Razmnožavanje tuđmanoida

Čitava dvadesetogodišnja povijest hrvatske države stane – neka mi nitko ne zamjeri – u jednu rečenicu. Sve strateške odluke u njoj donio je HDZ, što bi SDP najprije odbio, napuštao parlament, bombardirao amandmanima itd., ali sve to ne bi dugo trajalo i HDZ je sa sigurnošću mogao računati da će na kraju dobiti podršku najveće opozicijske stranke. Istinabog, nije mu to bilo baš jako važno, pogotovo ranih devedesetih, dok je bio u naponu snage, ali znao je da bez te potpore spomenute strateške odluke ne bi imale puni legitimitet. I tako je u toj ne baš srdačnoj, ali uvijek prisutnoj kooperaciji s glavnom opozicijskom strankom, provedeno sve najvažnije od čega se sastoje dva desetljeća hrvatske neovisnosti. Odcjepljenje od Jugoslavije, vođenje rata (koji je u osnovi bio obrambeni, ali s unaprijed ugrađenom komponentom “obrambene agresije protiv srpstva”, kako je nekoliko godina prije objavio Tuđman u “Bespućima”), privatizacija s famoznih dvjesto obitelji, uvođenje sirovog, neoliberalnog modela kapitalizma…

Sve je to, velim, SDP prihvatio ili barem prešutno amenovao, što znači da se u osnovi vodila jedinstvena državna politika, koja se razlikovala samo u interpretativnim nijansama. Postoji samo jedan izuzetak. SDP i njegovi glavni partneri (HNS, IDS) nikada nisu prihvatili HDZ-ovu ideju pomirbe partizana i ustaša, jer su smatrali da je revizionistička prema antifašizmu i negacionistička prema fašizmu i ustaštvu kao njegovom hrvatskom klonu. Nije, istina, ni taj stav branjen baš onako junački i fanatično kao što je branjen Ljubin grob, ali izgledalo je, posebno u vrijeme dva predsjednička mandata Stipe Mesića, da su zauzeti neki visovi, neki standardi s kojih nema uzmaka. E, nije tako. Privid idile razdrmao je povjesničar Danijel Ivin koji je, pristojno sačekavši da se nova Kukuriku vlast smjesti u gornjogradskim dvorima, odmah zatim poslao otvoreno pismo Borisu Špremu. U njemu od novog predsjednika Sabora traži da hrvatski parlament prestane biti pokrovitelj komemoracija na Bleiburgu, jer dok god to bude tako, kaže, u Hrvatskoj će postojati ustaštvo. Usto, to je otvoreno kršenje Ustava, dodaje Ivin, podsjećajući da u njemu stoji kako je Hrvatska nastala na antifašističkoj borbi partizana. Ali ne samo Ustava, to je i kršenje civilizacijskih tekovina na kojima počiva suvremeni svijet. Zamislite, veli, da njemački parlament preuzme pokroviteljstvo nad nekom obljetnicom nacističkih postrojbi koje su do kraja držale stražu u Auschwitzu.

Šprem još nije odgovorio Ivinu, čijem su se zahtjevu u međuvremenu pridružili i antifašisti iz SABA-e, a i ne zna se kako uopće odgovoriti na pismo koje je od istog pošiljatelja primio i prijašnji predsjednik Sabora, HDZ-ovac Luka Bebić. Time se jasno, da ne može jasnije, razotkriva činjenica da se odnos nove vlasti prema Bleiburgu nimalo ne razlikuje od prijašnje, i na to se može odgovoriti jedino tako da se taj odnos promijeni. A takav odgovor Ivin očito ne može očekivati. Doduše, nova vlast nešto je ipak promijenila, a to je da je u budžetu namijenila duplo više novca nego dosad – pola milijuna kuna – za obilježavanje godišnjice proboja iz Jasenovca i početka antifašističke borbe. Ali time je, svjesno ili ne, napravila simbolički sunovrat unatrag, jer upravo se toliki novac dosad izdvajao i za blajburšku komemoraciju, pa je ovom budžetskom preinakom nova vlast praktički priznala da su joj fašizam i antifašizam jednako blizu srcu. Ili ih je barem formalno izjednačila. Dakle, baš ono što kaže Ivin u svome pismu Špremu.

