Ugodne note za neugodne plićake
Eleanor Friedberger: “Last Summer” (Merge, 2011)
Eleanor Friedberger pjevala je u The Fiery Furnaces, a “Last Summer” njen je prvi solo-album. The Fiery Furnaces su sredinom prošlog desetljeća nakratko protutnjali scenom, bend koji je više obećavao nego što je dao, tako da je zanimljivo vidjeti što je napravila sama Eleanor, koja je s bratom radila sve neuvjerljivije albume. Ako ste slušali “Gallowsbird Bark” Furnacesa, nužno ste bili razočarani gotovo svime što je ta grupa napravila nakon toga.
Glas Eleanor Friedberger sliči na oba ženska vokala iz The Beautiful South, što je i mig u smjeru iz kojeg dolazi “Last Summer”: ugodne note za neugodne sate, zvučna je to kulisa za situacije u kojima se nađemo kada, da se izrazimo mornarski, potonu sve lađe, ali ne paničimo, jer smo i tako, iz sigurnosnih razloga, plovili po plićaku.
Simpatični cartoon štih
Dublje je u vode svakodnevnih mikro-brodoloma znala uploviti duhovna sestra Eleanor Friedberger, moćna Nanci Griffith, koja je na albumu “Other Voices, Other Rooms” pokazala kako se plače u sobi za dnevni boravak.
“Last Summer” je glazbeno jako jednostavan album, na koncu i The Fiery Furnaces isticali su svoju sklonost dječjoj logici, sound je prilično ogoljen, gotovo kao da je iz svake pjesme namjerno izostavljen po jedan instrument, što albumu daje simpatični cartoon štih. Album počinje živahno, s “My Mistakes”, gdje Friedbergerova pomalo podsjeća na Theu Gilmore, još jedan zanimljiv vokal kapacitiran ne za snimanje albuma, nego za singlove. Glazba je odavno krenula u tom smjeru; gotovo nitko ne kupuje albume, nego se svi okreću dobrim pjesmama, kao nekada.
Rock je najbolji kada nije pretenciozan, što je, uostalom, tvrdnja koja je točna primijenimo li je i na filozofiju. A Eleanor je nepretenciozna. Iako snima pjesme s naslovima poput “Heaven”. U kojoj je refren jedan mali bombon. Početak “Scenes from Bensonhurst” zvuči kao Plant i Krauss na albumu “Raising Sand”. Općenito, album je sastavljen od pjesama koje zvuče kao otpaci s desetak albuma velikih faca. A oni, kao što znamo, snimaju opake albume.
Eleanorina nenametljivost možda donekle kumuje dojmu da se na “Last Summer” radi o dobrom no nekako usputnom albumu što, s druge strane, može pojačati razloge za preslušavanje tog uratka, jer ga je moguće slušati usput, a da vam se svejedno, malo po malo, zavuče pod kožu. “Roosevelt Island” ima funky podlogu. “Glitter Gold Year” zvuči kao da je ispao iz kamiona grupi Foreigner. “One-Month Marathon” intimni je komad dnevnika pjevačice, gdje je glazba svedena na minimum, i u pozadini se izmjenjuju gitare i udaraljke.
Moć uplakane žene
Ključna stvar na albumu je vokal, isprva tesan po crkvenim orkestrima, da bi se na koncu bogu molilo pjevajući u grupi koja nije bila posve slaba, iako je zabrljala moćan početak.
Mene osobno “Last Summer” asocira na bendove i kantautore za koje mislim da su prilično prežvakani (dokle više ta kuknjava?) i kojima je prošao dobar vjetar, podjednako u smislu teksta i zvučanja glazbe; no u Eleanorinu izvođenju, kao da se u pjesmama na trenutke ponovno pojavi ona stara nježna i lagana snaga kojom je Nanci Griffit brodila olujnom scenom svakodnevlja, ona sila koja vas može nagnati da pomislite kako je melodrama gora od apokalipse. I kako se nijedan đavao ne može usporediti s uplakanom ženom. Kako je fakirov ležaj s ekserima mačji kašalj prema posteljama napuštenih ljubavnika. I kako ćemo se svi poubijati od ljubavi, u ime ljubavi, mrzeći ljubav, “but, not yet”.