U zemlji kravala i međa

Ko sad više voli Angelinu Jolie? – ključno je međubošnjačko pitanje u zemlji u kojoj od dobrog meda ima samo više prolivene krvi. Otvoreno prvenstvo u ljubavi rezultatski je neizvjesno i masovno: Rijaset Islamske zajednice i 7.000 gledatelja u Zetri, Fahrudin Radončić, samoproglašeni Donald Trump, inače predsjednik Saveza za bolju budućnost (SBB), i Mustafa efendija Cerić, još samoproglašeniji visoki Allahov izaslanik za BiH, Sandžak i Evropu, mladi istog onog SBB-a i sva udruženja žrtava svih naših ratova, “Oslobođenje” i dvjesto-tristo portala bacaju se pod noge redateljici čiji je debitantski film “U zemlji krvi i meda” imao gala premijeru u sportskoj dvorani Zetra u Sarajevu i jednom stanu u Prijedoru, s obzirom na to da je distribucija u Republici Srpskoj zabranjena zbog, kako je rečeno, manjka interesa Srba. Izazvanog viškom interesa Bošnjaka.

“‘Avaz’ i Radončić tjerali su Angelinu iz Sarajeva”, poručuje sa naslovne strane “Oslobođenje”, odgovarajući u ime SDA-a Radončićevom “Avazu” i SBB-u čiji podmladak je organizirao potpisivanje peticije kojom se od predsjednika Stranke demokratske akcije Sulejmana Tihića i lidera, u međuvremenu propale Stranke za BiH, Harisa Silajdžića, traži javno izvinjenje Angelini Jolie zbog zabrane za snimanje u Bosni. Dakle, istim intenzitetom po kojem se u jesen 2010. rigalo vatru na američku glumicu i njenu namjeru da režira film o ljubavi Srbina, čuvara u logoru i zatočene Bošnjakinje, danas se sa iste strane “U zemlji krvi i meda” diže u nebesa, a njegova autorica još malo više.

Najbolje nakon Dejtona

Pritom se jedino o filmu ne govori. Kao što se o njegovom scenariju nije govorilo ni prije dvije godine, kada je predsjednica Udruženja žena – žrtava rata Bakira Hasečić zatražila, a ondašnji ministar za kulturu u Vladi Federacije Gavrilo Grahovac, tada član Silajdžićeve stranke u odlasku, nakratko zabranio snimanje filma Angeline Jolie u BiH jer vrijeđa žrtve ratnih, sistematskih silovanja. U društvu u kojem genocid nije historijska činjenica već stanje svijesti, a broj stradalih Bošnjaka argument koji se poteže kada se svi drugi potroše, one 2010. je održano jednako masovno i rezultatski neizvjesno takmičenje u odbrani Bošnjaka, muslimana, islama i filma kao umjetnosti od kćeri Jona Voighta, supruge Brada Pitta i majke dvadesetero-tridesetero djece.

“Svi kulturni radnici, posebno reditelji i glumci, svrstali su se na stranu ‘umjetničkih sloboda’ i prava na ‘umjetničku istinu’ u slučaju najavljenog snimanja filma Angeline Jolie u Sarajevu… Kako stvari sada stoje, barem u Sarajevu, priča se vraća na početak – Jolie, kao najslavnija i najljepša glumica današnjice može da snima svoj film, a silovane žene treba još jednom silovati u ime ‘umjetničke istine'”, pisao je u “Avazu” Nedžad Latić, bošnjački skriboman, najpoznatiji kao brat Džemaludina Latića, mladomuslimanskog saborca osnivača SDA-a Alije Izetbegovića. “Osuđuju se žrtve rata da donose mišljenje, a nisu pročitale scenarij! Pa, zašto bi ga i čitale? Nisu one nikakvi cenzori. Dovoljan je samo kratki siže koji se odnosi na temu, a to je već poznato. Zar se trebaju čitati dijalozi i analizirati kadrovi? Pa, kome je to bitno?” dodali su na portalu Bosnjaci.net.

