Dvodnevni pobunjenik

Početkom 2009. godine Miroslav Lajčak, nekadašnji Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, u svom je oproštajnom intervjuu, pored ostaloga, govorio i tome kako je doživio ključne aktere bosanskohercegovačke političke scene. Slovački diplomata koji sva tri službena jezika male zemlje za veliki nered odlično razumije i dobro govori, za predsjednika Socijaldemokratske partije BiH i aktuelnog ministra vanjskih poslova, Zlatka Lagumdžiju, rekao je da se uglavnom zajebava sa bližom okolinom i, posljedično, širim zavičajem. Kazao je to, naravno, na drugi način, ali ne naročito uvijeno: “Ja sam očekivao više od njega u smislu da pokaže da ima alternativu, a ne samo da ismijava partnere, da se s njima sprda.” Tri godine kasnije, Lagumdžija je smiješnim učinio i svog, vjerovalo se, bliskog saradnika, partijskog druga i prijatelja, člana Predsjedništva BiH, Željka Komšića, i to uz njegovu nesebičnu pomoć.

Najpopularniji član SDP-a

Željko Komšić podnio neopozivu ostavku na sve funkcije u SDP-u! Ta je vijest zbilja odjeknula u državici sa viškom događaja po glavi stanovnika. Nekoliko dana kasnije, Komšić je povukao neopozivu ostavku na sve funkcije u SDP-u i najavio kandidaturu za predsjednika stranke na kongresu koji će se, najranije, održati 2014. godine. “Ja sada idem do kraja…”, rekao je namrgođena lica, očito ozbiljan u namjeri da se bori u bitki za koju ne zna da je izgubljena. Čak i ako se Zlatko Lagumdžija, kao što je najavio, ponovno ne kandidira. Što ne znači da ga neće kandidirati neko od onih koje je učinio važnim. No, to je u ovom trenutku manje bitno. Bitnije je, puno bitnije, to što je Željko Komšić nevažnim učinio i, činilo se, jedini ozbiljan potez u političkoj karijeri.

On, Komšić, ubjedljivo je najpopularniji član SDP-a: impulzivan, skromnog rječnika i ništa većeg znanja, nekadašnji vojnik Armije BiH i njen odlikovani heroj, dobio je na posljednjim izborima za člana Predsjedništva iz, kako se to kaže, reda hrvatskog naroda, preko 300.000 glasova, mahom Bošnjaka – o čemu smo više puta pisali u “Novostima” – više, dakle, nego njegova stranka. Sa druge strane, Lagumdžija koji se u vrhu političke piramide održava stranačkom infrastrukturom i autokratskim unutarpartijskim metodama, daleko je manje voljen, a rejting mu se dodatno srozao kroz afere u kojima su njegovi ljudi od povjerenja demonstrirali isti obrazac ponašanja kao njihovi prethodnici u vlasti. Stoga je Komšićeva ostavka doživljena kao, što je i on indirektno priznao rekavši da više ne može šutjeti, početak dekonstrukcije SDP-a kao privatne partije u kojoj se ne zna čega ima manje, socijalne svijesti ili demokratskog kapaciteta.

O Komšiću se može svašta reći i ništa ne pogriješiti, osim jednog. “Željko Komšić nije korumpirani, pohlepni, nezajažljivi političar; Željko ima građansku mjeru, kućni odgoj ili mrvu obraza. U imovinskom ključu, Komšić je proleter – stanuje na istoj adresi na kojoj ga je rat zatekao, korektan je građanin, uredan platiša komunalnim i drugim privrednim subjektima. Struja, plin, režije i tako to”, piše Senad Avdić, urednik “Slobodne Bosne” i najuporniji sarajevski kritičar Lagumdžijine kleptokratske družine kavijar socijalista.

