Poticanje histerije

Za hrvatske i srpske nacionaliste Evropsko rukometno prvenstvo u Srbiji počelo je loše. Hrvatska je igrala u Vršcu, a boravak u tom mirnom gradu mnogi će zapamtiti kao pravo mučenje. Kada su već na prvoj utakmici shvatili da je velik broj hrvatskih navijača došao u Srbiju, novinari i svi ostali koji su kasnije došli na svoje pitali su se u čemu je problem s građanima Vršca; novinar “Jutarnjeg lista” čudom se čudio kako je moguće sa skupinom hrvatskih navijača usred Vršca gledati utakmicu hrvatske reprezentacije a da srpski navijači ne isuču sablje? Na našu žalost i na sreću nacionalista, dogodili su se huliganski napadi na hrvatske navijače u Novom Sadu i medijski šou mogao je početi.

Unatoč tome što se tih dana u Saboru raspravljalo o novom prijedlogu proračuna i o milijardama kuna koje Vlada namjerava uštedjeti, odnosno uskratiti građanima u ime krize, naslovnice su zauzele dramatične ispovijesti nevinih “naših”, koje mučki sačekaše i s leđa napadoše vazda krivi “njihovi”. Akcija nekoliko grupa nasilnika, koji se danas tuku s Hrvatima a sutra s onim tko im je pri ruci, prikazana je kao pomno planiran i organiziran, gotovo politički čin, nastavak rata, osveta za ratne poraze i gotovo kao novi napad države Srbije na Hrvatsku. Što se zapravo dogodilo? Ništa što se, nažalost, ne događa i inače u sličnim prilikama, i u Srbiji i u Hrvatskoj.

Žutilo “Novog lista”

Navijači srpskih nogometnih timova, među kojima zasigurno ima političkih radikala, ali i ljudi koji će sutra razbiti glavu političkom istomišljeniku koji navija za “pogrešan” tim, sačekali su na nekoliko mjesta automobile s hrvatskim tablicama te kamenjem, palicama, u jednom slučaju i sjekirom, napali putnike. Bio je to znak za uzbunu žutim medijima, desničarskim političarima, dežurnim paničarima i svima koji iz najobičnijega huliganskog napada iščitavaju višestoljetnu namjeru zločinačkoga srpskog imperijalizma da pokori i u roblje baci jedinu nam Domovinu. Čak je i navodno slobodarski “Novi list” s naslovnice poticao histeriju, a u jednom tekstu napad na navijače proglašen je “terorističkim činom”, uz dodatak da su Srbi genetski predodređeni za terorizam.

Ulje na vatru dodao je nekadašnji glasnogovornik Slobodana Miloševića, SPS-ov ministar policije Ivica Dačić, koji je suptilnošću slona u staklarnici izjavio da se ne smije napadati Hrvate jer bi onda Srbi bili “poput njih”. Naravno, ta je izjava brojnim hrvatskim medijima poslužila kao dokaz da je srpska policija dopustila nered. Tih dana u hrvatskom tisku i na televizijama nije bilo mjesta ni za koga tko bi hladne glave pokušao analizirati što se zapravo dogodilo i tko bi se potrudio stvari staviti u pravi kontekst. Nitko nije želio vidjeti brvno u svom oku, ali je znao vrištati ugledavši trun u oku protivnika.

No, činjenice su neumoljive. Dakle, točno je da je srpska policija, vjerojatno pod dojmom nekoliko mirnih vršačkih dana, podcijenila rizik od ispada u Novom Sadu, pa nije organizirano štitila navijače nakon izlaska iz dvorane, misleći da će biti sigurni kada krenu kući. To su iskoristili nasilnici, čekajući ih na semaforima i odmorištima uz cestu. Činjenica je da su mnogi napadnuti, ali je isto tako činjenica da se nije dogodilo ništa što se i u jednoj i u drugoj zemlji ne događa nakon svakoga većega nogometnog susreta.

Koliko je apsurdno u napadima iščitavati isključivo političke poruke, dokazuje i tučnjava između pripadnika Torcide i BBB-a, koji su se razgibavali kod Slavonskog Broda, na putu na finale na koje, srećom, nisu pušteni.

Isto tako, svakome tko je pogledao ijedan maksimirski ustaški hepening na tribinama za utakmica hrvatske reprezentacije, smiješno je zgražanje nad četništvom beogradske Arene. Isti koji su se zgražali nad četničkim pjesmama navijača u Areni, zaboravili su da je dio hrvatskih navijača na svakoj utakmici provocirao publiku skandiranjem Vukovaru i urlajući “Tko ne skače, pravoslavac”. Činjenica je, također, da se godinama u Hrvatskoj marginalizira problem napada na Srbe, bilo povratnike, bilo turiste iz Srbije.

Odmazda u Hrvatskoj

Posljedice novosadskog napada bile su vidljive istog dana. Srbi su napadnuti usred Splita, odnosno napadnuta je šačica ljudi koja je ostala u tom gradu nakon čišćenja i deložacija 1990-ih, koja se usudila obilježiti jedan od najvažnijih datuma pravoslavnog kalendara, blagdan Svetog Save: u njihove prostorije upala je grupa huligana, porazbijala inventar, ozlijedila dvojicu građana srpske nacionalnosti, inače deklarirane navijače Hrvatske. U Vukovaru su napadnute prostorije SDSS-a, a incidenti su zabilježeni i u drugim mjestima.

Prema podacima Turističke zajednice, oko 100.000 građana Srbije prošle je godine posjetilo Hrvatsku. Dočekani su većim dijelom raširenih ruku, ali i na druge načine. Napadi na turiste iz Srbije i njihova vozila zabilježeni su lani u Vodicama, Dubrovniku, Splitu i mnogim drugim mjestima. Takvi incidenti u Hrvatskoj se pripisuju pojedincima, ali za napad na hrvatske navijače u Novom Sadu optužena je gotovo cijela Srbija.

S druge strane, namjerno se zaboravlja sljedeće: nakon Drugog svjetskog rata, u većini zemalja u kojima se to trebalo napraviti, provedena je temeljita denacifikacija društva. Nažalost, nešto slično, iako je bilo nužno, nije se provelo na ovim prostorima. Umjesto da se 17 godina nakon zadnjeg rata situacija normalizira, hrvatsko i srpsko društvo još su u rovovima iz kojih povremeno iskaču, ali samo kako bi krenuli u juriš na neprijatelja.

Umjesto oslobađanja od bremena nacionalizma devedesetih, oba su društva ostala taocima tadašnjeg načina razmišljanja, odgojivši generaciju mladih nasilnika, rođenu u vrijeme rata, potpuno zadojenu predrasudama prema susjedima i sklonu vjerovanju u moralnu superiornost vlastite nacije. Milošević i Tuđman odavno su u grobovima, ali duh njihovih politika i dalje ugrožava svakodnevicu svih onih koji iz tih okova žele izaći. Sve dok se obični huliganizam u Srbiji koristi za otvaranje starih rana i punjenje baterija užeglim predrasudama te dok se slično ponašanje u vlastitom dvorištu istodobno ne primjećuje, nema zime za nacionaliste. Oni nam poručuju – doviđenja u sljedećem ratu!