić, crkvenu slavu, Vaskrs i druge velike praznike.

U sklopu crkve je i velika sala za okupljanja nakon službe i razgovor uz kafu ili za proslave nakon venčanja i krštenja.

– Bogati smo decom. Pored hora odraslih imamo i dečji hor koji peva narodne i crkvene pesme, veoma razvijenu folklornu sekciju sa četiri grupe, imamo nedeljnu crkvenu školu sa 12 odeljenja, učitelja koji našu decu uči srpski jezik i trojicu veroučitelja za časove veronauke. Naši stari su odlično trasirali taj put, a mladi su ga prihvatili – kaže otac Radomir.

U delu Londona koji se zove Šeperds Buš nalazi se kafe “Resentin”. Iako se to iz naziva ne može naslutiti, reč je o srpskom kafe-restoranu koji nudi domaću hranu, u što ubrajaju sve sa roštilja, pitu sa sirom, pasulj, ćevape, gulaš, jagnjetinu s krompirima, ali i klasični engleski doručak sa slaninom i jajima. Vlasnik je Saša Nedić iz Borova naselja, koji je s roditeljima i mlađim bratom u Englesku došao kao 17-godišnjak.

– U početku nisam bio zadovoljan jer je to bila velika promena i zbog toga što nije bilo baš nekog društvenog života. Imali smo sreću da smo već za godinu dana, među prvima, dobili papire i mogli smo odlaziti kući – seća se Saša, koji je po zanimanju auto-moto inženjer, ali se njegova porodica odlučila za ugostiteljstvo u kome su svi angažovani.

Dodaje kako ih za Hrvatsku više ništa ne veže jer su nad stanom u kome su živeli izgubili stanarsko pravo, tako da danas na godišnji odmor odlaze u Srbiju, kamo će se jednog dana njegovi roditelji verovatno i vratiti.

– Svi težimo tome da se vratimo. Moji će roditelji to sigurno učiniti za nekih pet godina, a ja ću zbog posla ostati dokle god budem mogao – uveren je ovaj 29-godišnjak.

Masovni odlazak

Kada je 1998. godine počeo masovni odlazak stanovništva s istoka Hrvatske u, kako se govorilo, “treće zemlje”, Vlado i Svetlana Mate iz Bršadina prvo su otišli u Dansku. Tamo su se zadržali godinu dana, ali šanse za ostanak nije bilo. No, boravak u toj zemlji zauvek će pamtiti jer su tamo, posle Ivana koji je rođen u Vukovaru, dobili ćerku Ivanu. Najmlađa Ana rođena je u Londonu nakon što su dobili dozvolu za ostanak.

– Ko zna gde ćemo završiti – šale se ovi Bršadinci na račun svojih putešestvija.

– Ako nova vlada u Hrvatskoj omogući neki bolji život, mi se odmah vraćamo. Tome se, zapravo, i nadamo. Naša zemlja je po svemu bogatija i u njoj bi se moglo lepo živeti, kao što se nekada i živelo. Stalno razmišljam o povratku – kaže Vlado.

– Deca se verovatno neće vraćati. Ovde imaju veće mogućnosti i za školovanje i za posao – dodaje Svetlana, koja je u Londonu završila školu za zubotehničarku i odmah se zaposlila u struci.

Poslom je zadovoljan i Vlado, a u njegovu autolimarsku i lakirersku radionicu najviše dolaze naši ljudi, ako ne zbog posla, ono na čašicu razgovora. Ova peteročlana porodica bar dva puta godišnje odlazi kući.

– Najsrećniji dan je kada se pakujemo – kažu, dodajući kako se bolje osećaju među svojima, ali istovremeno ističu da se ni u Londonu ne osećaju kao stranci jer je to grad u kome je najmanje Engleza.

