Državotvorci i mi koji to nismo

Govoreći i pišući u oslobođenom Beogradu dok Drugi svjetski rat još nije završio, pisac Marko Ristić, kasnije jugoslavenski diplomat u Parizu, zapisuje i ovakve rečenice: “I dok su tako ti ‘razorni’, ‘anacionalni’ i ‘antidržavni’ komunisti stajali na čelu borbe za čast nacije i jačinu države, za slobodu naroda, državotvorni nacionalisti, oni isti koji su još pre rata, svojom protivnarodnom politikom naciju rastočili i državu prodali, pirovali su svoj švapski pir.”

Iako su danas svi uvjereni da sada i ovdje u nas nema razornih, anacionalnih i antidržavnih komunista, te iako se švapski pir sada politički korektno, ako uopće ikako, naziva dominacijom iz središta njemačke privrede i financijskih institucija nad periferijom Evrope, Ristićeve riječi, uostalom kao i tolike njegova prijatelja Krleže napisane između dva svjetska rata, zvuče zlokobno aktualno. Da našu suvremenost možemo bolje shvatiti u usporedbi s nekim minulim događajima omogućuje nam još uvijek, ili ponovno, postojeća subjektivna sposobnost pronalaženja “komunista u nama”, ali i “objektivno” ponavljanje jedne figure, jednog društvenog položaja koji uopće nije komunistički, već upravo suprotno. Radi se o društvenoj skupini koju Ristić, Krleža i drugi pisci na ljevici zovu tada, potpuno jednako kao i mi sada – državotvornim nacionalistima.

Kada su se u svojoj zadnjoj reinkarnaciji, 1970-ih i 1980-ih godina marginalno, a 1990-ih i hegemono pojavili, mi smo mislili da ti vampiri više nisu mogući. Nismo bili na njih spremni. Jer, njihovi stavovi, s kojima od tada do danas dobivaju polunepoštene izbore u “novim” državicama širom Jugoslavije, usprkos kozmetičkim promjenama u retorici, zvuče tako postojano anakrono. Nacija, vjera, jezik – ukratko identitet – to je ljudski zalog, ona zdrava društvena pozadina na kojoj će i ta kapitalistička privreda prije ili kasnije morati dati neke ne samo pozitivne, već i grandiozne rezultate. Pa ako se u oružanu borbu i ne može pozivati obećanjem rasta BDP-a od nekoliko postotaka, može se animiranjem masa za “naše”, a protiv “njihovih” interesa. Za hrvatske nacionalne interese, a protiv Beča i Pešte, pa protiv Beograda. Sutra protiv Bruxellesa. Jedan suvremeni grafit na zagrebačkoj Trešnjevci već je sve to sažeo kao B-problematiku: “Budimpešta, Beč, Beograd, Berlin, Bruxelles?”

U toj ksenofobnoj logici sakriven je, prekriven velom, samo jedan, ali odlučan subjekt: oni domaći državotvorni nacionalisti koji su, u više generacija te vrste, do sada “rastočili” i “prodali” već nekoliko država. Pa ovu zadnju neće, zato što je “naša”? Ta imali su oni “svojih” država već toliko da im je vampirizam prešao u rutinu. Kao u onom vicu iz socijalizma, koji se tako bukvalistički krvavo realizirao, o planu dvojice Zagoraca da prodaju tvornicu jer će novi gazda ionako trebati radnike, i oni znaju da će nakon Hrvatske i tako biti neka država koja će trebati državotvorce. Jer, nigdar ni tak bilo da države ni bilo, pak ni vezda ne bu…

