Feminizam nadilazi “žensko pitanje”

U doba repatrijarhalizacije društva, osiromašenja stanovništva, posebno ženskog dijela populacije i pripitomljavanja feminizma kroz rodno-kulturne identitete, postavlja se pitanje gdje je mjesto politici jednakosti za sve i politici solidarnosti. Nedavno objavljeni specijalni broj feminističkog časopisa “ProFemina” u svom uvodu konstatira da su “neoliberalne formule političke korektnosti, konzumerstva i uslužnosti, u raljama nikad završene tranzicije, s vremenom diskreditirale feminizam kao društveni, umjetnički i naučni oblik kritičkog mišljenja i zamijenile ga rodnom administrativnom politikom. Rod je postao neutralizirajuća i korektivna kategorija, koja je omogućila još jednu u nizu tranzicija: iz feminizma u postfeminizam, arbitrarno prevodeći svoje teorijske osnove s početka devedesetih u jezik evropskog birokratizma”.

Spomenimo i to da je, u kontekstu opće repatrijarhalizacije, centralni simbolički praznik, nadolazeći Međunarodni dan žena, potpuno društveno marginaliziran. Posve je zaboravljeno borbeno naslijeđe tog datuma koji je, manje ili više uspješno, nadomješten kombinacijom Valentinova i od države nametnutog Majčinog dana. Koji je oblik borbe na tom polju danas uopće moguć i imaju li feminističke ideje potencijal za društvene promjene?

O tim i nekim drugim pitanjima razgovarali smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Katedri za socijalnu filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i, među ostalim, voditeljicom emisije “Peti dan” na Hrvatskoj televiziji.

Pacifikacija feminizma

Čini nam se da se feminizam ne bi trebao svoditi na nekakvu lifestyle pomodnost, niti se iscrpljivati u kvotama žena u Saboru. Što mislite o tome?

Liberalna varijanta feminizma počiva na dvije pretpostavke, prva zagovara emancipaciju žena putem njihova pravnoga ujednačenja s muškarcima (ravno-pravnost, jednako-pravnost), a druga se rukovodi mjerilom broja (kvote) koji bi trebao afirmirati žene na razini institucionalne politike, odnosno predstavničke demokracije. Kolikogod branili te dvije strategije i pritom se rukovodili kozmetičkim načelima “političke korektnosti”, historijsko-materijalni indikatori tvrdoglavo ukazuju na to da žene u demokraciji i kapitalističkom društvu na vrlo specifičan način reproduciraju zatečeni podređeni položaj. Štoviše, feminizam se radi pretjeranoga inzistiranja na tim liberalnim postupcima pacificirao i stopio s mainstream političkim taktikama. Ista se stvar događa i s NGO-izacijom feminizma koji se uglavnom svodi na praćenje trendova koje nameću donatori, natječaji ministarstava, programi EU-a i tsl. To na upravo spomenuti način može vrlo lako postati lifestyle, ali to onda više nije feminizam.

Dakle, treba li feminizam, ako je pravi, biti političko-emancipatorska, praktički revolucionarna praksa?

Feminizam je teorijsko-praktička perspektiva koja polazeći od žena ukazuje kako društveni, ekonomski i politički elementi sustava podčinjavaju određene grupe ljudi (po spolu, klasi, rasi, seksualnoj orijentaciji) i strukturno učvršćuju odnose moći i eksploatacije. Ako se feminizam isključivo rukovodi liberalnom taktikom i funkcionira samo “unutar sustava”, tada on nije u stanju izvoditi antikapitalističke, tj. antipatrijarhalne strategije na koje upućuju anarhofeministički, marksistički i materijalistički feminizam. Kada feminizam nastupa kao zbiljska emancipatorska praksa (čak i kada je ona teorijska), tada on ne može reducirati svoju cjelinu fronta isključivo na “žensko pitanje” (primjerice pitanje identiteta, prava i kvota), već bi trebao mijenjati čitav postojeći koncept znanja (dominantne naracije i epistemološke discipline) i političke ekonomije – postojeće mehanizme posredničke demokracije (koja sve više pati od deficita), vrijednost (da ne kažem “cijenu”) produktivnoga i neproduktivnog rada, odnos kućanske sfere i tržišta, podređen položaj u proizvodnji, kao i različite razine svakodnevne i formalne reprodukcije nejednakosti i imperijalizma, o čemu primjerice piše Rosa Luxemburg.

Što s kućanskim radom?

U novim se neoliberalnim uvjetima govori o feminizaciji proletarijata. O čemu je tu riječ?

S razvojem kapitalizma žene su izašle na tržište rada čime su se “oslobodile” od intimne sfere obitelji u kojoj je smještena njihova potlačenost. Budući da postoji očigledni problem s neplaćenim kućanskim radom, mislilo se da će se ravnopravnost formalizirati prelaskom žena u najamno radništvo. Prvi paradoks toga slučaja se vidi u tomu da su na taj način one počele obavljati dva posla – onaj neplaćeni i plaćeni. Neplaćeni rad je iznimno važan za ekonomiju, procjenjuje se da on ostvaruje između 25 i 40 posto bogatstva stvorenog u industrijskim zemljama. Drugi se ogleda u činjenici da su time postale dio radničke klase koja nema vlasništvo nad proizvodnjom, pa su zapravo došle u poziciju dvostruke otuđenosti. Treći paradoks je pak vidljiv na razini feminizacije određenih poslova koji nisu profitabilni (npr. javni sektor ili uslužne djelatnosti, a teško da možemo govoriti o ženskoj klasi menadžera ili kirurga) i neoliberalne reorganizacije rada u novim formama (fleksibilizacija rada, nesigurni ugovori o radu, 24-satno radno vrijeme i tzv. dostupnost poslodavcu, rezanje olakšica i neradnih dana). Na taj način, mogli bismo reći, žene četverostruko sudjeluju u reprodukciji – onoj biološkoj, reprodukciji vlastite radne snage, održavanju kućanstva i reprodukciji društva u cjelini.

Ima li u nas ili šire ideja da se umjesto dominantno kulturološkog i stoga često depolitiziranog feminizma, koji je kapitalizam uglavnom pripitomio i učinio ga politički posve bezopasnim, u prvi plan stavi borbeni i društveno jače angažirani feminizam?

Kako se postupno s predominacijom neoliberalne ideologije politika transformirala u “kulturnu politiku” koja inzistira na tzv. partnerskim odnosima koji negiraju konflikt kao temeljni preduvjet svake političke prakse, tako je taj konzervirajući trend zahvatio i feminizam na ovim prostorima. Premda postoji stanovito socijalističko (ali i marksističko) naslijeđe feminizma, u jednom trenutku on se reducirao na politiku identiteta, tj. kulturne različitosti i postmodernističke relativizacije subjekta koje su izgubile iz vida ono što u bitnom smislu usmjerava postojeću suvremenu politiku i ekonomiju, a to je odnos spol-klasa.