Zbunjeni u HDZ-ovu kokošinjcu

Donošenje proračuna uvijek je trenutak istine. Može se govoriti što god se hoće, pogotovo prije izbora, ali novac je nešto drugo. Svaka je vlast ono što je spremna platiti. Zahvaljujući tome, lako je jednom jedinom riječju odgovoriti i na pitanje kakvu politiku provodi Kukuriku koalicija. Zbunjenu! Bili su uvjereni da će sve biti dobro čim HDZ-ov klijentelizam, nestručnost i pljačku zamijene poštenjem i ozbiljnim radom. Pritom su ispustili iz vida da je čitav državni mehanizam dimenzioniran i skrojen prema HDZ-ovim interesima i mjeri. Sada se iz dana u dan suočavaju s banalnom činjenicom da je nemoguće pošteno upravljati sustavom koji je u samoj srži nepošten.

Zato je, u danima uoči saborske rasprave o proračunu, bilo tužno pratiti televizijska i radijska suočavanja sadašnjeg i bivšeg ministra financija. Vidno iscrpljen i premoren SDP-ov Slavko Linić teško se nosio s rasterećenim i agresivnim HDZ-ovim Ivanom Šukerom, koji točno zna gdje se nalaze minska polja. Nije ih, doduše, on dizajnirao – učinjeno je to još u vrijeme Franje Tuđmana – ali je marljivo nastavio raditi kad je došlo njegovo vrijeme. Sada Linić mora osigurati novac za čitavu parazitsku strukturu, koja je rasla i širila se pune dvije decenije. Promjena vlasti rasvijetlila je neke mračne kutove i zakutke, pa sada novine zabavljaju javnost brojnim primjerima nezakonitog i amoralnog ponašanja. Ali nije tu riječ ni o pojedinim primjerima niti o iznimkama od pravila. Jedino je pravilo da je čitav sustav amoralan, čak i kad se unutar njega radi po zakonu.

Nekome ipak cvjetaju ruže

I što sada? Ako nastave popuštati od najavljenog smanjivanja proračuna, što su već počeli, neće napraviti ništa. Kao što godine 2000. nije napravila ništa ni vlada Ivice Račana, koja se zadovoljila, pa čak i hvalila da je uspjela zaustaviti rast proračuna. Pa i to samo na nekih šest mjeseci, koliko je trebalo birokratskoj hidri da se snađe i usiše nove šefove potekle iz tadašnje šarene koalicije. Smanjivanje i tako nedovoljnog rezanja budžeta bilo bi ravno porazu. Ustrajavanje, nasuprot tome, ubrzalo bi rast goleme nezaposlenosti, s teško predvidivim i još teže rješivim društvenim potresima. Možda je najslabija točka Milanovićevih predizbornih istupa bila tvrdnja da se neće nikoga otpuštati, već će se svi zaposliti, ali kvalitetnije i profesionalnije. Na kojim i kakvim poslovima? Treba li ponavljati svima poznati Parkinsonov zakon po kome birokracija zapošljava samu sebe, pa je 2.000 službenika Kruppove uprave u Ruhru radilo punom parom, iako su sve tvornice bile uništene savezničkim bombardiranjem. Zapravo je smanjivanje prevelikog broja zaposlenih uvjet da se počne raditi efikasnije. Bitno je, međutim, da je tu bila riječ o klasičnom primjeru zamjene teze. Jer, zadatak nije bio da se zaposli predimenzionirani državni i paradržavni aparat, već da se smanje golemi troškovi.

Jedino pravo rješenje bilo bi istovremeno oživljavanje proizvodnje, ta sanjana reindustrijalizacija, koja je jedini način da se ozbiljno smanji nezaposlenost i poveća ukupno bogatstvo. U toj konstataciji bitna je riječ – istovremeno. Događaji na ulicama niza zemalja, a ne samo Grčke, pokazuju da se ne može prvo rezati troškove, a oživljavanje privrede ostaviti na dužem štapu. Ali upravo je pokretanje ekonomije najslabija točka Kukuriku koalicije.

Kao što se ne može ozbiljno skresati proračun bez zadiranja u prava brojnih HDZ-ovih i HSS-ovih klijenata, što uključuje branitelje, seljake, Crkvu i tome slično, tako se ni gospodarstvo ne može pokrenuti zadržavajući isti ekonomski model koji je doveo do deindustrijalizacije i ovisnosti o stranim kreditima. Ali tko želi promijeniti model, morat će se također suočiti s jakim i opasnim interesima. O kojim je interesima riječ znaju već svi vrapci pod strehama, a lako se može vidjeti i kome cvjetaju ruže po cičoj zimi, koja je cijelo gospodarstvo okovalo debelim ledom recesije.

