Zimske igre u Davosu
Reski alpski zrak, blještave snježne padine i ugodna neformalna druženja: većina je medija i ove godine svoje reportaže sa samita Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu, održanog od 25. do 29. januara, uronila u mirišljavu diskurzivnu kupku zapjenušanu vokabularom promotivnih turističkih brošura, i to onih namijenjenih rafiniranijoj klijenteli. Pomak se očituje tek u izvještavanju o ključnim problemskim akcentima desetaka javnih rasprava, okruglih stolova i panela, na kojima se nekoliko promila najbogatijih biznismena i najutjecajnih političara, četiri godine nakon početka ekonomske krize, prvi puta dosjetilo adresirati pitanja poput rastuće nejednakosti svjetskog stanovništva i svrsishodnosti aktualnog kapitalističkog sistema. Odatle i dirljivo ambiciozan naziv konferencije “Velika preobrazba: oblikovanje novih modela”. Odatle ponovljena upozorenja Georgea Sorosa i Nouriela Roubinija da tvrdoglavo insistiranje zemalja eurozone na mjerama štednje vodi ravno smanjenju agregatne potražnje i, posljedično, produbljivanju recesije. Odatle formuliranje jednog od središnjih pitanja susreta: “Je li kapitalizam 20. stoljeća iznevjerio društvo 21. stoljeća?”
Strategija potonuća
Ali, zakašnjelo buđenje klasne savjesti djeluje prije kao pokušaj da se brod koji tone spasi blagom promjenom kursa plovidbe, nego kao razuman plan održavanja na površini. To je, međutim, luksuz koji sebi mogu dopustiti sudionici konferencije u Davosu: i na Titaniku su svojedobno, čitali smo, mjesta u čamcima za spašavanje bila rezervirana za putnike prve klase, dok su se siromašniji morali snalaziti sami… Apeli za uvođenje kapitalizma “s ljudskim licem” ne mogu stoga ne djelovati groteskno u kontekstu izdvajanja više od osam milijuna eura za mjere osiguranja petodnevnog sastanka, pogotovo nakon što vidimo da je taj novac utrošen na zaštitu dvije i pol tisuće sudionika od tridesetak miroljubivih prosvjednika, utaborenih u improviziranim igluima na obližnjem parkiralištu, s onu stranu visoke žičane ograde. Naposljetku, svaki je prijedlog “velike preobrazbe” sustava ionako bio unaprijed otpisan uvodnim govorom njemačke kancelarke Angele Merkel, u kojem su “bolni rezovi” i kolektivna, rigorozna fiskalna disciplina eurozone iznova promovirani u jedinu prihvatljivu ekonomsko-nautičku strategiju potonuća.
Svjetski ekonomski forum nikada od svoga osnutka, 1971. godine, nije uostalom ponudio ništa nalik obuhvatnijoj viziji restrukturiranja svjetskog poretka. U prvoj polovici sedamdesetih, pod pritiskom krize i okončanja dvadesetpetogodišnjeg poslijeratnog “zlatnog doba” kapitalizma, švicarski je skup, doduše, proširio fokus interesa sa striktno menadžerskih na nešto kompleksnija pitanja funkcioniranja globalne ekonomije. Usprkos tome, jedan od najrazvikanijih tradicionalnih domjenaka svjetske elite ostao je primarno događaj podređen prikupljanju važnih poslovnih kontakata, luksuznom provodu i medijskom egzibicionizmu privilegiranih. Činjenicu da sada tepajući usvaja opća mjesta kritike aktualnog poretka treba stoga shvatiti prvenstveno kao zakašnjelu evidenciju očitog, skromno širenje polja percepcije koje više duguje brojnim socijalnim nemirima i prosvjedima iz prošle i s početka ove godine, nego vizionarstvu i dobroj volji elita. Ili, kao što je to u svom nedavno objavljenom tekstu o perspektivama svjetske ljevice sažeo američki sociolog Immanuel Wallerstein: “Nije riječ o tome da su Occupy Wall Street, Arapsko proljeće ili indignadosi postigli sve čemu su se nadali. Radi se o tome da su uspjeli promijeniti svjetski diskurs, udaljivši ga od ideoloških mantri neoliberalizma prema temama kao što su nejednakost, nepravda i dekolonizacija.”
Najviše što mogu ponuditi biznismeni, znanstvenici i političari, kojima pozivnice u Davos daju legitimaciju avangarde svjetskog poretka, pritom je nemušti refleks masovnog nezadovoljstva: dokaz je toga već i iscrpljivanje kritičkog impulsa u maglovitim, povijesno posve besmislenim konstrukcijama o navodno zastarjelom “kapitalizmu 20. stoljeća”, koji bi već nekoliko usputnih korekcija, pretpostavlja se, privelo potrebama današnjih društava.
Iznenadna zabrinutost
U takvom obzoru rasprave nema prostora za preispitivanje uzroka trenutne europske dužničke krize, teme koja je ponajviše okupirala izvršne direktore, premijere i investitore u pauzama između bogatih večera i opuštajućih partyja. Nezamislivo je, recimo, prisjetiti se da su prije samo nekoliko godina institucije Europske unije, baš poput SAD-a, dobronamjerno spašavale banke novcem poreznih obveznika, pretvarajući privatni dug u javni. Ili da su potom iste te banke u rijetko ciničnoj financijskoj pirueti iskoristile darovana sredstva tako što su se na svjetskim tržištima kladile protiv sposobnosti država da vrate nagomilane dugove, usmjeravajući time vlastite spasitelje prema bankrotu. Ali, kada bi se genealogija krize eurozone interpretirala na ovaj način, izvan standardnih ideoloških matrica o “lijenim Grcima” i “životu iznad vlastitih mogućnosti”, postalo bi jasno da obuhvatan odgovor na nju ne može ponuditi nikakvo “oblikovanje novih modela” ab ovo, nego preispitivanje legitimiteta recentnih poteza političkih elita i, konzekventno, restrukturiranje duga tako da ga, umjesto poreznih obveznika, konačno preuzmu banke.
Elaboriraniju verziju takvoga rješenja moguće je pronaći, primjerice, u kratkom dokumentu uglednih ekonomista Yanisa Varoufakisa i Stuarta Hollanda, sasvim uljudno nazvanom “Skromni prijedlog prevladavanja krize eura”. Iako čak i ne spada u radikalnije solucije artikulirane na marginama medijskog interesa, on je, naravno, ipak ostao izvan granica rasprava otvorenih u Davosu: kako bi se i moglo očekivati da o uzrocima krize ozbiljnije razmišljaju oni koji su njeno prisustvo evidentirali tek nakon niza milijunskih protesta, štrajkova i “okupacija”? Njihova je iznenadna zabrinutost stoga tek mjera kronične kratkovidnosti. A uspon u alpske vrhunce tu ne pomaže mnogo, jer hijerarhija kapitalističkog društva samo iznova potvrđuje otprije poznat optički paradoks: što se više penjete, perspektiva postaje uža.