Zahrđalo kazalište

Bombastična vijest o velikome montažnom kazalištu što će se dovesti iz Njemačke i namjestiti u Zagrebu – štoviše, Novom Zagrebu – imala je prije nekoliko godina dvojak efekt. S jedne strane, činio se sjajnim, laganim i neobvezujućim, taj glatki i neočekivani razvoj teatarskog života u golemom južnom dijelu glavnoga grada, zapravo na samome njegovu rubu, a konkretno u naselju Sloboština, desetak minuta od Velike Gorice. Tamo gdje nikad, reklo bi se, gotovo da nije bilo scenske umjetnosti, tek poneki cirkus i lunapark. Tvorac te okrepljujuće “intervencije u prostor”, pamtimo, bio je veliki kazališni meštar Paolo Magelli. Polazeći od jedne druge ideje, doduše, no još ćemo se vratiti na to.

Pogrdni nadimci

S nasuprotne, pak, strane, malo se sumnjivom činila upravo ta mobilnost dotične instant-gradnje, te je izazivala napetost u dodatnom iščekivanju. Naši ljudi slabo vjeruju u lako rasklopive nastambe, bez dvije ili više salivenih ploča, dakle, od betona. Dođe vuk i otpuhne ju začas. A montažno kazalište o kojem je ovdje riječ, u originalu je ionako samo privremeno rješenje kroz periode temeljitih obnova velikih teatara u razvijenom svijetu.

Ovo naše je prvu inkarnaciju živjelo u Potsdamu, historijskom gradiću pokraj Berlina. U Zagrebu je sam glas o njemu dočekan s načelno pozitivnim reakcijama, te nadimcima “limeno kazalište” i “baraka”. Ali, onako temeljito demontirano za transport, naše je novo kazalište nekako već usput gadno zaglavilo i zaleglo. I eno ga na Velesajmu, tamo oksidira već poduže vrijeme: mediji su još prije dvije godine svjedočili kako je ta bezlična hrpa metalne konstrukcije uhvatila značajnu hrđu istočno od paviljona br. 36. Srećom, elektronsko srce “limenog” pogona, kao njegov najvažniji dio, ipak je pohranjeno u zatvoreni prostor – bar koliko čujemo – na suho i sigurno.

Dosadašnji trošak od nekoliko milijuna kuna za demontažu, transport i carinu, ujedno je moguće opravdati baš tim dijelom tehnički sofisticirane scenske opreme. Ostatak jedva da prelazi vrijednost po kili starog željeza, no račun je bio jasan upravo zbog onoga prvog, a rashodovanog i poklonjenog. A čitavom se tome, inače posve uravnoteženom projektu, u međuvremenu ispriječila problematika zemljišno-vlasnička.

Kako to obično biva u gradu kojim upravlja Milan Bandić, naime, čestica namijenjena kazalištu pokazala se opterećenom raznim hipotekama. I dok se tražilo rješenje, na vrata Grada zakucao je Uskok, privučen određenim začudnim radnjama.

Uskok u akciji

U zamjenu za 23.000 četvornih metara u Sloboštini, vlasniku te parcele, poduzeću Maestro gradnja, prepisano je građevinsko zemljište od četiri tisuće kvadrata na Trešnjevci. Na ime razlike u vrijednosti, Grad je Maestro gradnji trebao isplatiti dodatnih oko 12 milijuna kuna, iako nam nije poznato dokle je stigao Uskok s istragom toga aranžmana. Prve otplaćene hipoteke u Sloboštini ne odnose se na dio površine namijenjene kazalištu, a neke druge gradnje navodno su tamo već realizirane. Posljednje vijesti kazuju da je i “limeno kazalište” bilo uvršteno u gradski proračun za 2011. godinu, ali dalje mu se svaki trag gubi; osim fizički, dakle, no to kod ovako fluidnih projekata očito nije najvažnije.