Iako se ekonomska kriza i u Engleskoj oseća, i dalje se živi dobro, smatraju naši sagovornici. Do tri godine unazad cene su bile puno niže i moglo se više uštedeti. Ipak, u Engleskoj se vodi računa o tome da najosnovnije namirnice može kupiti svako, objašnjavaju. Situaciju u Hrvatskoj redovno prate, a ono što im pomalo smeta je previše politike.

– Ljudi imaju previše slobodnog vremena pa se puno bave politikom. Da imaju posao ne bi imali vremena da razmišljaju o tome – primećuje ovaj bračni par, koji u svom domu na Lejtonstounu slavi dva Božića i dva Uskrsa.

Oplakali svaki telefonski poziv

Povratak je česta tema i u porodici Tomašević.

– Nije da ne razmišljam o povratku. Naravno da volim svoje selo, svoju familiju, prijatelje, ali i ovo doživljavam kao svoje. Kupili smo kuću, deca nam ovde odrastaju, školuju se, nekako sam navikla. Kada prođe tih par nedelja odmora u Hrvatskoj, radujem se što idemo kući – kaže Gordana.

– A deca i ja uvek kažemo da idemo u Englesku. Nama je kuća u Dalju – nadovezuje se Slobodan, koji sa svakog odmora nosi bezbroj fotografija uz koje nekako preživi do sledeće godine. Sada je to koliko-toliko podnošljivo jer se svako malo, putem skajpa, i čuju i vide sa svojima. No, bilo je i teških trenutaka.

– Prvih nekoliko godina toliko nam je bilo teško da smo znali oplakati svaki telefonski poziv. I njegov i moj brat su imali svadbu, a mi nismo mogli otići. Preplakali smo gledajući posle kasete iz svatova. Gledaš i plačeš… – seća se Gordana.

Ipak, zadovoljni su svojim životom.

– Stekli smo sve što nam treba, a to u Hrvatskoj ne bismo mogli – naglašavaju.

Slobodan je vozač kamiona, iako to nije poziv koji je želeo. Trebao je biti učitelj jer do diplome ga je delilo svega nekoliko ispita, ali ne žali zbog toga jer zasad dobro zarađuje. Dok je na putu, što ponekad zna biti i po dve sedmice, supruga brine o deci i kući.

– Srcem bih da se vratim, ali verovatno ćemo ostati ovde zbog dece. Moja je želja da vreme provodimo pola-pola, da se deci nađemo pri ruci, ali da jedan deo godine živimo u Dalju. Kupili smo i kuću u Crnoj Gori, na moru, pa ćemo i tamo odlaziti – razmišlja glasno Slobodan.

Sve to, naravno, planiraju kada deca odrastu. A ona su sada uspešni đaci. Tijana je 14-godišnjakinja i zanimaju je istraživanja u oblasti medicine, a dve godine mlađi Stefan, koji je rođen u Londonu, hteo bi da bude advokat. Svesni da će im deca pre svega postati Englezi, ovi roditelji se trude da im što više usade osećaj pripadnosti svom narodu i veri.

Dragana Bošnjak

Inicijalni sastanak u Belom Manastiru

Treba li nam baranjska televizija?

Na inicijativu Gordane Musa-Balaš iz Karanca, u belomanastirskom Društvenom centru održan je sastanak predstavnika različitih baranjskih organizacija, koje bi mogle biti zainteresovane za osnivanje neprofitne udruge radnog imena “Baranja-produkt”. Aktivnosti te udruge bile bi: baranjska TV-produkcija, medijska promocija Baranje i Baranjaca, proizvodnja zabavnih i turističkih sadržaja u Baranji te stvaranje informativne infrastrukture Baranje. Članstvo bi činile zainteresovane pravne osobe s područja Baranje: jedinice lokalne samouprave, kulturne ustanove, lokalni poduzetnici, mediji, turističke zajednice i udruge.

Gordana Musa-Balaš je diplomirana pravnica, zaposlena u belomanastirskom Centru za socijalnu skrb i dobitnica volonterske nagrade Volonterskog centra Osijek za 2011. godinu. Uz nju, sastanku su prisustvovali: Ivan Doboš i Predrag Stojanović (gradonačelnik Grada Belog Manastira i njegov zamjenik), Milan Drača (Informatička udruga Modul, Jagodnjak), Josip Farkaš (Foto-kino klub “Baranja-film”) i drugi.