Ustav promovira antifašizam, ali se u praksi događa suprotno i najblaži izraz za to može biti anti-antifašizam. U svakom slučaju, antifašizam se doživljava kao nešto rudimentarno poput ljudskog repa, otprilike onako kako se prije dvadeset godina tretiralo društveno vlasništvo, umirući ostatak prošlosti koji je svakome dopušteno marginalizirati i ponižavati. Naravno, nitko ne dovodi u pitanje da je u tome glavna krivica na Tuđmanu, koji je izjednačavajući partizane i ustaše napravio klasično povijesno krivokletstvo. Ali se barem može razumjeti da su ga u tome rukovodili pragmatični motivi da udvostruči snage koje su mu trebale u stvaranju neovisne hrvatske države. Danas potrebe za tim više nema, ali kada Ivo Josipović jednom ode na Bleiburg, a drugi put u Izrael, onda je to ništa drugo nego nastavak Tuđmanove pomirbe, i to u sasvim promijenjenim okolnostima, što izgleda minusinteligentno, da baš ne kažem glupo.

Jer, ako je Josipović već navalio biti razblaženi, light Tuđman, morao bi znati da su se bitno promijenili uzori koje je ovaj slijedio. Tuđman je, naime, bio inspiriran Francovom idejom pomirbe falangista i republikanaca, koju su poslije njegove smrti nastavili i postfrankistička desnica i ljevica, ali Španjolska u posljednje vrijeme vrije i zato što se uviđa da su tom pomirbom puno više profitirali fašisti nego antifašisti. Isto se, uostalom, dogodilo i u Hrvatskoj, pa bi onda i ovdje trebalo razvrgnuti tuđmanovsku pomirbu, a ne je nastavljati i cementirati. Utoliko prije što su Josipović i cjelina onoga što se u nas naziva parlamentarnom ljevicom progutali još nekoliko Tuđmanovih mamaca, od kojih je najvažniji taj da se Domovinski rat izjednačava s antifašizmom, čak se smatra njegovom krunom. Naravno da to nema blage veze s istinom.

Jasno, stoji teza da današnja hrvatska država vuče korijene iz antifašističke borbe i ZAVNOH-a. Ali, tko misli da antifašizam ima ikakve veze sa sadašnjom etnički praktički očišćenom Hrvatskom, taj naprosto kuca na krivu adresu, tu antifašista nema. Pa oni su se upravo i borili protiv toga da se nacionalne države stvaraju po principu etnički čistih torova, kao što su se borili i protiv socijalno prljavog kapitalizma kakav danas ovdje postoji. Drugim riječima, oni koji misle da može postojati nekakav nacionalistički antifašizam mogu biti u pravu samo pod uvjetom da se taj antifašizam odrekao svih univerzalnih vrijednosti od kojih je krenuo, što se, često pod najblesavijim izlikama, zbilja i događa. Jedna je od tih blesavih izlika da list “Vjesnik” nije samoodrživ na tržištu, zbog čega Kukuriku vlast naglas razmišlja o njegovom gašenju nakon više od sedam desetljeća izlaženja. Da stvar bude žalosnija, tim argumentom operiraju i u SDP-u, službenom sljedniku KPH, iako je valjda i njima jasno da su postojali sasvim drukčiji motivi kada se u NOB-u počelo s njegovim štampanjem.

Ti motivi sada im očito ništa više ne znače, pa bi čak bilo bolje da to otvoreno kažu, nego da guraju kriterij ekonomske isplativosti koji ne vrijedi za mikrotiražne tiskovine šovinističke orijentacije, koje uz neupitnu državnu potporu i dalje izlaze. Ne bi tada bilo ni ove maškarade oko najavljenog ukidanja Dana antifašizma kao neradnog dana, pri čemu se također palamudi o razlozima ekonomičnosti i štednje. Nikoga očito nije briga da, kako je pisao ovaj tjednik u prošlome broju, istodobno nije moguće ukinuti nijedan od čak sedam vjerskih praznika, jer je tako uglavljeno ugovorom Hrvatske s Vatikanom. Ovakav odnos prema jedinom hrvatskom antifašističkom prazniku ne bi dozvolio ni Franjo Tuđman, što znači da kod pokojnog hrvatskog imperatora i nije sve bilo tako crno kako izgleda.

Ali, vidi vraga, tuđmanoidi koji su se razmnožili pod zastavom hrvatske ljevice odbacili su baš to malo njegovog što je valjalo. Valjda zato – ne mogu to drukčije objasniti – da srčanije prigrle ono najgore što je iza Tuđmana ostalo, kroatocentričnu državu u kojoj je grubo isključivanje etnički različitih bilo samo uvod u socijalno isključivanje etnički istih.