Vratimo se načas pet godina unatrag, kad je sve i počelo. Magelli je krenuo od zamisli putujućeg teatra, ne montažnog, s određenim kontejnerima iz Švicarske, koji bi pružili mogućnost mlađoj glumačkoj trupi da se, prema novom kazališnom izričaju, razvija na turnejama po Hrvatskoj i šire. Kao npr. Mia i Jof u Bergmanovom “Sedmom pečatu”, ili možda čak poput Ljubiše Ristića, ako ga se netko prisjeća, s njegovom putujućom družinom. Ipak, uto se ukazala ponuda iz Potsdama, jedna od onih što se ne odbija. Tko je mogao znati da će stvar tako zapeti i da će umjesto putujućeg, baš montažno kazalište postati trajno putujuće, nikad dolazeće?

Paolo Magelli očito ne; Bandiću je dao i podršku na predsjedničkim izborima, pa ni to nije pomoglo. Njegova dugogodišnja suradnica Željka Udovičić, dramaturginja od formata, bila je čak u to vrijeme i zamjenica pročelnika gradskog Ureda za kulturu i – nije pomoglo. Razgovarali smo s njom, te stekli utisak da joj ni samoj nije jasno kako je propala – bar zasad je tako – jedna toliko perspektivna i jednostavna zamisao. U zemljišna pitanja, ovdje definitivno najvažnija te presudna, ona nije imala uvida, kaže. Ovdje treba dodati da na pitanja o svemu tome, koja smo uputili Gradskom poglavarstvu, do zaključenja ovog broja nismo dobili odgovor.

Ubogo, zagrebački

Konačno, ne bismo željeli ovim tekstom oplakivati neuspjeli projekt, jer ta gvožđurija koja život znači, eto, još uvijek nije pretopljena u mačeve. I valja se nadati da će gradska uprava u nekom času iznebuha nadvladati samu sebe, u famoznom javnom interesu. Da neće u Sloboštini, na čitavoj parceli odavno namijenjenoj “zadovoljenju kulturnih potreba”, uslijed prenamjene niknuti još jedan stambeno-poslovni kompleks, kao što je bio slučaj na zemljištu uz novi Muzej suvremene umjetnosti, prema Bundeku. Ako se plaše troška za hladni pogon i slično, što će si ga navući za vrat, ovom prilikom to nije problem kao što se inače nadaje, sa svim tim nepodnošljivim potrebama u kulturi. Lakše je samo habati, primjerice, salonsku čežnju da i naš Zagreb – nipošto neki drugi hrvatski grad – jednom postane europska prijestolnica kulture.

Protuotrov za spas budžeta nadohvat je stalno, naime: to je ipak montažno kazalište, s ugrađenom prijetnjom da svakog trena može nestati, rekosmo, pa “kako došlo, tako pošlo”. Svojstvo tako uzbudljivo teatarski, i tako ubogo, avaj, zagrebački.

Magelliju nije kasno za povratak u Zagreb

Paolo Magelli nije više mogao izdržati, nakon pustih godina čekanja, na podizanje montažnog kazališta u Novom Zagrebu. Eno ga tako već neko vrijeme u rodnoj Italiji, točnije u Teatru Metastasio – Teatro Stabile della Toscana u Pratu, gdje mu je ponuđeno mjesto intendanta. I sad čeka skoro potpisivanje novog ugovora. “Nije više imalo smisla”, s mukom o tome govori Magelli, “a to je bila moja životna želja. ispostavilo se da postoje nerješiva zemljišna pitanja. Nije mi posve jasno zašto se nije moglo naći neko drugo rješenje, neko drugo mjesto. Prestao sam se baviti time.”

O nekim je aspektima čitave te priče i Magelli čuo tek neslužbeno, mimo ikakvih formalnih sastanaka, pa ne želi širiti prostor nejasnog. Tek, slavni redatelj postavlja retoričko pitanje o gradskim ocima koji ne vide kako baš u kriznim vremenima treba narodu ponuditi kulturu, znanje, pismenost, umjetnost, inače nema pravog izlaska iz krize.

– Svejedno se nadam da će netko to uvidjeti, možda novi ljudi u Ministarstvu kulture, ne znam. Ja osjećam da bih se u tom slučaju jednom vratio u Zagreb, ne bih izdržao da se ne vratim, bez obzira na sve. Nekako vjerujem da nikad nije kasno – rekao je Paolo Magelli za “Novosti”.