Zaključak sastanka bio je da je svima prisutnima stalo da se Baranja, kao i sve što se u njoj događa, još bolje prezentira i ovjekovječi, ali da s osnivanjem udruge ne treba žuriti sve dok se ne osiguraju uvjeti da ona stvarno može i djelovati budući da je TV-produkcija skupa i zahtjevna aktivnost, kojom se teško mogu baviti volonteri i amateri.

J. Nedić

Razbijeno staklo na kninskoj “Prosvjeti”

Nepoznati počinioci razbili su tokom prvog februarskog vikenda staklo na vratima kninske “Prosvjete”. Predsjednik pododbora Dragoljub Čupković pozvao je policiju koja je napravila uviđaj.

– U prostorijama me nije obilo od petka do nedjelje prijepodne, a kada sam došao, vidio sam da je staklo razbijeno kamenom veličine dvije šake – kaže Čupković.

– U policiji mi kažu da ne mogu ganjati maloljetnike, a ja im kažem da se tu radi o aktu mržnje jer kako to da ostali dućani, koji isto imaju staklena vrata, nisu na meti – rekao je Čupković i dodao da je ranijih godina takvih napada bilo više, a da se zadnji desio u martu prošle godine.

N. Jovanović

Protest učenika i studenata iz Dalja zbog ukidanja železničkih linija

Škola od šest ujutro do devet uveče

Nakon što je u decembru ukinut voz u 15.35 časova, putnici koji iz Osijeka žele u Dalj od pola dva popodne do pola osam uveče nemaju nijednu voznu liniju. Najteže je učenicima, koji su zbog toga prisiljeni da čitav dan provedu u Osijeku

Zbog ukidanja dve vozne linije na relaciji Osijek – Erdut – Osijek, na železničkom kolodvoru u Dalju protestvovali su učenici i studenti s područja erdutske opštine.

Na navedenoj relaciji svakodnevno putuje stotinjak učenika, studenata i radnika iz Dalja, Bijelog Brda, Aljmaša i Erduta, a nakon što je u decembru ukinuta linija u 15.35 časova, putnici koji iz Osijeka žele u Dalj od pola dva popodne do pola osam uveče nemaju na raspolaganju nijednu voznu liniju. Najteže je učenicima, koji su zbog toga prisiljeni da čitav dan provedu u Osijeku, tako da im vrlo malo vremena ostaje za učenje. Mnogi od njih izostaju sa poslednjeg časa kako bi uhvatili voz u 13.30 za Dalj i kako ne bi morali ostati u gradu do uveče.

Mesečno 550 kuna

– Trebali bi uvesti neku liniju između, jer je ovo stvarno problem za većinu učenika. Ne može se stalno ni izostajati iz škole, jer neki profesori ne puštaju učenike pre 14 sati. Praktično, trebamo biti ceo dan u Osijeku i nemamo prilike ni učiti kako spada – kaže Ela Stanić, učenica Tehnološke škole.

– Sreća je što me profesori ne upisuju zato što je razrednica rekla da me neće puštati na voz u pola dva jer bih morala ići na polaganje razrednih ispita iz predmeta s kojih izostajem – dodaje Nikolina Dokić.

U zahtevu da se ukinute linije vrate, podršku učenicima dalo je i rukovodstvo Opštine Erdut.

– Apelujemo na HŽ da nam vrati ovu liniju jer je ona bila isključivo učenička i radnička – kazao je načelnik Jugoslav Vesić.

Ova opština je početkom oktobra sa Hrvatskim željeznicama sklopila ugovor o finansiranju učeničkog prevoza u stopostotnom iznosu i na taj način izašla u susret roditeljima koji nisu u mogućnosti da plaćaju autobuske đačke karte, koje čak i uz opštinsku subvenciju mesečno koštaju 550 kuna, dok je železnički prevoz potpuno besplatan. Za porodice koji imaju dva ili tri školarca uštede su više nego očigledne.

