Umiranje politike

Tko dovoljno dugo pamti imao je priliku vidjeti dva tipa teških političkih kriza u Evropi, kada je politika vonjala po mrtvim truplima, iako se po inerciji još neko vrijeme držala na nogama. Sigurno ne slučajno, oba tipa krize najbolje su isprobana u Italiji koja je danas, s obzirom na veličinu (šezdesetak milijuna stanovnika) i golem državni dug (blizu dvije hiljade milijardi eura!) zapravo u najtežoj situaciji u Evropskoj uniji. Ali, za nas je najzanimljivije da su oba tipa prisutna i u Hrvatskoj.

Prva se kriza u Italiji dogodila osamdesetih, s raspletom devedesetih, kada se politička klasa toliko pijano uzoholila da su glavne političke stranke bile do kostiju ogrezle u korupciji, što je dovelo do velikih sudskih procesa, a zatim i do temeljitog preoravanja ukupne političke scene. Taj tip krize sada gledamo u Hrvatskoj, gdje je HDZ došao do ruba opstanka nakon korupcionaških afera, koje su Sanadera i dobar dio prijašnje vlade dovele pod udar pravosuđa. Srećom, u međuvremenu su bili parlamentarni izbori koji su doveli na vlast šarenu, ali ipak relativno homogenu Kukuriku koaliciju, koja je izašla s programom potpuno nove politike, prožete idejama pravednosti, morala i tako to. Time je, barem na prvi pogled, zaustavljeno otklizavanje cijele političke klase u ambis. No, onda se pojavila afera sa Srećkom Ferenčakom, kojeg su prvi ljudi HNS-a Radimir Čačić i Vesna Pusić pokušali, i pored nepravomoćne jednogodišnje kazne za muljanje s vrijednim zemljištem u Zagrebu, progurati u nadzorno tijelo ponajvažnije javne tvrtke Janaf. I sve je postalo krajnje neizvjesno, a talijanski primjer nadvio se i nad Hrvatsku kao opasna prijetnja.

Naime, treba podsjetiti da su korupcionaške afere u Italiji osamdesetih godina zbrisale sa scene i stranke konvencionalne desnice i ljevice, a sada kao da gledamo reprizu toga i kod nas. Kukuriku je nevjerojatnom glupošću ne samo iznevjerio svoja izborna obećanja o moralu u politici, nego je pao i ispod razine HDZ-a, koji je pod Jadrankom Kosor, bez obzira na motive, ipak postavio neke nove standarde u borbi protiv korupcije. Dovoljno je spomenuti primjer Damira Polančeca, koji je izbrisan iz političke arene a da sudski procesi protiv njega još nisu dovršeni, ili Ivana Jarnjaka i Miomira Žužula, kojima se dogodilo isto, iako im nikada nije suđeno. Kada se to usporedi s Ferenčakovim slučajem, ispada da Kukuriku gura Hrvatsku natrag u maternicu korupcije i izaziva vraga da joj se dogodi isti opći politički potop kao onaj otprije dvadesetak godina u Italiji.

Drugi tip krize koji sam uvodno spomenuo neposredno se nadovezuje na prvi. Slom talijanske desnice i ljevice ranih devedesetih otvorio je vrata političke scene desnom populistu Silviju Berlusconiju. Ovaj je osnovao stranku pod idiotskim nazivom Forza Italia, koji je sam po sebi govorio da je ona iscijeđena od svakog ideološkog sadržaja i da će poslužiti, kao što i jeste, isključivo kao neka vrsta političke korporacije u njegovom privatnom vlasništvu. No, istu iscijeđenost pokazala je i grupacija lijevih i lijevo-centrističkih stranaka, koja se pojavila pod jednako idiotskim nazivom Maslina, očito zadovoljna što i ona figurira kao nešto čemu ne možeš odrediti politički spol. Maslina je u početku bila relativno uspješna i izmjenjivala se s Forza Italijom na vlasti, ali je na kraju podlegla puno beskrupuloznijem Berlusconiju, koji bi vladao tko zna koliko još, pareći se praktički javno s tko zna koliko još malodobnih kurtizana, da iz Bruxellesa nije stigla naredba da se smjesta makne. Ocjenjeno je da je na najboljem putu da potopi Italiju. Zamijenio ga je povjerljivi deputat briselskih bankarskih (Goldman Sachs) krugova Mario Monti, čovjek bez trunke izbornog legitimiteta, ali s dobrom voljom da u stopu slijedi interese tih krugova. U Hrvatskoj se ovako dramatičan razvoj događaja ne nazire, ali u svemu ostalome sličnosti se već slažu na poveliku hrpu.

