Škola na začelju Evrope

Gotovo svaki dosadašnji ministar obrazovanja imao je neku svoju viziju reforme školstva, ali promjene – tretirane više kao političko nego kao stručno pitanje – najčešće ne bi odmakle dalje od ideje ili bi ostajale na pola puta.

Pred nama je, po najavama novog ministra Željka Jovanovića, još jedna u nizu reformi: za školsku godinu 2012/2013. najavljuje se uvođenje brojnih nastavnih predmeta, među kojima su zdravstveni ili spolni odgoj, informatika od prvog razreda i građanski odgoj umjesto politike i gospodarstva te kao alternativa vjeronauku. Jedna od bitnih točaka buduće reforme trebalo bi biti devetogodišnje osnovno i obavezno srednjoškolsko obrazovanje. Zbog hiperinflacije odlikaša, predlaže se ukidanje kvantitativnog ocjenjivanja učenika na polugodištu i uvođenje opisnih ocjena. Spominje se uvođenje vanjskog sistema vrednovanja i u osnovne škole, jedinoj reformskoj mjeri za srednje škole koja je dosad bila plodonosna, ali ne i bez slabosti – istim su pitanjima učenici strukovnih četverogodišnjih škola stavljeni u neravnopravan položaj s gimnazijalcima, školovanima po jačem nastavnom programu. Otvaraju se i brojne rasprave o preopterećenosti učenika nastavnim gradivom i provode se pilot-projekti o mogućem ukidanju domaćih zadaća.

Prije reforme, ministar Jovanović dao je rok od šest mjeseci da se napravi analiza stanja u školstvu i da se u skladu s tim izradi novi nacionalni kurikulum.

Velikim koracima unatrag

A stanje u školstvu je teško: u vremenu kada znanja i spoznaje zastarijevaju brže nego ikada, većina nastave provodi se po programima starima dvadeset godina, kada je bila i posljednja reforma hrvatskog školstva, u sklopu koje je uveden vjeronauk i rano učenje stranog jezika. Pedagoški standardi i uvjeti održavanja nastave u većini hrvatskih škola ispod su ispod evropskog prosjeka. U školskim učionicama i dalje sjedi po 36 i više učenika, a nastava se u brojnim školama održava u tri smjene, pa su nastavni sati deset minuta kraći od zakonskih 45. Nastavna pomagala prije su muzejski eksponati nego oruđa koja trebaju pripomoći odgojno-obrazovanim procesima u 21. vijeku.

Mnogo se govorilo i puno se nade polagalo u Hrvatski nacionalni obrazovni standard, HNOS, čije je provođenje 2006. naglo stalo. Nastavljeno je s načelnim Nacionalnim okvirnim kurikulumom, koji je izazvao brojne kritike struke zbog udaljavanja od dobrih tradicija i sadašnjih trendova razvoja srednjoevropskog školstva. Predmetni kurikulumi, iz kojih bi proistekle programske promjene, nisu doneseni, a u školskoj praksi i dalje vlada neusklađenost nastavnih satnica i nastavnih sadržaja. U takvoj situaciji, bez jasno propisane procedure i sadržaja, najveći dio uspjeha ili neuspjeha u odgojno-obrazovnom procesu ovisi o nastavniku, koji je društveno degradiran i materijalno potplaćen. Hrvatska spada u evropske zemlje koje za obrazovanje u postotcima najmanje izdvajaju, a plaće nastavnoga kadra ispod su državnog prosjeka. Kako bi popunili nastavnu normu za puno radno vrijeme, predmetni nastavnici moraju predavati više predmeta u nekoliko škola. Nastavnici ističu da je obrazovanje i prije 20 godina bilo zaostalo, a otada se išlo samo velikim koracima unatrag.

– Pedagogija je izgubila na vrijednosti. Škola se pretvorila u mjesto gdje se djeca čuvaju dok su im roditelji na poslu, a ne u mjesto gdje se obrazuju. Smisao obrazovanja postale su ocjene, a ne znanje. Kako bi izbjegli probleme i inspekcije, nastavnici idu linijom manjeg otpora i učenicima poklanjaju petice. Nije normalno da 85 posto učenika u razredu ima petice, a to je čest slučaj. Učenici imaju velik broj predmeta i iz svakog moraju biti podjednako dobri za željenu ocjenu. Nastavni sadržaji unutar samih predmeta loše su postavljeni, organizirani i prezentirani. To generalno nema smisla – poručuje zagrebački profesor fizike Dalibor Perković, jedan od autora mikro-reforme predložene ministru Jovanoviću.

Za socijalnu pravednost

– Nijedna dosadašnja reforma nije provedena, jer su zamišljene i proizvedene u političkim kabinetima, bez suradnje sa strukom. U Hrvatskoj danas svi smatraju da se razumiju u nogomet i u obrazovanje i zato imamo školstvo u kojem vlada koncepcijski, organizacijski, financijski i kadrovski kaos. Imamo školu za 19. stoljeće, koja se zastarjelom geometrijskom strukturom četiri plus četiri plus četiri ne uklapa u koncepciju školstva zapadnog svijeta, gdje se ono zasniva na komunikacijskim vještinama i obrazovanju čovjeka do odgovarajuće kvalifikacije, spremnog za tržište rada i rješavanje životnih problema. Na reformi obrazovanja treba se raditi kontinuirano. Obrazovni sustav ne smije reproducirati postojeće stanje i društvenu strukturu, to mora biti dinamičan proces, lokomotiva razvoja, jer priprema mladog čovjeka za budućnost – ističe bivši ministar znanosti Gvozden Flego i dodaje da je novom reformom potrebno osigurati i socijalnu pravednost.

