Čiji je Draža?

Nema raspleta u slučaju rehabilitacije četničkog vođe i osuđenog ratnog zločinca Draže Mihailovića. Viši sud u Beogradu nije prošlog tjedna, kako se najavljivalo, donio odluku o rehabilitaciji, nego odredio novo ročište u maju. Međutim, nije iskoristio ni jednu proceduralnu okolnost da proces rehabilitacije zaustavi na samome početku.

Naime, da bi Mihailović bio rehabilitiran potrebno je najprije dokazati da je mrtav, pa je sud čak poduzeo neke radnje kojima se Draža iz groba na nepoznatoj lokaciji sigurno srdačno smije. Zatražio je od njega i svih drugih koji o tome nešto znaju da se jave u Timočku 15, gdje je sjedište suda, što on iz razumljivih razloga nije u stanju, a glupo je i još zbog nečega. Sve kada bi se podnijeli svi potrebni dokazi da je Draža mrtav, to ne može izbrisati činjenicu da je on danas u Srbiji (i u srpskom dijelu BiH) življi nego ikada, pa ako bi sud i odbio njegovu rehabilitaciju, to bi bilo beskorisno jer je rehabilitacija praktički već obavljena. Uostalom, četnici su i službeno proglašeni antifašistima i praktički izjednačeni s partizanima, mada je zakonodavac tu ugradio jednu začkoljicu koja to barem u jednom smislu čini neprovedivim.

Da bi ostvarili pravo na penzije, četnici moraju potražiti svjedoke među srpskim antifašistima, a ovi izjavljuju da im to ne pada na pamet. Štoviše, sarkastično im poručuju da svjedoke potraže među Nijemcima i pripadnicima režima Milana Nedića, s kojima su u ratu surađivali.

Hajmo odmah na to kako se ovo vidi iz Hrvatske. Naravno da bi ovakav stav srpskih antifašista morao iz hrvatskog kuta biti doživljen kao dobra, odlična vijest, jer to znači da je prva crta otpora rehabilitaciji Mihailovića povučena u samoj Srbiji. Ali, vraga. Na hrvatskoj strani još se žilavo drže oni kojima je ovakav stav Srba-antifašista zapravo loša vijest, jer kvari stereotip na kojem oni desetljećima rade, kako se cijela Srbija postrojila iza slogana “Svi smo mi Draža” (koliko god bilo živo sjećanje da su se sami postrojavali iza sličnih parola). Takvima je spremno izašla u susret Hrvatska televizija onom odvratnom emisijom “In medias res”, gdje je ciljano pozvan najgori ološ srpskog šovinizma (Pejin, Mirčić). Pa im se sučelice nakeljilo ništa manji hrvatski ološ (Tomac, Tepeš) i tako je upriličena predstava u kojoj srpski i hrvatski ekstremisti tobože kidišu jedni na druge. A zapravo se bratski ispomažu u nečemu što je uvijek bila nerazlučiva cjelina, jer srpski nacionalizam ne može bez hrvatskog, kao ni hrvatski bez srpskog. I to je u osnovi jedinstveni srpsko-hrvatski nacionalizam, pogotovo kada se uortači protiv trećih, što u pravilu uvijek radi.

Iz ovoga bi neke stvari morale biti otprve jasne, a ponajprije sljedeća. Nitko se ne može praviti da je rehabilitacija kojeg god zločinca iz Drugog svjetskog rata njegova unutrašnja stvar, kako se sada čuje iz Beograda. To, rekoh, proturječi očitoj činjenici da dva ekstremna nacionalizma ne ruše nego zidaju jedan drugog. Dakle, Hrvatska je u ovom slučaju zainteresirana ne samo zato što su četnici i ovdje činili zločine, nego i zato što rehabilitacija četništva praktički izravno pothranjuje rehabilitaciju ustaštva. Ali, isto tako vrijedi i obratno. Kada Ivo Josipović protestira protiv rehabilitacije Mihailovića i četništva, morao bi znati da i sam, što god govorio, tome pridonosi odlaskom na Bleiburg. Badava njegovi izgovori da se tamo ne ide pokloniti ustaškom genocidnom režimu, nego žrtvama partizanskog bezakonja, jer ni u službenoj Srbiji nitko ne rehabilitira kolaboracionizam i zločine četnika, nego se tvrdi da prvo nisu bili, a da se drugo samo sporadično događalo.

