Strah od repova prošlosti

Nakon što je na njegovu inicijativu zbog “verbalnog delikta” (sjeća li se netko čuvenog člana 133 nekadašnjeg Krivičnog zakona SFRJ?) kratkopotezno smijenjen upravnik Narodne biblioteke Srbije Sreten Ugričić, ministar policije Ivica Dačić i dalje je u žiži javnosti. Ovaj put zbog komandanta Žandarmerije MUP-a Srbije, generala Bratislava Dikića, koji je potvrdio više puta od Dačića demantirane javne sumnje da se u MUP-u Srbije priprema osnivanje nove “elitne” jedinice, nalik na zloglasnu – nakon ubojstva premijera Zorana Đinđića 2003. godine rasformiranu – Jedinicu za specijalne operacije (JSO).

Naime, prije desetak dana beogradski je “Blic” objavio da je napravljena nova sistematizacija Žandarmerije, koja podrazumijeva povećanje brojnog stanja jedinice za tisuću novih pripadnika, da se osniva nova formacija za koju su u crno prefarbani džipovi Žandarmerije, za koju je nabavljeno novo oružje i u koju se već, po natječaju koji je raspisao upravo Dikić, javljaju i bivši pripadnici rasformiranog JSO-a.

Mali i veliki Legija

Usprkos tome što je protiv formiranja novog specijalnog odreda Žandarmerije ustalo cijelo rukovodstvo MUP-a, jer Žandarmerija već ima četiri odreda za obavljanje antiterorističkih akcija i akcija hapšenja kriminalnih organizacija, u Žandarmeriji je navodno – pod prijetnjom otkaza – zaposlenima naređeno da potpišu peticiju za novu sistematizaciju radnih mjesta (i to je najprije demantirano), da bi potom tu istu sistematizaciju usvojila Vlada Srbije. Papir kao dokaz pokazan je i u TV emisiji B92 – ima oznaku “službena tajna”. U istoj emisiji, gost Bratislav Dikić “gađao” se ciframa i bahato napadao voditelja Jugoslava Ćosića kao da je ovaj njegov posilni, ali zato nije jasno odgovorio na pitanje da li je istina da ga – što je informacija dobivena od nekih pripadnika Žandarmerije – zovu “Mali Legija”; “veliki” je, kao što je poznato, osuđen na 40 godina zatvora zbog atentata na premijera i još mnogih kaznenih djela.

– Nisam nikakav Legija, nisam radio u Legiji stranaca, ja sam Srbin iz Niša, radim u srpskoj Žandarmeriji. U svojoj jedinici zahtijevam red, rad i disciplinu, a to možda nekom izvana izgleda kao Legija stranaca – rekao je Dikić.

Dikić – koji je u spomenutoj emisiji i sam nemušto odgovarao na pitanja o kažnjavanju, nešto proglašavajući neistinom, za nešto tvrdeći da je “oslobođen” – bio je, prema tvrdnjama medija, 1999. godine na Kosovu zapovjednik snajperske jedinice, a navodno je u jednoj akciji čak jednog svog pripadnika ubio, a drugoga ranio. Nije precizirao da li je to neistina ili je za to – oslobođen. I navodne “mrlje” u njegovoj biografiji pokušali su sakriti nadležni, jednako kao što pod velom “službene tajne” pokušavaju sakriti i same namjere formiranja nove jedinice, tvrdeći da je riječ o tome da se djelokrug Žandarmerije ubuduće proširuje i na osiguranje stranih ambasada u Srbiji.

Sumnjive biografije

Srbija ima gorko iskustvo sa “specijalnim” naoružanim jedinicama koje su ubijale po nalogu vlasti i koje su, i nakon smjene Slobodana Miloševića, potrajale dovoljno da zajedno s kriminalcima ubiju premijera Đinđića. Zato se javnost i uznemirila, odatle i konstatacije da se malo-pomalo, ali neizbježno, zemlja vraća u devedesete godine, s kojima još nije raskrstila.

Nažalost, Dikić nije jedini s nerasvijetljenim biografskim detaljima, jer još jedan slučaj potresa javnost: biografija načelnika Generalštaba Vojske Srbije Ljubiše Dikovića, kojega Fond za humanitarno pravo optužuje za zločine koji su njegovi potčinjeni počinili na Kosovu, također 1999. godine. I tu je vlast spremno skočila s obrazloženjem da u njegovom dosjeu nema ničega takvoga (neki haški svjedoci tvrde drukčije) i da očekuje (ministar obrane Dragan Šutanovac) da Diković podnese tužbu za klevetu protiv direktorice Fonda Nataše Kandić.

Svemu tome se pridružilo i Tužilaštvo za ratne zločine Srbije, koje se poziva na Haški tribunal i činjenicu da on nije vodio postupak protiv Dikovića. Točno – sve je postupke protiv “nižeg” kadra taj sud prepustio domaćem pravosuđu, ali se ono dosad čuvalo gonjenja svojih “vojskovođa”. Ima pametnija posla, baviti se Tihomirom Purdom, Ejupom Ganićem ili Jovanom Divjakom, na primjer.