I to je taj beskonačni anakronizam nacionalističkog državotvorsta, koji je ovdje pobijedio u trenutku kada više nije imao povijesne perspektive. Na kraju vremena nacionalnih država, mi smo – njemu uz ili niz dlaku; to treba ponovno ispitati – svoju državu ne samo sačuvali, nego i rastočili i krvavo preoblikovali u (do sada) sedam malih klonova. To je smrznuta dijalektika starog i novog, kontinuiteta i diskontinuiteta u ovome društvu, koje (p)ostaje sadašnji prostor nekadašnjeg društva. Od Jugoslavije smo naslijedili najgore: njezino dekadentno državotvorstvo (od 1974. nadalje). A odrekli smo se najboljeg: jugoslavenskog pokušaja da, sasvim na Lenjinovom tragu, budemo “država koja je ujedno već i ne-država”. Jer, samo iz toga ima smisla tragati za samoodređenjem povijesnih subjekata. Kada je ono postalo samoodređenje pukih etničkih Hrvata (ili bilo kojeg jugoslavenskog naroda), moglo se samo jalovo vrtjeti u ništećem ništa loše beskonačnosti “odcjepljenja”.

Nama intelektualno i politički formiranima između dviju konjunktura, one 1960-ih i one 1980-ih, činilo se da se institucionalna državna politika – dakle još u Jugoslaviji – bliži svome kraju. Klasična politička sfera liberalnodemokratskog, stranačkog i parlamentarnog tipa: pa to smo već tada ismijavali! Novi način političke institucionalizacije trebao je proizaći iz vanstranačkih i samoupravnih “spontanih” masovnih pobuda. Baš kao što to artikuliraju i današnji zagovaratelji direktne demokracije, civilne borbe za tzv. javna dobra itd. i sl. U prvom pokušaju – onom tzv. novih društvenih gibanja moje generacije – to se nije dogodilo.

Umjesto toga dogodilo se nešto drugo: političke institucije i (profesionalna) politička klasa ne samo da su preživjeli nužne promjene, oni su na valu “demokratizacije” još ojačali. Ali pod koju cijenu? Najgrublje rečeno, pod cijenu izolacije. Pod cijenu radikalnog otuđenja novih velikih-malih vlasti od “svojih” naroda. Koje onda te narode, baš zato što ih politički “nemaju”, toliko prenapuhano ideološki crtaju.

Političke institucije novih državica zatvaraju se sada u sebe, povećavaju svoju otpornost na bilo kakve sugestije, a kamoli utjecaje, iz svijeta života koji ih okružuje. Političke procedure koje te institucije provode postaju sve manje načini prevođenja stajališta i pobuda državljana, a sve više samo načini legitimiranja političke klase i njezinih odluka. Poput nekog procesa obrnutog od samoupravnih težnji: vladajući čine sve da “svoje” državljane izbace, a ne uvuku, u upravljanje državnim poslovima. Oni ispravljaju Lenjina! Jednom kada su građani izbačeni iz sudjelovanja u upravljanju državnim poslovima, nema razloga da više postoji ni javnost, koja bi odluke državnih tijela barem kvalificirano komentirala. To je politička istina propadanja tzv. javnih medija, uništavanju kojih priča o nevoljkosti građana da i dalje kupuju tu “robu” čini samo nadopunu. A da je medijska javnost već uništena dokaz su svi komercijalni mediji, koji usprkos kampanjama maoističkih razmjera (ako se veliko smije uspoređivati s malim) protiv korupcije, sukoba interesa itd. i sl. služe svakoj vlasti dok ona ne završi u zatvoru (pa i tada).

I što sada, ili što da se radi, kako bi rekao klasik? Za nas koji smo još u formativnim godinama mislili da živimo u novom postkapitalističkom dobu, koje može shvatiti samo jedan postmarksizam “postmodernog stanja”, povratak u kapitalizam i njegovu nužnu novu marksističku refleksiju nije bezbolan. Naročito kada ne znamo da li strateški izgrađujemo ili rušimo države ili još uvijek vjerujemo da ih možemo naprosto zaobići?! Dug je put do onoga što je spomenuti Marko Ristić mogao napisati još 1944: “Nezavisnost, čast i veličinu države i nacije, koje su osramotili i upropastili monopolisani državotvorci i samozvani nacionalisti, spasli su tako, uzneli na svojim rukama, odbranili i ostvarili baš oni koji su preko dvadeset godina bili proganjani, hapšeni, mučeni i ubijani kao ‘destruktivni’, ‘antidržavni’ i ‘anacionalni’ elementi.”