Sve četnik do četnika

“U zemlji krvi i meda”, redateljski prvijenac Angeline Jolie

Provincijska halabuka podignuta oko dolaska Angeline Jolie (i Brada Pitta) na svečanu zagrebačku premijeru glumičina igranofilmskog prvijenca “U zemlji krvi i meda” postaje još smješnija nakon gledanja filma. Dok najsvježiji hrvatski doktor filmologije piše kako je “glupo govoriti da je Jolie napravila antisrpski film, osim ako antisrpski nije govoriti o onom što se jučer dogodilo”, te precizira kako autorica “pripadnicima srpskog kolektiviteta daje nijanse: ima ih groznih, ima ih dobrih i ima oportunista”, oni koji film nisu gledali pod ideološkom hipnozom ili utjecajem opijata mogu o njegovoj poruci zaključiti gotovo pa ovo: “Samo mrtav Srbin je dobar Srbin.” Ups, pardon, ne “Srbin” nego “četnik”.

Jesu li svi isti?

Kako tu distinkciju uspostavlja lijepa Angelina? Mudri bošnjački vojnik upozorava majku kojoj su Srbi, pardon četnici, ubili dijete, da “nisu svi Srbi isti”, pa eto, i njegova je majka Srpkinja; na to mu žena odgovara: “Nisam ja ni mislila na Srbe nego na četnike” (ad lib). Zašto je Angelina Jolie osjetila potrebu za ovim dirljivo didaktičnim ekskursom? Pa zato što su jedini Srbi koje u filmu vidimo – četnici! Nema nikakvih drugih “pripadnika srpskog kolektiviteta” osim četnika, ama baš ni jednog jedinog, a četnici su, dakako, prikazani kao – četnici.

Dakle, oni masovno ubijaju, masovno siluju, brutalno premlaćuju, na licu mjesta, pred hrpom civila-svjedoka, metkom u glavu lome svaki pokušaj civilnog otpora protjerivanju i otimačini, bacaju bebu s balkona samo zato što je plakala, dolaze u umjetničku galeriju da bi eto i tamo demonstrirali svoj arheprimitivizam. Gdje je tu naš novopečeni doktor (postjugoslavenskog) filma vidio “nijanse”, gdje je pored groznih vidio dobre? Okej, ima jedan, čini se, manje zao četnik; iako jedini nosi tipičnu četniku šubaru s kokardom, upravo on naivno pita protagonista Danijela (inače doktorova “oportunista”): “Mi ovo radimo za našu djecu, jel da?” (ad lib). Ali taj potencijalni četnik-dobrica, čije nijedno dobro djelo, usput, nismo vidjeli, pa čak ni iole izravniji žal zbog zločina, potpuno je marginalan lik koji ni na koji način ne dovodi u pitanje implicitnu logiku filma: “Svi četnici su zli – svi četnici su Srbi – nema drugih Srba osim četnika − svi Srbi su zli”. Naravno, to je logika koja se zbog famozne političke korektnosti ne smije ni pred samim sobom, a kamoli pred drugima eksplicirati, ali je film potvrđuje svakim svojim djelićem.

Diletantska rješenja

Tu ni “oportunist” Danijel ništa bitno ne mijenja na stvari – on četnikom postaje silom prilika, pod pritiskom tiranskog oca generala, suboraca i nacionalne tradicije, međutim pritom valja obratiti pažnju na njegovo ime. Za razliku od svog biblijskog imenjaka, kojeg je anđeo Gospodnji spasio od lavova jer je bio nedužan pred Bogom, srpskom Danijelu Svevišnji anđela nije poslao. Očito nije bio nedužan, očito se prelako prepustio struji zla, pa to što izvorno nije četnik ne olakšava bitno činjenicu da je četnikom postao, o čemu na kraju i sam skrušeno svjedoči: “Ja sam ratni kriminalac.”

Ali i posve neovisno o ideologiji, “U zemlji krvi i meda” slabašan je film. Središnji odnos Danijela i “robinjice” Ajle psihološki je potpuno neuvjerljiv, a njegovo mehaničko alterniranje između nježne romanse i sadomazohizma pokazuje koliko Angelini Jolie nedostaje scenarističke i redateljske vrsnoće. Neka pak dramaturška rješenja upravo su diletantska, ali ipak nije sve crno – rana scena silovanja prilično je snažna, a glumačka ekipa predvođena Zanom Marjanović kao Ajlom solidna.