– Zašto da naša deca ostaju u gradu još pet ili šest sati posle škole. Moja deca odu ujutro u šest, a dođu kući uveče u pola devet – kaže Dragoljub Savić, čiji sinovi pohađaju elektrotehničku i obrtničku školu. Ovom nezaposlenom Daljcu dobro je došla subvencija opštine jer deci autobuski prevoz ne može priuštiti.

Peticija bez uspeha

Učenici i roditelji su odluku HŽ-a pokušali preduhitriti potpisivanjem peticije, ali ona nije imala efekta.

– Potpisivali smo peticiju i niko nije regaovao. Nije problem opravdati jedan čas s kojeg učenici moraju otići da bi stigli na voz, problem je što se gubi jedan čas predavanja – ističe Dragana Kelava, majka učenice gimnazije.

Opština Erdut je s ciljem poboljšanja uslova železničkog prevoza bila spremna i na ulaganja u infrastrukturu.

– Ovaj naš kolodvor izgleda kao iz filmova strave i užasa. Hteli smo da ga uredimo uz pomoć našeg komunalnog preduzeća, čak smo mislili da kupimo i autobus za učenike iz Aljmaša kojim bismo ih prevozili do najbliže železničke stanice – kaže Vesić.

Apelovao je na HŽ da još jednom preispita odluku o ukidanju ovih linija jer smatra da njihov izračun o gubicima od 2,3 miliona kuna, što navode kao razlog ukidanja, nije realan, budući da se broj putnika otkako je opština počela subvencionisati železnički prevoz učenika  znatno povećao. Ukoliko se ne pronađe nikakvo rešenje u HŽ-u, načelnik je najavio da će pomoć zatražiti u resornom ministarstvu.

D. Bošnjak

Prekinuta nastava u Tehničkoj školi Nikole Tesle

Prinudni raspust

Dok se dnevna temperatura vazduha ne popne iznad nule nerealno je očekivati početak nastave, barem ne u sadašnjem, zamenskom prostoru Radničkog doma

Zbog ekstremno niskih temperatura do daljnjeg je prekinuta nastava u Tehničkoj školi Nikole Tesle u Borovu naselju, a sudeći po najavama meteorologa neizvesno je kada će biti nastavljena.

– Sve dok se dnevna temperatura vazduha ne popne iznad nule nerealno je očekivati početak nastave, barem ne u sadašnjem prostoru – kaže direktor škole Đorđe Lukić, koji je 30. januara bio prisiljen da prekine nastavu i učenike pošalje na prinudni raspust jer je temperatura u učionicama bila svega deset stepeni.

Nadležne institucije kojima se obratio do sada nisu pronašle alternativu. Nastava za 467 učenika ove škole više od godinu dana se odvija u neuslovnoj zgradi Radničkog doma, čije je učionice s visokim stropovima bilo nemoguće zagrejati kaloriferima, a drugog načina za grejanje nema. Direktor škole podseća da je slična situacija bila i prošle zime, ali su je učenici i nastavnici nekako izdržali nadajući se da će do nove školske godine preći u obnovljenu školsku zgradu.

– Mi smo u ovim privremenim prostorijama više od godine dana. Moglo se to desiti i prošle školske godine, ali smo ustrajali kako bismo nastavu završili u potpunosti. Ove zime smo morali prekinuti – ističe Lukić, dodajući da je još na početku školske godine bio svestan situacije u kojoj bi se škola mogla naći i da je još tada upozorio nadležne institucije kako bi se rešenje na vreme pronašlo. No, niko nije reagovao.