Ista ona politička besadržajnost koja je opustošila Italiju ranih devedesetih, uskoro možda isto truljenje i odumiranje politike, vidljivi su i kod nas. To je već zahvatilo HDZ, gdje Jadranka Kosor vodi tešku bitku za političko preživljavanje protiv do jučer nezamislivo velikog broja protukandidata, ali odavno viđenim metodama. Jedna od tipičnih je što drži zaključanim stranačke prostorije za promotivne sastanke svojih konkurenata, tako da je, recimo, Tomislav Karamarko svoj morao održati u nekadašnjem hotelu “Panorama”. “Panorama” je postala znamenita po tome što su ondje prije više od dvadeset godina Vladimir Šeks, danas uz Jadranku Kosor, i Branimir Glavaš, danas u zatvoru, izveli čuvenu prevaru kojom su Tuđmana instalirali za prvog predsjednika HDZ-a. Sada se, po svemu sudeći, priprema repriza tog velikog i slavnog furtima, ali bi rezultat mogao biti sasvim različit. Naime, više se ne može isključiti rasap i raspad stranke. Umiranje je u neku ruku već počelo, jer HDZ više uopće ne obavlja ulogu desne opozicijske stranke – što će se produžiti sve do izbornog sabora najavljenog tek za mjesec maj – nego se pretvorio u šakački klub za sravnjivanje nepomirljivih liderskih ambicija.

Ali, nisu ljutite kućne svađe samo specijalnost desnice. Ista ta praksa koja isključuje aktere iz produktivnog političkog života prisutna je i na lijevo-liberalnoj strani, gdje su Ivo Josipović i Stjepan Mesić ušli u sumo-hrvački duel oko toga treba li zadržati i financirati ured ovog drugog. U ljutom obračunu gorostasnih taština Josipović je uvjerljiv kada tvrdi da je taj ured anakron i nepotreban, ali je to skupo platio, jer Mesić nije ništa manje uvjerljiv kada kaže da Josipović veliku popularnost duguje svojoj politici netalasanja i nezamjeranja. Sve to, međutim, znalo se i bez ove bučne svađe između velikih i malih predsjedničkih dvora. Tako da je to suvišno nadvikivanje sakrilo ono od čega bi se trebao sastojati sadržaj prave politike. U ovom slučaju, to je ono u čemu se sadašnji i bivši predsjednik bitno ne slažu (odnos prema antifašizmu, koji je Josipović srozao benevolentnim odnosom prema misama za Pavelića, te prema BiH, posebno prema Dodiku). Ali, i ono u čemu se bitno slažu, jer su obojica stali na stražnje noge u obranu svojih povlaštenih mirovina. Ovo posljednje karakterističan je odraz hrvatske politike danas, jer tu očito svatko mjeri interese društva metrom vlastitog dupeta.

Čačić je, recimo, veliki zagovornik privatizacije državnog sektora koji smatra, kao i mnogi drugi, ekonomski inferiornim i politički korumpiranim. Ali je imenovanjem Ferenčaka, koji em nema pojma o transportu nafte, em je sudski procesuiran, pokazao živu spremnost da produbi tu inferiornost i korumpiranost samo ako je to u interesu njega i njegove stranke. Josipović je, pak, bio pozadinska podrška Kukuriku koaliciji, ali samo dok ova nije dirnula u njegovu povlaštenu mirovinu. Tada se pretvorio u neuobičajeno agilnog kritičara njene strategije izlaska iz krize koje, tvrdi, nema, što je, istinabog, točno, ali samo u mjeri u kojoj je nema ni on. Ako se to smatra politikom, onda politika stvarno može biti bilo što, a tako se to očito i shvaća.

Navodno lijeva Milanovićeva Vlada pojavila se sa sasvim desnim programom izlaska iz krize – koji većinu njenog tereta prebacuje na radno ovisno stanovništvo, manje na poduzetnike, a najmanje na banke – pri čemu više od Čačića strši Slavko Linić. Taj je izgleda poželio dostići Montija i učiniti ga nepotrebnim u Hrvatskoj: izašao je s inicijativom o otpuštanju viška zaposlenih u državnom i javnom sektoru, ne obrazloživši ni slovom koliki je to višak ni tko je to i kada izračunao. Kao da je riječ o trupcima koje treba maknuti u stranu da ne smetaju, a ne o živim ljudima koji ostaju bez posla i usto dodatno terete državne fondove za pomoć nezaposlenima.

Ništa od toga ne zanima ovaj tip političara, oni rješavaju jedne probleme tako da ih pretvaraju u druge, zatim isto tako rješavaju i njih, i tako ukrug, bez kraja. To je način kako danas umire politika u Evropi i šire, a dobro joj to ide, vidimo, i u Hrvatskoj.