U potrazi za tišinom

U modernom svijetu tišina je praktički prestala postojati. Ljudska vrsta utisnula je pečat svoje vlasti nad čitavom Zemljom prekrivši njezinu površinu betonom i uništavajući biljni i životinjski život, a prirodni zvukovi Zemlje izgubili su se uslijed kakofonije ljudske buke. Živimo s tom pozadinskom bukom, grubim mehaničkim zvukovima urbanog industrijskog društva koji neprekidno napadaju naše uši: tutnjavom automobila, aviona i vlakova, zvečanjem i lupanjem mašina, gradnje i obnavljanja, žamorom radio i televizijskih prijemnika u tuđim automobilima i kućama te muzikom koja trešti sa svih strana.

Od svega što smo nabrojali ništa nije tako doprinijelo zatiranju tišine kao automobili. Jedina prilika da stanovnici gradova iskuse nešto od tišine koja je u doba prije pojave automobila postojala svugdje, danas se ponekad pojavljuje nedjeljom, kada usporava luda jurnjava modernog života. Ta tišina sada se čini tako stranom da je teško povjerovati da je do prije stotinu godina bila prisutna svugdje i stalno. U to vrijeme ta je tišina ispunjavala čak i centre velegradova, koji su vjerojatno imali razinu buke kao u nekom današnjem selu.

I u našim kućama ima više buke nego ikada prije. Danas je neobično ući u kuću u kojoj nije upaljen barem jedan televizor, čak i ako ga ukućani ne gledaju, a drugi oblici kućne zabave natječu se s njim u stvaranju buke: radioprijamnici, CD plejeri, kompjuteri i video-igre. Ustvari, jedini zvuk kojeg danas uglavnom nema u kućama jesu glasovi njihovih stanara koji međusobno razgovaraju.

Življenje usred sve te buke mora imati loš utjecaj na nas. Svaka buka koju stvara čovjek u osnovi je uznemirujuća – pjev ptica ili šum vjetra u krošnjama stabala smatramo ugodnim, ali mehanička buka uvijek vrijeđa uši i smeta. A budući da živimo uz stalnu pozadinsku buku, u nama uvijek postoji skrivena struja uznemirenosti koju ta buka stvara. Ona je nesumnjivo i jedan od razloga zašto je moderni život tako stresan. Naša osjetila bombardiraju ogromne količine vanjskih podražaja: vidno nam je polje uvijek zatrpano raznim (i stalno promjenjivim) stvarima, a uši nam napada zbunjujuća raznolikost zvukova, svi zahtijevajući našu pažnju. Naša osjetila moraju apsorbirati i obraditi sav taj materijal, što oduzima mnogo energije i znači da smo podložni energetskom iscrpljivanju ili lakom umaranju.

Iz tog stanja možemo se izvući udaljavanjem od svih vanjskih podražaja i omogućavanjem da se naše energetske baterije prirodno same napune, dakle opuštanjem. No, u modernom svijetu ima toliko vanjskih podražaja i ljudi su toliko nenavikli na njihovu odsutnost da možda nisu u stanju potpuno se opustiti, što može značiti da trajno žive u stanju iscrpljenosti.

Osim toga, ljudi više nisu navikli na tišinu, pa su je se u konačnici počeli i bojati. Tišina je postala nešto što većina ljudi želi izbjeći po svaku cijenu i što ih uznemirava kada se s njom suoče. Ljudi su se toliko navikli na bjesomučan ritam i neprekidnu aktivnost da se osjećaju nelagodno kada ih se ostavi slobodne i bez ičega što bi zaokupljalo njihovu pažnju, a jednako se neugodno osjećaju kada utihne pozadinska buka s kojom stalno žive. Zašto inače moraju puštati radioprijemnike i televizore da brbljaju u pozadini čak i kada na njih ne obraćaju pažnju? Drugim riječima, u modernom svijetu tišina je postala neprijatelj. A to je strahovita šteta, zato što je tišina zapravo jedan od naših najvećih prijatelja i može, ako joj se dopusti da nam se otkrije, na nas imati snažan blagotvorni učinak.