Spaliti nakon ubijanja

Prošao je već tjedan od nezapamćena snijega u Dalmaciji, no put od Bićina, sela poviše Skradina, do Prukljana, zavaljenog na istoimenom jezeru, još je neprohodan: sante leda okovale su neasfaltirani put, pa automobil ostavljamo ispod obližnje visoravni, a koja četiri kilometra do odredišta prelazimo pješice. Pred selom glasanje ovaca, zvuk pente s brodice koja isplovljava s hrpom mreža, vika djece… vratio se život u Prukljan.

Kuća je dvadesetak: polovica s čistim crvenim crjepovima na krovovima i s novim fasadama, a druge oronule, razorene, neke i spaljene. Nad jednom se umrlom kućom uzdižu goli zidovi kao spomenici, i epitaf je netko postavio: “Hrvat, zauzeto”. Djeca se na ulici igraju rata; drže drvene mačeve, bitka je srednjovjekovna…

Zločinačka patrola

Rat je gotov: 11. je kolovoz 1995., posljednji dan u životu 76-godišnjeg slijepog i teško pokretnog Nikole Damjanića i njegove dvije godine mlađe supruge Milice. Proživjeli su cijeli rat u selu između sukobljenih strana: Hrvatska vojska bila je u Bićinama i otuda nadzirala kraj i čuvala Skradin, pa nije bilo razloga da pobunjeni Srbi budu u dvadesetak prukljanskih kuća koje su oni odozgor mogli gađati kad i kako im se prohtije. Prukljan je za rata čuvalo tek petero seljana: uz Nikolu i Milicu, ondje je bio Nikolin prvi rođak Ive sa suprugom i nevjestom, udovicom pokojnog mu sina. Ive i Nikola bili su djeca polubraće koju je rodila ista majka, jednoga s Hrvatom, drugoga sa Srbinom. Prkosnom tvrdoglavošću, poput današnjeg snijega koji se ne otapa usprkos kiši i suncu, petero čuvara odbijalo se iseliti iz kuća u kojima su proživjeli živote, sahranili pretke i podigli djecu.

Nisu željeli otići u rujnu 1991., kad se među ratnim linijama ostajalo samo zbog čvrstih principa, pa ni toga kolovoza 1995., kad su Nikolu i Milicu pozivali da se spase i krenu traktorom nekamo prema istoku. Vjerovali su da je njihova životna muka na brisanom prostoru napokon gotova, unatoč tome što im je sva stoka pomrla, a polja bila zasijana jedino minama. Mislili su da je vrijeme u kojem im se moglo nešto loše dogoditi iza njih, da je rat gotov i da se, uostalom, nemaju čega bojati; ta i rođak Ive je Hrvat i kazat će da oni ništa nisu zgriješili, a i njihov unuk je s vojskom koja se spušta s visoravni i dolazi u selo. Sloboda je dobila puni smisao kad su ih nakon svih ratnih užasa, odmah nakon “Oluje”, posjetili sinovi iz Šibenika, koji ih četiri godine nisu vidjeli i za njih čuli. Da je rat iza njih, mislila su i djeca kad su se na kućnom pragu, nakon nekoliko dana provedenih u Prukljanu, poljupcem opraštala od roditelja, ovaj put tek nakratko, vjerovala su…

Posljednjega dana Nikolina i Miličina života u selo je došla patrola u istoj onoj uniformi kakvu je nosio i njihov unuk: trojica golobradih mladića, nijedan još nije navršio dvadesetu, i njihov zapovjednik, 25-godišnji Božo Bačelić. Troje od petero prukljanskih čuvara bilo je po prosudbi “osloboditelja” podobno, krvno ili nacionalno, tko bi ga znao, a njih dvoje, Nikolu i Milicu, proglasiše iz nekog svog razloga četnicima… Ubijeni su vatrenim oružjem, a potom spaljeni, zajedno sa stoljetnom kućom Damjanića. Ubijeni su, a ni zbog čega nisu bili krivi ni oni, ni njihova djeca, ni rođak Ive. Rat je bio gotov.

Bijeg iz zemlje

– Želimo znati tko ga je sve ovo vrijeme skrivao, a viđen je u Bjelovaru, i kako je došao do putovnice – pita se pred nama Živko Damjanić u djelomično obnovljenoj kući u kojoj su mu ubijeni roditelji; nije mu jasno kako je moguće da je Božo Bačelić, koji je osumnjičen da je presudio njegovim roditeljima i koji je prije desetak dana uhićen u Njemačkoj, uspio godinama izbjegavati pravdu i suđenje.

No, puno je nevjerojatnosti i apsurda vezano uz slučaj dvoje staraca ubijenih u Prukljanu 11. kolovoza 1995. Sve do 2001. Bačelić je nesmetano uživao u svim onim privilegijama kakve su se ovdje davale i ratnim zločincima. Imao je status u društvu i divljenje onih koji su iz prve, druge ili koje već ruke slušali legende o ratnom heroju, među njima valjda i neki novi klinci, poput onih kakve su te 1995. bili i Ante Mamić, Luka Vuko i Jurica Ravlić, koji su u svom zapovjedniku vidjeli idola koji im je, eto, tog poratnoga kolovoškog dana omogućio da budu kao i on, Božo Bačelić.

Pravda je po grijehe mladosti na vrata pokucala šest godina nakon zločina: pred jasnim dokazima, prvo su priznali zločine, pa u postupku mijenjali iskaze, da bi ih na kraju suđenja, punog različitih pritisaka, prvostupanjski sud u Šibeniku oslobodio krivnje. No, Vrhovni sud je srušio presudu i zatražio novo suđenje, ali Bože Bačelića više nije bilo iza vrata na koja bi policija zakucala – sve do prije desetak dana, kad je uhićen u Njemačkoj, bio je u bijegu. Informacije su govorile da je viđen u Bjelovaru, da je došao do lažne putovnice i pobjegao iz zemlje, no da je cijelo vrijeme bio u kontaktu sa suprugom i djecom koji žive u Grebaštici kraj Šibenika.

Apsurd ovog pravosudnog slučaja jest i to što su suučesnici zločina za vrijeme Bačelićeva bijega bili na slobodi, koliko već slobodni mogu biti oni koji su ubili prije svoje dvadesete… Uhićenje Bože Bačelića na pravosudne će klupe ponovno dovesti i te nekoć golobrade mladiće, Mamića, Vuka i Ravlića, koji su tog 11. kolovoza 1995. u Prukljanu postali muškarci poput svog zapovjednika, uskrativši si sudjelovanjem u ubojstvu zasvagda priliku da postanu neki drugačiji, slobodni ljudi.