– Županiju kao osnivača obavestio sam još u devetom mesecu, pošto sam znao da radovi na školi neće biti završeni. Tražio sam da nešto preduzmu, ali županija je ostala pri tome da nema nikakvog rešenja. Obraćao sam se i resornom ministarstvu, tadašnjem potpredsedniku Vlade Slobodanu Uzelcu, ministarstvu regionalnog razvoja, gradonačelniku Vukovara… Svi su dobro obavešteni o situaciji u kojoj se Tehnička škola Nikole Tesle nalazi sve ovo vreme – naglašava naš sagovornik.

Poluobnovljena škola već prokišnjava

Završetak obnove školske zgrade uopšte se ne nazire, a direktor škole nije zadovoljan ni dinamikom niti kvalitetom radova. Prema njegovim rečima, krov koji je navodno bio završen počeo je prokišnjavati u oktobru, za vreme prvih kiša, usled čega je bio poplavljen ne samo prvi sprat, već i prizemlje. Lukić smatra da je sve veoma loše urađeno i da je okončano tek 30 do 40 odsto posla, a obnova je još u avgustu trebala biti potpuno završena. Situacija se dodatno zakomplikovala nakon što je prvobitni izvođač radova otišao u stečaj, pa su do raspisivanja konkursa i izbora novog izvođača radovi bili obustavljeni.

Na internetskoj stranici škole biće objavljena informacija o početku nastave.

D. Bošnjak

Belomanastirski kazalištarci prema novom uspehu

Jedini predstavnik iz Osječko-baranjske županije koji se između 150 respektabilnih kazališnih kuća iz cele Hrvatske prijavio na najveći i najznačajniji nacionalni kazališni festival pod ingerencijom Hrvatskog sabora kulture, bilo je Gradsko kazalište iz Belog Manastira. Pravo nastupa na završnici Festivala hrvatskih kazališnih amatera, koja će biti održana od 16. do 20. maja u Starom Gradu na otoku Hvaru, kazališta će prethodno pokušati izboriti na županijskim smotrama. S obzirom na to da su belomanastirski kazalištarci jedini predstavnici iz Osječko-baranjske županije, svoje će predstave igrati izravno pred Robertom Raponjom, koji je ovogodišnji državni selektor.

Imajući u vidu ozbiljan pristup kazališnoj umetnosti i iznad svega ogromnu količinu entuzijazma, za nadati se je, a to je i očekivanje belomanastirskih kazalištaraca, da će se plasirati u kazališno finale. Optimizam koji provejava ansamblom Gradskog kazališta nije tek pusta želja: nakon samo četiri godine intenzivnog rada, ovo je kazalište već okrunjeno zlatnom plaketom Hrvatskog sabora kulture. Iako registrovano 2007. godine, Gradsko kazalište iz Belog Manastira zlatnu je plaketu dobilo za više od 80 godina kazališnog stvaralaštva, jer prvi počeci kazališnog delovanja u Baranji sežu u 1912. godinu, kada se u naselju Šećerani okupilo mnoštvo mladih ljudi s ciljem osnivanja kazališnog ansambla.

Z. Popović

Slatinčani moraju ponovno birati predsjednika Vijeća srpske nacionalne manjine

Pogriješili u proceduri

Predsjednik VSNM-a Slatine praktički je izabran javnim glasovanjem, što je protivno odredbama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, statuta i poslovnika Vijeća

Zbog bitne povrede postupka predlaganja, utvrđivanja i izbora kandidata za predsjednika Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Slatine, Ministarstvo uprave mišljenja je da u Slatini treba ponoviti cijeli postupak.

Naime, kao kandidati za predsjednika bili su predloženi Jovana Žnidarec, kandidatkinja Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” i Mladen Kulić, kandidat Srpskog narodnog vijeća. Đuro Jorgić, predsjednik konstituirajuće sjednice održane 9. rujna prošle godine, dao je prijedloge na utvrđivanje, pa se pristupilo pojedinačnom glasovanju podizanjem ruku, iako to poslovnikom o radu Vijeća nije propisano. Osmero članova Vijeća bilo je za Mladena Kulića, a četvero suzdržanih, dok je obrnuti rezultat bio kada se glasovalo za Jovanu Žnidarec – četvero za i osmero suzdržanih.