Hrvatski (točnije, njemački) telekom zaradio je više, iako mu se broj pretplatnika smanjio. Ali zbog dodatnog poreza na mobilnu telefoniju, hrvatski je predstavnik pojeo jezikovu juhu u Bruxellesu i morao obećati da ćemo se popraviti. Nećemo nikad više. Ni u banke se nitko ne usuđuje taknuti, iako one raspolažu golemim kapitalom i bilježe visoke zarade. Ali nije u tome problem. Banke i moraju biti jake i profitabilne. Nevolja je što sav taj kapital nema doslovno nikakav utjecaj na razvoj tzv. realnog sektora gospodarstva. Njime se ne kreditiraju ni nova proizvodnja niti radna mjesta. Pogotovo ne proizvodnja za izvoz. Prednost imaju potrošnja i uvoz. A sasvim sigurno dio golemih profita hrvatskih banaka pronalazi put i do njihovih nježnih inozemnih majčica. Vlasništvo je ipak neprikosnoveno.

Pitijski odgovori

O uzroku takvog stanja nema više nikakvog spora. Svi se slažu da je to prejaka kuna. Ali istovremeno je stvorena društvena klima u kojoj se već i spominjanje jedinog logičnog rješenja – slabljenje kune – smatra smrtnim grijehom. Trebalo je, na primjer, čuti Mislava Togonala kako tonom istražitelja, koji je otkrio narodnog neprijatelja, pita gosta u televizijskoj emisiji “Otvoreno”: “Znači li to da ste vi za devalvaciju?” Ali još je indikativniji odgovor uvaženog profesora ekonomije: “Ma ne, nije uopće o tome riječ…” Naravno da jeste i profesor to dobro zna. Ali nije ni on veslo sisao da se izlaže baražnoj vatri optužbi, koja bi mu se odmah sručila na glavu: da želi uništiti sve i svakoga tko otplaćuje kredit s deviznom klauzulom, od građana do države, zatim da želi srušiti stabilnost kao najveće dostignuće ekonomske politike još od jeseni godine 1993., da priziva inflaciju i sve strahote koje ona nosi… Sve se to ne formulira kao pitanja koja traže odgovore, već kao optužba i osuda istovremeno. Zato i brojni drugi ekonomisti pribjegavaju mutnim, pitijskim odgovorima. Na primjer, da bi zaista trebalo oslabiti kunu, ali da sada nije pravo vrijeme, da je trenutak za to propušten i slično. Ukratko, ne bi se šteli mešati. U pijesku glava je ipak sigurna.

Je li takva društvena klima nastala spontano, samo zbog straha od poskupljenja otplata kredita i povratka inflacije? Ili se moćni interesi brane organizirano? Tko se boji da ne nasjedne na još jednu teoriju zavjere, neka pogleda sudbinu mađarskog premijera Viktora Orbana nakon što je njegova vlada devalvirala forintu, ukinula deviznu klauzulu i sve kredite preračunala u forinte. Naravno, na štetu banaka.

Što je interna devalvacija?

Ljudima su, dakle, uspješno začepljena usta, pa se o tabu-temi više ne govori. Problem, međutim, time nije riješen. Hrvatska ekonomija i dalje tone, a rast nezaposlenosti upalio je sve crvene žaruljice. Zato se mora naći neko drugo rješenje, koje će omogućiti da vuci budu siti, a ovce na broju. Tako se netko dosjetio sjajne formulice, koja zvuči kao uspješno rješenje kvadrature kruga. Treba provesti unutrašnju devalvaciju! Heureka! U borniranim ušima to je zazvonilo poput velikog, Degenovog zvona zagrebačke katedrale.

Ali što je to – unutrašnja devalvacija? To znači da ne treba oslabiti kunu, već djelovati na drugu stanu vage. Treba promijeniti ono zbog čega je kuna prejaka. To su, naravno, svi troškovi u zemlji, a kad se oni smanje, proizvodnja će odahnuti i biti dovoljno konkurentna na domaćem i stranom tržištu. Je li to moguće? Matematički, dakle na papiru, jeste. U životu, to je ravno samoubojstvu. Sjajnu definiciju dao je profesor riječkog ekonomskog fakulteta Dragoljub Stojanov. “Interna devalvacija nov je i pristojan naziv za deflaciju”, kaže on.

Deflacija je stanje sušenja ekonomije, trajne nezaposlenosti i sve većeg siromaštva. Upravo je produžena deflacija u 1920-im i početkom 1930-ih godina dovela u Njemačkoj Hitlera na vlast. Veza ekonomije i politike uvijek je mnogo bliža nego što se mnogima čini. Da bi se kukuriknulo, treba prvo izvući glavu iz pijeska. Pa tko preživi, pričat će.