Iako nije imao stranačko predsjedničkih ambicija, Željko Komšić je zapravo bio jedina ozbiljna prijetnja samom Lagumdžiji. Uz sve svoje mane, a ima ih bezbroj, on je među biračkim tijelom SDP-a doživljavan kao personifikacija barem dijela onoga što bi ta stranka trebala biti i za što se predstavlja. Kao takav je, naravno, sistemski, tiho, marginaliziran, pa je, kako je rekao, o odlukama stranke informiran iz medija. No, s obzirom na poziciju u vlasti i zavidan rejting nije bio neko kome se glava lako skida. A onda je sam legao na panj.

Ostavka Željka Komšića doprinijela bi sasvim sigurno porazu SDP-a na narednim lokalnim, ali i, u najboljem slučaju, znatno lošijem rezultatu na općim izborima za dvije godine. U isto vrijeme je, da ponovimo, mogla predstavljati i početak promjena unutar samog SDP-a. Povlačenje ostavke Željka Komšića, u bosanskoj javnosti opravdano doživljeno kao još jedna pobjeda Zlatka Lagumdžije, odgodilo je na duži rok reformu stranke, ali joj nije povećalo izborne izglede. Zapravo, jedina posljedica tog, kako ga je jedan politički analitičar nazvao, igrokaza, jeste gubitak povjerenja koje je Komšić – iz istina teško razumljivih razloga, jer je kao hrvatski član Predsjedništva izabran bošnjačkim glasovima imao nikakve učinke i za jedne i za druge i ukupno – uživao.

Neiskorištena šansa

Prvi puta otkako je postao predsjednik SDP-a, Lagumdžija je imao ozbiljan problem unutar same stranke, daleko veći od niza onih koji su se završavali iznuđenim ostavkama i odlascima nekada visokopozicioniranih članova: od osnivača partije Nijaza Durakovića, do nedavnog odstupanja sada već bivšeg ministra obrazovanja u Vladi Kantona Sarajevo Emira Suljagića ili umirivanja ambicioznog Krajišnika i čelnika Vlade Unsko-sanskog kantona Hamdije Lipovače, kojeg su tamošnji socijalisti smijenili, da bi sarajevska centrala njihovu odluku prihvatila, pa zatim istog tog Lipovaču podržala u premijerskom mandatu, a ogranke SDP-a rasformirala?! Taj jedini ozbiljni problem se, međutim, riješio sam od sebe: na nagovor članova Predsjedništva SDP-a – koji su mogućnost da Zlatko Lagumdžija odstupi, te da ga Komšić odmah zamijeni kao vršitelj dužnosti, odbili skoro jednoglasno – pobunjeni član državnog i stranačkog kolektivnog šefa povukao je ostavku, uz porast ambicija koje će za dvije godine biti možda i ostvarive, ali neće imati smisla.

Zlatko Lagumdžija je, naime, na najboljem putu – i na njemu je daleko odmakao – da od SDP-a napravi isto što je Haris Silajdžić već učinio od Stranke za BiH, koja je na vrhuncu moći imala skoro jednaku biračku podršku kao socijalisti na prošlim izborima, ali su je korumpirani kadrovi, uz politički iracionalnog predsjednika čijim “patriotskim” jezikom sada najčešće govori Željko Komšić, odveli na marginu političke scene. Komšić, istina, nema kapacitet za spas SDP-a, ali je imao šansu da otvori prostor nekome ko je u stanju skupiti krhotine stranke od koje se previše očekivalo, pa su, naravno, razočarenja jednako velika. I nije je iskoristio.

“Ako si ozbiljan lider bilo čega, uvijek misliš šta će biti onog trenutka kad odeš. Ne samo prema tebi lično, nego mislim na to šta ćeš ostaviti iza sebe”, rekao je Komšić jednom. Odlukom da ostane, učinio je sve da iza sebe ostavi – ništa. I ispao takav da ni Lagumdžija nije mogao skrivati smijeh dok je dvodnevni pobunjenik govorio da sada ide do kraja.