Predsjednik je potom zaključio da je većinom glasova prisutnih kao kandidat potvrđen Mladen Kulić i da Jovana Žnidarec ne može biti kandidatkinja. Tek tada pristupilo se tajnom glasovanju pa je, kao jedini kandidat, izabran Kulić. Budući da svi predloženi kandidati na taj način nisu sudjelovali u izboru, Odjel za nadzor lokalne i područne samouprave Ministarstva uprave smatra da je povrijeđen poslovnik o radu. Kulić je praktički izabran javnim glasovanjem, što je protivno odredbama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i statuta i poslovnika Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Slatine.

Zahtjev za provođenja nadzora Ministarstvu uprave, u ime četvero članova Vijeća, podnijela je Jovana Žnidarec. Tajnik Grada Slatine Zlatomir Kramar kaže da je došlo do previda jer poslovnik o radu Vijeća srpske nacionalne manjine u točki koja govori o utvrđivanju kandidata nije bio usklađen s poslovnikom Gradskog vijeća te da će nova konstituirajuća sjednica biti sazvana što prije kako bi Vijeće nesmetano nastavilo s radom.

G. Gazdek

Stogodnjak (97)

10. 2. – 17. 2. 1912: i veliki broj Srba, stanovnika Zagreba, priključio se masovnim demonstracijama protiv aktualne vlasti, izražavajući tako svoje nezadovoljstvo političkim i gospodarskim prilikama u zemlji. Čuli su se i uzvici protiv Cuvaja i Kuena, a klicalo slobodi.  Demonstracije su počele oko dva sata poslijepodne na Jelačićevom trgu, a onda se do večeri proširile na cijelu Ilicu, Preradovićevu, Mesničku i Frankopansku ulicu. Do 21 sat na ulicama se našlo više od 10.000 demonstranata, pa je intervenirala i policija. Kad je masa krenula prema Gornjem gradu, na Markov trg, konjička policija je upotrijebila brutalnu silu, ranivši više desetaka demonstranata.

* Nakon pronevjere novca u crkveno-školskim fondovima u Zadru i brzog umirovljenja vladike Nikodima Milaša, koji je i sam bio umiješan u cijelu kriminalnu aferu, u Dalmaciji se spekulira tko bi mogao doći na upražnjeno vladikino mjesto. Jedni su za to da se, u sporazumu sa svetim Sinodom u Sremskim Karlovcima, na to mjesto imenuje jedan monah iz karlovačke mitropolije, pa da na taj način na episkopsku stolicu dođe osoba koja neće biti ni pod čijim utjecajem i koja će uvesti toliko potrebni red u dalmatinske crkveno-školske strukture. Drugi pak traže da Milaša zamijene profesor ili rektor zadarske bogoslovije – Kalik ili Cvijetić. Na mitropolitsku stolicu će ipak sjesti onaj koga na kraju bude htjela vlada, zaključuju treći.

* “Bolje je dati za recepte kuvareve, nego za recepte ljekarske!” To svima poručuje Zorka Babić, poznata kuharica s ovih prostora, najavljujući da je napisala “Srpsku kuvaricu” koja bi uskoro trebala izaći iz štampe. “Već dulje vremena opaža se velika potreba u srpskom narodu za jednom odlično spremljenom i odlično napisanom priručnom knjigom, koja bi svakoj domaćici bila u kuhinji desna ruka”, kaže Zorka i nastavlja: “Nakon dugogodišnje prakse i proučavanja kuhinje u teoretskom i praktičnom pogledu, ja sam odlučila pružiti srpskoj domaćici jedan veliki kuvar po prvi put u Srba, sistematski uređen i svrstan, koji će obuhvatiti preko 2.500 recepata raznih jela i u kome će biti zastupljena i strana i srpska kuhinja, razdijeljena po provincijama, svuda gdje Srbi stanuju…”

Đorđe Ličina