– Na višoj se razini obrazovanja socijalna nejednakost posebno reproducira, što dokazuje i statistika da je u Evropi svega dva posto studenata čiji su roditelji završili samo osnovnu školu, a takvih je u Hrvatskoj oko 15 posto. Treba osigurati odličnim studentima da svoje školovanje i usavršavanje nastave s uspjehom i veseljem, jer razina obrazovanja omogućuje materijalnu kvalitetu života – kaže Flego.

Akademik Vladimir Par predlaže da se ide na postupno poboljšanje kvalitete obrazovanja, bez većih organizacijskih promjena.

– Obrazovanje se mora poboljšati metodama poučavanja i rasterećenja gradiva od enciklopedijskih sadržaja, uz dublju obradu selektivno odabranih bitnih tema. Iskustva najrazvijenijih zemalja pokazala su vrlo štetne posljedice pretjerane liberalizacije školstva. Učenike treba poticati na kontinuirani rad, na samostalnost i upornost u radu, jer jedino se tako nove generacije mogu pripremati za buduće izazove – kaže Par.

U donošenje konačne odluke o smjeru i dinamici promjene obrazovnog sustava, kao dokumenta koji se tiče svake porodice u državi, potrebno je uključiti sve strane – stručnjake, predstavnike tržišta rada, poslodavce, sindikate, izvršnu i zakonodavnu vlast. Gvozden Flego ističe da za rekonstrukciju sustava jedan mandat nije dovoljan, pa zato valja uspostaviti nacionalni konsenzus koji će iznjedriti jasnu političku podlogu i smjernice za reformu obrazovanja, koju će provoditi ne samo vlada koja ju je donijela, nego i sve buduće.

Odlučuje ministar financija

Iako svi ističu da je reforma obrazovanja hitna i neophodna, Željko Stipić, predsjednik Sindikata zaposlenika u hrvatskom školstvu Preporod, skeptičan je oko toga, jer u usvojenom državnom proračunu nema financijske podloge za najavljene promjene i stoga smatra da će se standard školstva još više srozati.

– Ne vjerujem u boljitak dok se za to ne osiguraju odgovarajuća sredstva; dotle ćemo biti tu gdje jesmo, na začelju evropskog obrazovanja. Iscrpljivat ćemo se raznim analizama, igrati se pronalaska novih rješenja, a praktičnih pomaka neće biti ili će biti milimetarski – kaže Stipić i dodaje da će o reformi obrazovanja odlučivati ministar financija, a ne ministar obrazovanja.

– Bilo kakva vizija bez materijalnog pokrića ostat će samo vizija. Svaka reformska mjera ima svoju cijenu i zato svaki pokušaj zapne na novcu. Financijski nismo spremni ni za uvođenje novih nastavnih predmeta u ovako pretrpanu satnicu. Ne znamo koji bi se predmeti brisali iz nastavnog programa da se uvedu novi; samo jedan nastavni sat tjedno novog predmeta zahtijevao bi 750 novih radnih mjesta, što bi koštalo oko milijardu kuna godišnje. A mi obrazovanje režemo za 400 milijuna kuna! Kada smo uvodili državnu maturu, morali smo osnovati Centar za vanjsko vrednovanje, što je stajalo desetke milijuna kuna. Onda smo, prilikom uvođenja obaveznog srednjeg obrazovanja, zube slomili na prijevozu učenika. Lako je bilo promijeniti Ustav, zakone, ali ministar financija je rekao da u proračunu nema 200 milijuna za prijevoz učenika do škole i od toga se odustalo – prisjeća se Stipić i dodaje da se odgoj i obrazovanje uvijek doživljavaju kao nekakav trošak i nužno zlo koje se mora financirati tek toliko da se taj sustav održi.

Školu čine ljudi

Da u obrazovnom sustavu ima mnogo stvari koje se mogu poboljšati i bez puno novca smatra Milan Matijević, profesor na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu.

– Potrebno je samo bolje organizirati postojeće stručnjake, s jasno iskazanim željama i konkretnim planovima. Školu čine ljudi, a ne samo moderne zgrade i oprema, pa valja ulagati snage u organizaciju i usavršavanje postojećih kadrova. U našim školama, na svim razinama, još dominira didaktička strategija sjedenja u tri kolone i višesatno gledanje onoga što se događa pred školskom pločom, a to je model koji je primjereniji prošlim vremenima nego dobu u kojem djeca odrastaju u znatno atraktivnijem medijskom okruženju – ističe Matijević i poručuje da uvođenje novih nastavnih predmeta nije najbolja strategija promjene školstva.

– Bio bi mnogo bolji projekt povezivanja postojećih nastavnih predmeta u manji broj integriranih. Uz dominantni razredno-predmetni sustav nastave, trebalo bi u svim školama imati više projektne nastave, blok-nastave, tečajne i fakultativne te izborne nastave. Treba temeljitije proučiti listu sadržaja i kompetencija koji se uče u današnjim osnovnim i srednjim školama, pa izostaviti dio preživjelih i nepotrebnih sadržaja i aktivnosti, a uvoditi one koji su današnjim generacijama potrebni za cjeloživotni rad i učenje – predlaže Matijević.