Specijalno vaspitanje

Nezapamćeni talas političkog nasilja u javnosti Srbije, nastao nakon objavljivanja Proglasa Foruma pisaca na portalu E-novine.com, konačno jenjava. Odnosno, došlo je do njegove brze taktičke dislokacije iz sfere kulture, gde je u medijskom Blitzkriegu devastirana najvažnija institucija kulture u zemlji – Narodna biblioteka Srbije. Nasilje potpomognuto istim resornim dužnosnicima, izlilo se potom na glave nesrećnih hrvatskih navijača u Novom Sadu, među kojima je bilo žena i dece. Zajednički imenitelj ovih brutalnosti je ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić, koji je u svakoj prilici dolivao ulje na vatru, targetirajući kako unutrašnje (Forum pisaca, a pre svih Sreten Ugričić) tako i spoljašnje neprijatelje (Hrvati, generalno). Svakako se ministar policije uputio u sastav peticije koja je na zahtev Foruma pisaca pokrenuta na internetu, gde je podršku piscima-teroristima iz Srbije pružilo najviše književnika iz Hrvatske. Na toj listi se može naći tek nekoliko časnih imena srpskih spisatelja i spisateljica.

Zašto je to tako? Da li su se domaći autori i autorke uplašili svog resornog ministra Dačića, kog je nakon “odstrela” Sretena Ugričića, karikaturista “Politike” nacrtao u lovačkom odelu s dvocevkom koja se još uvek dimi. Pisci i intelektualci u Srbiji oduvek su imali jake veze s policijom, što će se jednog dana, kada se budu otvorile arhive, jasno i potvrditi. Zanimljivo je istražiti kako taj tradicionalni spreg sila funkcioniše u kriznim momentima.

Ministar i 220 pisaca

Kao odgovor na poziv Kulturnog centra Beograda, koji je neočekivano brzo organizovao tribinu na temu “Šta je ostalo od slobode”, samozatajna uprava Srpskog književnog društva (SKD) poslala je zvanični dopis kojim je obrazložila svoj izostanak. Izgovori se svode na to da ih ima 220 i da nemaju vremena da se dogovore oko zajedničkog stava povodom nedavnih događaja. Takođe, uprava SKD-a je poručila i to da drži do “slobode javnog govora”, ali i do “principa odgovornosti za javno izgovorenu reč”.

Nekako u isto vreme kada je u KCB-u vođena debata, na drugom kraju grada, direktori kulturnih institucija slušali su po službenoj dužnosti javno predavanje gradonačelnika Dragana Đilasa o tome kako se državni službenici moraju ponašati. Odnosno šta se sme a šta ne sme govoriti i potpisivati. Direktori su sa tog sastanka izašli svesniji svojih granica slobode, za razliku od medija koji su KCB napustili gotovo razočarani. Očigledno je da saznanje o toj granici treba tražiti kod gradonačelnika i resornih ministara. Funkcioner SPS-a koji je prednjačio u obračunu sa Sretenom Ugričićem, bio je ministar prosvete Žarko Obradović. On je, dakako, bio “zgrožen činjenicom da jedan državni službenik može da potpiše takav dokument” (misli se na Proglas FP-a). Zato je ministar Obradović na Svetosavskoj akademiji, nakon uspešne operacije, nagradio list “Press” koji je vodio harangu protiv Ugričića i forumaša. Tom prilikom je kod ovog medija posebno istakao “visoku svest, društvenu odgovornost, kao i želju i potrebu da se svakodnevica našeg društva menja nabolje”. U tome se, reklo bi se, slažu ministar prosvete i 220 pisaca SKD-a. Društvo se menja nabolje, ali kako. O tome se ne govori. Odnosno, umesto njih govore tabloidi sa povremenim upadom “Politike”, čiji se glavni i odgovorni urednik Dragan Bujošević hvalio u replici Filipu Davidu kako taj list konačno “sme da objavi uvodnik u kome će reći predsedniku države da ne može da smenjuje ministre … ili da kaže da nije dobro da ministar dobija isti orden kao monah osumnjičen za pedofiliju”.

Ono što Bujoševićeva “Politika” niti većina pisaca iz SKD-a (nekoliko hiljada pisaca iz Udruženja književnika Srbije ne računam) ne mogu da kažu je činjenica da predsednik Srbije nije trebalo da primi kolajnu Radovana Karadžića. Čak da se radilo o anticivilizacijskom gestu. To nijedan predizborni marketing, pa ni onaj koji kreiraju ex-Idoli, ne može da opravda. Uostalom, izbori koji slede vrlo precizno će izmeriti učinak takvih katastrofalnih poteza. Iz njih, već po prirodi stvari, može profitirati samo Ivica Dačić, koji je svojevremeno poručio javnosti da bi trebalo već jednom zaboraviti na tu mračnu prošlost. Nema sumnje da se sa tim većina književnika i književnica u Srbiji slaže.

Politička giljotina

Kada su novinari “Danasa” pitali predsednika Srbije kako komentariše ispade Ivice Dačića, on je pitijski odgovorio: Koje ispade? Bilo je to sve što je imao da kaže povodom najbrutalnije medijske hajke koja se dogodila od slučaja Gojka Nikoliša do današnjih dana. Umesto njega, sve su to lepo obrazložili državni intelektualci, uposleni kolumnisti i komentatori “Politike”, RTS-a, “Pressa”, “Blica” i ostalih medija.

No ime koje se izdvaja iz te intelektualne gomile, svakako je ime psihologa dr Žarka Trebješanina, koji je svojim autoritetom dežurnog analitičara otkočio mehanizam političke giljotine. U “Pressu” koji je na naslovnoj strani objavio fotografiju Sretena Ugričića ispod ogromnog naslova “Upravnik NBS podržao atentat na predsednika Tadića”, dr Trebješanin je objasnio pučanstvu da je stavljanje potpisa na peticiju Foruma pisaca zapravo čin “vraćanja u divljaštvo”. Stručnjak za probleme “razvoja ličnosti u tradicionalnoj kulturi Srba” napravio je najpre zamenu teza predstavivši Proglas FP-a kao poziv na terorizam a ne kao zahtev za odbranu slobode govora. Međutim, najneočekivaniji deo njegove ekspertize je zaključak u kome on naglašava da ga takve stvari ne čude kod Ugričiča, jer je “on slične stavove već pokazivao”. Ovo bi se moglo protumačiti kao samopotvrđivanje uloge državnog intelektualca kakav je dr Trebješanin, koji je izgleda godinama motrio na nepoćudne članove društva i beležio aberacije kako bi ih u jednom trenutku isporučio javnosti. Taj trenutak je srećno dočekao. Dakle, doktor Trebješanin je forumaše i Sretena Ugričića najpre markirao kao bolesne elemente društva, prepustivši ih nakon trijaže policijskoj likvidaciji. Ovakav mehanizam je poznat iz nekih društvenih uređenja, koja iz takvih operacija nisu izašla ni srećnija niti bolja.