Pozornica je moje bojno polje

Povod za razgovor s mladim zagrebačkim reperom Mislavom Burićem, u hip-hoperskim krugovima poznatijim pod imenom Rapaholik, njegov je prvi demo-album “Stanje uma Rphlk”, nedavno promoviran u zagrebačkom klubu Tvornica. Da je riječ o autoru s karizmom, Rapaholik dokazuje svakim novim nastupom, punim nevjerojatne energije, ali i jednostavne, čiste i iskrene poezije.

Tko je Rapaholik?

Rapaholik je lik koji traži način da se izrazi i pusti svoj glas u svijet. Privatno sam skroman, pokušavam živjeti u miru, ljubavi i harmoniji. Mogu reći da sam dobra osoba koja teži nečem višem. Kad sam u svojim rimama, pred mikrofonom, tad sam malo drugačiji, pričam o stvarima koje me muče. Puštam i dižem svoj glas, jer imam što za reći ljudima. Pozornica je moje bojno polje.

Inspiracija iz okoline

Kakav je bio vaš početak?

Još sam na početku, još učim, vježbam, trudim se… U osnovnoj sam se navukao na iskrene rime domaćih i stranih repera, pa počeo i sam pisati prve tekstove, kupovao kasete, snimao muziku s radija. U srednjoj sam školi odradio prve nastupe. Prvu službenu pjesmu snimio sam sa 18, što je danas čudno, mnogi snimaju i puno mlađi: zvala se “Opasne misli”, a oni koji su je čuli ostali su zaprepašteni, jer nisu bili upoznati s mojim opasnim mislima. Došao sam 2008. na Radio SC, krenuo s radijskom emisijom “Mic Check Rap Show” i polako počeo snimati pjesmu po pjesmu.

Kako je nastajao materijal za vaš demo-album i tko je sve surađivao na njemu?

Kad bih završio neki tekst, bio zadovoljan s njim i odlučio ga snimiti, pojavio bi se problem gdje to učiniti. Pravi studiji koštaju, pa su neke stvari snimljene u SC-u, jedna u kućnom studiju kod Andreja, koji slovi za jedan od boljih u Zagrebu, dosta materijala kod Playmakera u Dubravi, a pred sam završetak i u Steroid Sounds Studiju kod starih prijatelja New-mana i Strugija. Dosta sam energije za snimanje dobio nakon nastupa na Rap poetičnim večerima, a otuda i prva suradnja, s Vuletom Košmarom. Osim njega, na albumu surađuje i Nina Davis, kao prateći vokal na refrenu pjesme “Kuliram”. Nina inače pjeva na engleskom, ali ovaj put je napravila iznimku i otpjevala na hrvatskom. Na albumu su i tri bonus-pjesme, među kojima je i “Ko reper”, na kojoj sam gost Brletu iz Đakova. Instrumentale su radile nade hip-hop produkcije: Dust, Flash 91, TSM Crew, New-man, Dimenzion ekipa, D Block Beatz i ja sam, jednu stvar. Namjeravao sam uvrstiti i pjesmu za koju je beat složio Hren, ali ta će se naći na nekom novom albumu.

Kakve su reakcije publike na vaš rad? Možete li internetskom promocijom doprijeti do širega kruga ljudi?

Reakcije su pozitivne, oni koji su ga čuli kažu da je materijal dobar, a i na YouTubeu je puno lajkova. Ne žalim se, ali volio bih da bude još bolje, pa još jače grizem, više se trudim. Treba samo biti svoj i ne slušati previše što drugi misle. Sam moraš biti PR, promotor, puno toga: nije dovoljno samo snimiti pjesmu. Neki zato znaju mijenjati stil, kako bi bili uočljiviji, ali to zna završiti tako da underground reper ode u komercijalu. U principu se može doprijeti do šireg kruga ljudi, ali treba se puno reklamirati i, naravno, kvalitetno raditi.

Što vas je inspiriralo na tako iskrene stihove i rime u pjesmama?

Inspiraciju pronalazim u okolini, ali i u svojim osjećajima. Rap koristim kao ispušni ventil kroz koji mogu reći stvari koje me muče, pa to onda često zna biti nabijeno negativnom energijom. Ne mogu repati kako je život lijep, a patiti iznutra, dok gledam kako su ljudi oko mene nesretni. Ne mogu repati sretne pjesme, kad vidim da je cijeli sistem u krizi. Ali uvijek pokušavam poslati neku pozitivnu poruku. Sretan sam što postoji hip-hop, jer se kroz njega mogu izraziti bez autocenzure.

Karamarko i kiša

Čuli smo da je jedan vaš nastup prekinut u trenutku kad ste javno zapjevali o bivšem ministru Karamarku?

Imao sam nastup na Cvjetnom trgu i odlučio izvesti pjesmu “Jebem ti mater”: u toj sam se stvari obračunao s mračnom politikom i tajnim pogodovanjima određenim poduzetnicima koji operiraju po Zagrebu. Kako je padala kiša, organizator je prekinuo bend prije mene, nakon što je dovršio pjesmu. A mene su prekinuli usred pjesme, u trenutku kad sam spomenuo dotičnog ministra; rekli su da ću imati priliku nastupiti ponovno, drugi dan, ali su mi bahato zabranili da izvodim tu pjesmu. Zvonili su im, kazali su, telefoni za vrijeme mog nastupa, takve su stvari nedopustive i slično. Zabranili su da se izrazim, iako nije bilo gotovo nikoga u publici, a kamoli male djece koju sam mogao pokvariti. Očito sam ih iznenadio. Kad se Tomislav Gotovac skinuo i gol prošetao Zagrebom, uhitili su ga, kad su neki naši umjetnici izrezali hrvatsku zastavu, završili su na policiji, a kad sam ja pjevao, organi ćudoređa napravili su sličnu stvar. Ista stvar je bila s Letom 3 u Varaždinu. Na kraju sam dobro prošao, jer nisam dobio prijavu.

U hip-hop mainstreamu uočava se trend slizavanja s potpeticama estradne aristokracije: mislite li da je to ispravan put ili poprilično zastranjenje pokreta?

Hip-hop je oduvijek koketirao s popularnim stilovima i razvijao se s vremenom, ali neke su stvari ipak bezvezne i jadne. Razumljivo je da se ne treba ograničavati i da se ukusi glazbenika mijenjaju, ali nema smisla raditi cajke ili pratiti MTV trendove samo da se dođe do mase. Ako voliš hip-hop kulturu, voliš je zbog nekog načina razmišljanja, zbog neke poruke. Uz to možeš furati slične pravce sa sličnim porukama: reggae, pa i punk, ali nikako mainstream izmišljotine. Uz mainstream izdaješ ono u što si se prije kleo i točka.