Sirija – već viđeno?
Obilježavanje prve obljetnice “revolucije” u Egiptu i ostavke dugogodišnjeg vladara (u punome smislu riječi) te države, Hosnija Mubaraka, poklopilo se vremenski s novim zaoštravanjem stanja u Siriji, gdje nemiri započeti prije gotovo punih godinu dana u obliku demonstracija, već dugo imaju sva obilježja ako ne građanskoga rata, a ono svakako oružane pobune protiv režima predsjednika Bašara al-Asada.
Istina je, režim od početka primjenjuje silu, a kako eskalira upotreba sile na pobunjeničkoj strani, tako raste i intenzitet upotrebe sile na strani vlasti. Rezultat: tisuće mrtvih. To su neporecive činjenice. No, “čudna” je pojedinost da vlasti primjenjuju silu (doduše, u pravilu ne sa smrtonosnim ishodom) i protiv demonstranata, osobito nasilnih, u Španjolskoj, u Grčkoj, u Sjedinjenim Državama… i nikome ne pada na pamet da optuži vlade u Madridu, Ateni ili Washingtonu da upotrebljavaju silu “protiv vlastitog naroda”. A nema dvojbe da Španjolci, Grci ili Amerikanci koji se nađu pod šmrkovima, pendrecima ili granatama sa suzavcem, nisu ništa manje “narod” nego što su to Sirijci koji su izloženi vatri Asadovih tenkova.
Režirani igrokaz
Da, jasno je, jedno su tenkovi, a drugo su šmrkovi i pendreci i suzavac. No, isto je tako jasno da su jedno demonstranti koji razbijaju, a ponekada i pale, a drugo pobunjenici koji imaju i naoružanje i vojnu strukturu. A ipak, samo su u zemljama Bliskoga istoka u kojima je trebalo srušiti režime, ti režimi bili optuživani da “upotrebljavaju silu protiv vlastitog naroda”, dok su oni rijetki koji su jasno vidjeli i dugoročno predviđali, pa su pokušali pridonijeti smirivanju sukoba, prizivajući mirno rješenje, zaradili epitet “prijatelja diktatora”.
Stvari su u osnovi vrlo jednostavne. U svakoj zemlji, bilo kojoj zemlji, nije teško naći skupinu nezadovoljnika koji će biti spremni organizirati demonstracije i provokacije aktualnih vlasti, ako im se obeća da će nakon rušenja “nenarodnog režima” oni uzjahati u sedlo vlasti. I upravo se to unatrag godinu dana, brižljivo pripremano i organizirano, medijski maksimalno potpomognuto, događa u nizu zemalja Bliskoga istoka, uz zvučne epitete “arapski ustanak” ili “arapsko proljeće”. Vijestima se izvanredno dobro manipulira, od toga da se pred kamerama organiziraju skupine demonstranata, do toga da se lansiraju očite neistine koje se onda uporno ponavljaju (na primjer, kako su Libijci živjeli u golemom siromaštvu ili kako u Libiji tek treba izgraditi zdravstveni sustav jer on ne postoji, što je posljedica dugogodišnje Gadafijeve diktature). Pritom se brižljivo sakrivaju od javnosti izjave svih onih koji utemeljeno, u najmanju ruku, propituju zrelost i moralnost potpore pobunama (pa i oružane, koja je u slučaju Libije bila odlučujuća za krajnji ishod).
O tome da se zloupotrebljavaju emocije i želje onih koji su zaista “narod”, koji su doista imali razloga za nezadovoljstvo, a koje se izvelo na ulice kao statiste u režiranome igrokazu, da i ne govorimo. Egipćani su, čini se, počeli shvaćati u kojoj su mjeri izigrani, pa tamo ponovo vrije. Naravno, s predvidivim rezultatom: nestabilnošću zemlje. Upravo to, nestabilnost, postat će značajka cijeloga Bliskoga istoka nakon što je njime zapuhao “proljetni vjetar”. Oni koji su u ime svojih interesa tu nestabilnost inaugurirali, očito nisu mislili na mogućnost da im se ona jednoga dana vrati kao bumerang. Mada primjeri Vijetnama, Afganistana, Al-Kaide neizbježno upućuju samo i jedino na takav zaključak. Probuđeni duhovi, odnosno zlodusi, otet će se kontroli i okrenuti protiv nekadašnjih gospodara (ili pomagača).
Za Damask nema uzmaka
I, zaključno, odgovor na pitanje: hoće li svijet na primjeru Sirije doživjeti još jednom “već viđeno”? Možda, mada nije pretjerano vjerojatno. Kao prvo, Rusija, a onda i Kina neće si dozvoliti da budu doslovno prevarene, kao što je bio slučaj kod donošenja rezolucije Vijeća sigurnosti što je kasnije zloupotrijebljena kao pokriće za NATO kampanju protiv Libije, mada bi prelijevanje sukoba u susjedni Libanon moglo poslužiti kao povod zagovornicima vojne intervencije u Siriji da još jednom pokušaju u Vijeću sigurnosti. S druge strane, najava Washingtona da će potražiti načine “izvan Ujedinjenih naroda” da pomogne pobunjenicima u Siriji (mada, prema nekim izvorima, to uvelike već i sada radi) sigurno neće biti dobro primljena u međunarodnoj zajednici koja doživljava UN kao jedini, ma koliko slab, štit protiv samovolje velikih (ne nužno država, nego i globalnih centara moći). Kao treće, Asadov režim u obračunu s pobunjenicima otišao je već predaleko. Za službeni Damask uzmaka više nema. Pritom valja imati na umu da su pobunjenici odbijali sve dosadašnje najave režima da će provesti reforme, odnosno učiniti ustupke (jednako kao što su demonstranti s trga Tahrir odbijali sve Mubarakove ponude i prijedloge i jednako kao što su pobunjenici iz Bengazija odbijali sve Gadafijeve najave reforme države, pa i povlačenja iz javnoga života).
Svi ti elementi u zbroju znače da se prevrati provode s primarnim ciljem smjene režima, a ne demokratizacije i da je Bliski istok dugoročno destabiliziran, a da svijet radikalnog islamizma dobiva novo uporište – ne u jednoj državi, nego u cijeloj regiji.