Srbistika danas zanima i druge studente

Kako je u Srbiji i ostalim dijelovima bivše Jugoslavije lani obilježena 200. obljetnica smrti Dositeja Obradovića?

Onako kako ga je svaka od tih kulturnih zajednica ugradila u svoje kulturno pamćenje, dakle različito. Najznačajnije manifestacije bile su u Srbiji, među njima i veliki međunarodni simpozij “Dositej Obradović u srpskoj kulturi i istoriji”, kojem se odazvalo više od 60 znanstvenika iz osam zemalja. Dositej je u Srbiji kulturna institucija i svake se godine iskustvo s njim tematizira u nizu studija i tekstova. U Hrvatskoj su održana dva javna predavanja – jedno u Zagrebu, u organizaciji Biblioteke SKD-a “Prosvjeta”, i drugo u Rijeci, u organizaciji tamošnjeg “Prosvjetinog” pododbora. U BIH-u, koliko znam, nije bilo manifestacija, ni u Republici Srpskoj, ni u Federaciji. U Makedoniji je nacionalna zajednica Srba u Skopju organizirala svečanu akademiju. Neovisno o tome što su se na Obradovića često referirali hrvatski književni historičari, kritičari, kulturolozi i pedagozi, hrvatska ga periodika nije ni spomenula.

Preteča Vuka

Zašto je Dositej značajan za Srbe i Srbiju, i u književnom i u političkom smislu?

Dositej Obradović svoj je stvaralački i reformatorski angažman ostvarivao u izuzetno kompleksnim i brojnim proturječjima opterećenim prilikama, kako historijskim, tako i opće kulturnim. Dovoljno je upozoriti na specifične procese u srpskoj kulturi unutar Habsburške Monarhije, drugačije od procesa među Srbima na područjima u sastavu Otomanskog Carstva, zbog čega se u Monarhiji prije počinje primjećivati njegovo djelovanje. Za Srbe u cjelini Dositej je važan ponajprije stoga što je ponudio jasan i plodonosan model transformacije tradicionalne srpske kulture, koja je u njegovo doba po mnogočemu bila anakrona i u neskladu sa tadašnjim zahtjevima za dinamičnijim implementiranjem znanstvenih rezultata u društveni život. Tada je snažno osviješteno da se zaokret mora ostvariti na književnom jeziku, koji bi bio formiran na jednom od živućih srpskih dijalekata. To Dositej nije pokušao operacionalizirati, ali je svojim jezičnim sistemom, jezikom vlastitih djela, ukazivao na put kojim bi buduća reforma, koju će ostvariti Vuk Karadžić, trebala da ide.

Ne ulazeći u detaljnije razrade, može se reći da je i smjena ideološke paradigme i njezinih nosilaca vrlo važan aspekt Obradovićeve reforme, jer se on zalaže, u konvencijama prosvjetiteljske paradigme, za kategoriju zdravog razuma, umjesto vjerovanja i slijepog pridržavanja tradicijskih modela kulturnog života. Bio je dosljedni zagovornik podjele tradicijskih kompetencija nekih organizacija u društvu, pa zahtjev za svjetovnošću prosvjete i obrazovanja promovira žestokim osporavanjem obrazovnih metoda i sadržaja crkve. Njegov puni politički angažman možemo promatrati od trenutka kad prelazi na prostor oslobođenih dijelova Srbije tijekom Prvoga srpskog ustanka, kad zacrtava sistem škola, određuje njihovu racionalističku osnovu i nudi novi pedagoški sustav. Veoma je kratko bio ministar prosvjete, no ostavio je snažan pečat i zacrtao smjer koji će se postupno ostvarivati. Dositejev književni rad predstavlja cijelo jedno razdoblje i u tome su složni svi historičari književnosti, neovisno o tome što mu je intelektualni i stvaralački horizont eklektičan.

Duga tradicija i nove forme

Katedra za srpsku i crnogorsku književnost zagrebačkoga Filozofskog fakulteta provodi studij srpskog jezika i književnosti. Kakvo je zanimanje za taj studij, ima li poteškoća?

Katedra koju vodim ima dugu tradiciju, pa se srpska jezična, književna i kulturološka problematika izučavala institucionalno, od formiranja Filozofskog 1875/76. godine, u različitim organizacijskim oblicima: od Katedre za hrvatski i srpski jezik i književnost, preko serije preimenovanih oblika, do 1981., od kada nosi današnji naziv. Studij srpskog jezika, književnosti i kulture od 1999. osamostaljuje se kao studij u sklopu južnoslavenskog studija, a s novom je formom studiranje postalo kompleksnije i cjelovitije. Da bi se studij mogao realizirati, a riječ je o pet studijskih godina, uz troje članova Katedre, koji pokrivaju najveći dio nastave, angažiramo i vanjske saradnike za jezikoslovnu problematiku. U tome je i naš najveći problem, jer predavači – neovisno o njihovoj kompetenciji i entuzijazmu – dolaze rijetko i ostaju kratko, pa se ne ostvaruje kontinuirana komunikacija sa studentima. S tim u vezi, recimo da su predavanja i seminare iz srpskoga književnog jezika, ali i iz historije srpskog jezika i dijalektologije držali brojni profesori s drugih univerziteta – prof. dr. Branko Tošović iz Graza, prof. dr. Ljiljana Subotić iz Novog Sada, prof. dr. Miloš Okuka iz Münchena, asistentica Milena Zorić iz Novog Sada, izv. prof. dr. Dijana Savić iz Banja Luke – na čemu im nikada ne možemo dovoljno zahvaliti.

A da problematika kojom se bavi naša Katedra zanima i studente koji ne studiraju srbistiku, svjedočimo iz semestra u semestar. Tu već postoji dugo iskustvo, od nekadašnjih tjeskobnih vremena do danas. Ima i institucionalnih promjena: posebno nas veseli orijentacija novoga kroatističkoga studijskog programa prema svom svekolikom kulturnom prostoru, čime je studentima ponuđena mogućnost da upišu dva izborna jednosemestralna kolegija: Uvod u studij srpskog jezika, književnosti i kulture te Historiju srpskog jezika, koje će provoditi naša Katedra. Inače, svi su naši kolegiji otvoreni, pa ih prate i studenti brojnih drugih studijskih grupa – kroatisti, komparatisti, lingvisti, historičari, slavisti, filozofi… Poseban interes vlada za srpsku književnost 20. vijeka, pa kolegij koji tematizira problematiku postmodernog romana ili srpske avangarde ima doista lijepu popunjenost.