Pritom im na ruku idu i neki ugledniji zapadni povjesničari, primjerice Britanac Noel Malcolm, koji se u pomalo kultnoj knjizi “Bosna – kratka povijest” dotiče i partizana i četnika i praktički ih izjednačava. Za četnike, naime, kaže da se zbilja nisu značajnije borili protiv Nijemaca (pogotovo nakon kapitulacije Italije), ali da se ni Titovi partizani nisu u tome pretrgli. Glavni neprijatelj bili su im četnici, a protiv Nijemaca su se borili, veli, samo “s vremena na vrijeme”. Naravno da to nije točno i ako Malcolmu nisu dovoljni primjeri bitaka na Neretvi ili Sutjesci, da se ništa drugo ne spomene, onda je očito da ga se nisu dotakle ni neke od najkardinalnijih činjenica iz Drugog svjetskog rata. No, on tu ne staje, nego se hvata okolnosti da Mihailović nije kontrolirao sve četničke formacije, pa iz toga izvlači zaključak da su četnički zločini većim dijelom proizašli iz nediscipline, a da sam Mihailović “lično nije planirao protjerivanje muslimana”. I ovo je izmišljotina koju ovih dana rječito demantiraju neki beogradski nezavisni portali, citirajući naširoko naredbe Mihailovića o “čišćenju” teritorija “velike Srbije” od “svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata”. Dakle, i ovdje su srpski antifašisti obranili povijesnu istinu (slično su napravili hrvatski antifašisti otišavši s Josipovićem u Tezno, ali odbijajući ga pratiti na Bleiburg), koja se najkraće može sažeti u sljedeće.

Da, istina je da Mihailović nije bio kolaboracionist kalibra Nedića, koji je cijelo vrijeme rata stolovao u Beogradu (kao i Pavelić u Zagrebu), gdje on nije imao pristup. Ali to ne znači da uopće nije bio kolaboracionist, a još manje da nije bio ratni zločinac, što se da dokazati ne samo izravnim povijesnim činjenicama, nego i nekim neizravnim, ali ništa manje važnim, možda čak i važnijim. Naime, zločinački karakter četništva pokazao se ne samo u ratu 1941-45., nego i u jugoslavenskim ratovima devedesetih, koji i jesu bili onako krvavi jer je u njih bila ucijepljena ideologija četništva i početničenog jugoslavenstva. Zato su antifašistički demonstranti protiv Mihailovićeve rehabilitacije i došli pred beogradski Viši sud s parolama kojima eksplicitno izjednačavaju Dražu Mihailovića i Ratka Mladića. Dobro znaju da se priča o rehabilitaciji Draže ne svodi samo na Drugi svjetski rat, nego da uključuje i ratove devedesetih i da je upravo to ono najstrašnije što se njome želi postići – legitimirati zločine iz devedesetih negiranjem ili relativiziranjem četničkih zločina iz četrdesetih.

Ali, ako je to vitalna podloga priče o rehabilitaciji četništva, isto vrijedi i za rehabilitaciju ustaštva. Ratovi devedesetih bili su, naime, onako krvavi i zbog toga što je u njih bila ucijepljena ideologija ustaštva i poustašenog antijugoslavenstva. Štoviše, tek nakon što su se ti ratovi poustašili onoliko koliko su se na drugoj strani početničili, oni su mogli funkcionirati kao efikasna mašinerija za likvidaciju desetina i protjerivanje stotina tisuća ljudi. O da, znam da će se naći pametnjakovića koji će reći da sve ako je to i istina, Hrvatska je iz ovoga izašla čišća, jer nije službeno izjednačila partizane-antifašiste i ustaše (iako neki osobito smiješni tipovi i ustaše smatraju antifašistima). Dobro, to stoji, ali stoji i da tisuće ustaša i domobrana primaju mirovine, dok nijednom četniku zbog spomenute zakonske začkoljice još nije uspjelo ostvariti pravo na penziju. Osim toga, u Srbiji ne postoji ništa nalik Bleiburgu, koji posjećuju i najviši državni dužnosnici i notorni nostalgičari kvislinškog Pavelićevog režima, što kompromitira prve koliko god se izvlačili da ondje dolaze iz drukčijih motiva.

Nema tu izvlačenja, blajburške komemoracije održavaju se pod pokroviteljstvom Sabora, što je toliko nakaradno da je to odbio odobriti čak i Tuđman, a onda je to učinila Račanova vlada. Dakle, napravila je to nominalna hrvatska ljevica, koja se sada šćućurila u desnom kutu i gromko šuti na zahtjeve hrvatskih antifašista da se to pokroviteljstvo opozove. Dobro, svima je jasno da se ušutjela jer je u zidanju mita o Bleiburgu i ona nesebično podmetnula leđa. No, sada je važno da se shvati da su razlozi zašto ona prešućuje i rehabilitaciju Mihailovića u Srbiji u osnovi isti. Ni to ne bi prošlo ovako lako bez nesebične asistencije hrvatske strane, pa na pitanje tko je zaslužan za tu rehabilitaciju nesumnjivo treba odgovoriti ovako: o, Draža je svakako ne samo njihov, nego i naš.