Propusti slonovskih razmjera

Jurica Pavičić: “Postjugoslavenski film – Stil i ideologija” (Hrvatski filmski savez Zagreb, 2011)

Prva filmska knjiga Jurice Pavičića, “Postjugoslavenski film – Stil i ideologija”, bavi se postjugoslavenskim kinematografijama u istočnoeuropskom kontekstu, njihovim stilskim modelima (pod čim se uglavnom podrazumijeva ideologija) te inozemnom recepcijom i perspektivama. Pavičić je autor poznat po solidnom analitičkom umijeću u rjeđim slučajevima te po faktografskim pogreškama, paušalnosti, defektnim interpretacijama i slabom stilu u češćim, pa nije čudno da je i njegov knjiškofilmski prvijenac sročen u tom omjeru. Primjerice, skicirajući politički kontekst, Pavičić tvrdi da se s nezavisnošću Kosova i posljednja članica bivše federacije osamostalila, zaboravljajući pritom Vojvodinu; ili, na čisto filmskom planu, smješta Galićeve “Crne ptice”, uradak o bijegu iz ustaškog logora, među filmove partizanske pobjedničke osvete nad pobijeđenima.

Na Dodigovom tragu

Ideološke, pak, autorove pozicije dobro su poznate – on zastupa liberalniju varijantu mekšega građanskog nacionalizma zvanu patriotizam, što se znakovito manifestira u imenovanju dominantnog stilskog modela hrvatskog filma 1990-ih “filmom samoviktimizacije”. Iako je uglavnom riječ o filmovima punjenima nacionalšovinizmom, Pavičić će kao ključnu njihovu odrednicu postaviti (samo)percepciju Hrvata kao pasivnih žrtava te, na tragu građansko-nacionalističke hrvatske filmologije, a bogme i Gorana Dodiga, biti vrlo kritički raspoložen prema takvom autorskom postavljanju stvari, suprotnom optimističkom konceptu klasične naracije s aktivnim junacima.

Iz tog očišta Pavičić onda ima veliko razumijevanje za trešersko amatersko djelce Stjepana Sabljaka “U okruženju” te poučava filmologa Pavla Levija da u kritici tog filma nije uzeo u obzir njegov “samoviktimizacijski” kontekst i pobunu protiv tog konteksta. Pavičić kao da žali što Hrvati filmove nalik Sabljakovom nisu profesionalno proizvodili, jer bi spoj esencijalnog šovinizma i klasične naracije s aktivnim junacima, za razliku od samoviktimizacijskih plačipički, privlačio u kina i dizao moral.

Drugi “dominantni” postjugoslavenski stilski model, po Pavičiću, jest “film samobalkanizacije”, gdje ispravno smješta i dobro analizira Kusturičin “Underground”, ali već je svrstavanje Dragojevićevih “Rana” u “idealni model stila” potpuno nategnuto; uostalom, vlastitom analizom pokazuje da su za taj film mnogo važniji Tarantino i Ritchie, nego nekakva lokalna tradicija “balkanskog divljeg čovjeka”.

Neka poticajna zapažanja

U trećem modelu, afirmativno predstavljenom “filmu normalizacije”, Pavičić demonstrira interpretacijske propuste slonovskih razmjera. Svodeći “samobalkanizaciju” na “divljeg čovjeka”, istovremeno ignorirajući onaj drugi stereotip o iznimnoj balkanskoj duševnosti, on ne shvaća da Sviličićev “Armin”, predbacujući zapadnjacima eksploataciju bosanske tragedije, istovremeno čini isto – eksploatira “sevdah” likove i sudbine. Također prešućuje patetični domoljubni svršetak Brešanovog “Kako je počeo rat na mom otoku”, koji ruši njegovu tezu o “komediji deviktimizacije”, dok u “Snijegu” Aide Begić ne zamjećuje izrazito jak, nacionalno-religijski obilježen samoviktimizirajući sloj.

Sličnih interpretacijskih propusta u Pavičićevoj je knjizi mnogo, a poticajna su zapažanja rijetka – interesantna usporedba Kusturice s Ljubomirom Micićem, poneka dobra primjedba u komparaciji Jurićevih i Devićevih “Crnaca” s Perišićevim “Ordinary People”, umjesna kritika filmologinje Dine Iordanove i zapadnjačkog poimanja “balkanske autentičnosti”. Daleko premalo za knjigu kojoj se tepa da je kapitalna.