Sve u svemu, malo je falilo da Milorad Dodik, vlasnik Republike Srpske, ekipi filma “U zemlji krvi i meda” na raspolaganje stavi autentične lokacije logora i statiste bez zadataka ali sa iskustvom.

Bio je to, sve u svemu, cunami histerije čije naličje gledamo nakon što je u Zetri – ima neki čudan običaj u Bosni da se filmovi prikazuju u sportskim dvoranama, a rukomet ne igra u kino-salama – “iscurila” odjavna špica filma Angeline Jolie koji je u Srbiji i RS-u proglašen “antisrpskim”.

“Želim pohvaliti Angelinu Jolie i čestitati joj, volio bih da se drugi reditelji širom svijeta ugledaju na nju. Plašio sam se gledati film, ali ne bih sebi oprostio da ga nisam vidio. To je nešto najbolje što nam se desilo nakon Dejtona. Poslije ovog filma, imam više nade za svoje unuke”, kaže čuveni sineasta Mustafa efendija Cerić, čiji neformalni glasnogovornik, sarajevski hodža i kolumnist portala Islamske zajednice, Muhamed Velić, dodaje: “Gotovo da nemam riječi – prestrašno, predobro, preautentično… Sve riječi pohvale za tu izvanrednu ženu, koja se rukovodila principom istine, što je isto tako bitno – senzibilitetom žene i vlastitom frustracijom zbog tog svekolikog nasilja nad ženama, kako kaže, pa je autentično prikazala stradanja Bošnjakinja/Bosanki, muslimanki, u protekloj agresiji.”

Trgovina kostima

Fahrudin Radončić – da, onaj Radončić u čijim novinama su izlazili naslovi poput “Silovane Bošnjakinje nisu bile glumice” – u emisiji koju je na internoj tomboli HTV-a dobio poslovično dobro neupućeni Petar Vlahov, rekao je: “Ovaj će film za Bošnjake vjerovatno ličiti na ‘Šindlerovu listu’ kada su u pitanju Jevreji. Kao takav film će izazivati kontraverze. Mislim da je jako važno da smo dobili jedan pošten i dobar film.”

I prije nego je snimljen i nakon što je prikazan, filmom Angeline Jolie bavili su u Bosni i Hercegovini oni što zaista vjeruju da se veličina jednog naroda mjeri brojem njegovih ubijenih pripadnika, odnosno oni što su profesionalizirali svoje stradanje, da bi povjerovali kako im preživljeni užas daje bezgranično pravo petljanja u ono o čemu niti su šta znali, niti su o tome u međuvremenu nešto naučili. Takvi su, prvo, cenzurirali “U zemlji krvi i meda”, da bi onda kao društvenu normu nametnuli divljenje “poštenom filmu”, o kojem se, jedino, ne govori kao o – filmu. Najobičnijem igranom filmu čija osnovna priča o bivšim ljubavnicima koji završavaju sa dvije strane žice istog logora, on sa vanjske, među zločincima, ona sa unutarnje, među žrtvama, može, kada se dosljedno izvede, funkcionirati u bilo kojem ratu i bilo gdje. Od Drugog svjetskog do onoga u Ruandi.

No, o tome, o priči i načinu na koji je ispričana, o filmu kao zbiru umjetnosti od kojih cjelinu stvara redatelj ili redateljica, naravno, ne može se govoriti ako se igrani gleda kao dokumentarni film – odnosno, ne kao rekonstruirana, obogaćena stvarnost (Daniel Arijon, “Gramatika filmskog jezika”), već kao stvarnost – a estetskom sudu nadređuje sud ideologije koja živi od victim businessa: političke i svake druge trgovine kostima pobijenih Bošnjaka, čiji živi sunarodnjaci, ne svi naravno, ali oni “filmski najpismeniji”, baš nisu oduševljeni filmom Angeline Jolie. Zapravo, nisu uopće. No, oni nikako nisu reprezentativan uzorak, niti poželjna publika za (samo) poštene filmove.