Hrvatska priznaje mirovinski parafond Krajine

Cijeli svoj radni vijek proveli su u Hrvatskoj i decenijama uplaćivali u mirovinski fond u Zagrebu. Pravo na mirovinu ostvarili su prije devedesetih, kao i svi drugi građani Hrvatske.

Ratne, 1991. godine ostali su na području Krajine. Prekidom platnog prometa, na njihove dotadašnje adrese prestale su stizati zaslužene mirovine. Bez primanja, nalazili su se na rubu egzistencije.

– Kroz neko vrijeme počeli smo primati neki vid socijalne pomoći, ako se ona tako uopće mogla nazvati jer je bila u vrijednosti od pet do deset tadašnjih njemačkih maraka. Ponižavajuće. Ukoliko bi toga dana stigli do trgovine, mogli smo kupiti kilu šećera i deset deka kave. Sutradan, inflacija bi i to progutala, sjećaju se penzioneri sa ratnih područja svojih najtežih dana.

Nakon “Oluje” i normalizacije odnosa između Republike Hrvatske i tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, sklopljen je i parafiran 15. septembra 1997. godine Sporazum o socijalnom osiguranju. Izgledalo je da će penzionerima sa ratnih područja konačno svanuti jer je tim sporazumom stvorena mogućnost da se isplate sve, pa i zaostale neisplaćene penzije svima koji su stekli pravo na penziju u jednoj ili drugoj državi.

Međutim, hrvatska država je taj Sporazum ratificirala tek 2003. godine, a dotle donijela niz zakonskih propisa kojima je osporila isplate dospjelih, a neisplaćenih mirovina, iako su nadležni državni organi svojim postupcima priznali postojanja prava na isplatu. Tako je HZMO 10. jula 1996. godine poslao informaciju područnim službama da će se svim korisnicima mirovina, koji su pravo na primanje ostvarili prema propisima mirovinskog osiguranja RH, isplatiti dospjela, a neisplaćena primanja od dana obustave do obnove isplate, čime je pravo na mirovinu izričito priznato.

Različiti odgovori HZMO-a

Međutim, prema pojedinačnim zahtjevima umirovljenika, nadležna državna tijela mirovinskog sustava RH različito su se odnosila u različitim periodima. Nekoliko penzionera koji su zahtjev za isplatu uputili 1997. godine, dobili su odgovor da pravo na dospjele, a neisplaćene mirovine postoji, ali se zbog nedostatka financijskih sredstava pripadajuće svote za period unazad ne isplaćuju.

Nedugo zatim, od priznanja prava na isplatu dospjelih, a neisplaćenih mirovina preko privremene obustave njihove isplate, došlo se do stava da se više ne priznaje to pravo što traje i danas. Šteta je učinjena i Zakonom o konvalidaciji 1997. godine koji je propisao da su penzioneri na području Krajine primali mirovine iz “parafonda”, te da nije moguće isplatiti dvije mirovine za isto razdoblje. Međutim, oštećenim umirovljenicima nikada nije prestao status umirovljenika u HZMO-u, tako da prilikom ponovne uspostave isplate mirovine nisu donošena nova rješenja, već je samo faktički došlo do ponove isplate. Da stvar bude još apsurdnija, sve vrijeme obustave, umirovljenicima su pripadajuće mirovine svakog mjeseca obračunavane i zvanično likvidirane, ali nisu isplaćivane.

I nakon svih tih svjesnih i namjernih udara na prava predratnih umirovljenika, Hrvatska je zajedno sa ostalim državama nastalima na prostoru bivše Jugoslavije, potpisala u Beču 2001. godine sporazum o sukcesiji, gdje u aneksu 9. pod nazivom “privatna svojina i stečena prava”, izričito stoji da će pravo na pokretnu i nepokretnu imovinu, stanarsko pravo i intelektualnu svojinu koju su građani imali na dan 31. decembra 1990., biti priznato, zaštićeno i vraćeno u skladu sa normama međunarodnog prava. Kao i da će bilo kakav prijenos prava na pokretnu i nepokretnu imovinu učinjen i zaključen pod pritiskom, biti ništavan.

Potpisanog sporazuma Hrvatska se nije držala, a povrat stečenih prava penzionerima još uvijek je njihov nedosanjan san. Nakon što su pojedinačni zahtjevi na svim sudskim distancama u Hrvatskoj odbijeni, oštećeni penzioneri organizirali su se u Udruženje financijski oštećenih umirovljenika RH 1991.-1998., koja je osnovana u Vukovaru 2006. godine i trenutno okuplja 18.325 članova i predstavlja oko 50.000 penzionera. Pretpostavlja se da ukupna dugovanja iznose milijardu i po kuna.

– Ovo je udruženje svih penzionera koji su u ratnom periodu i do mirne reintegracije živjeli na krajiškom području. Nismo politički motivirano udruženje. Mi samo tražimo naša prava koja su nam sedam godina ostala uskraćena. Živimo od svojih malih penzija, bez ikakvih dodatnih izvora prihoda i nemamo mogućnosti voditi sudske sporove putem advokata. Smatramo da bi razvlačenje po sudovima bilo dugotrajno i nepotrebno, jer naš problem ne leži u pravu i pravdi, nego u političkoj volji, smatra predsjednik Udruge, 81-godišnji umirovljenik Branko Đukić iz Negoslavaca, sa kojim se slaže i predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava Zoran Pusić.

– Ti ljudi su sada u dubokoj starost i država im treba refundirati penzije za taj sedmogodišnji period. Ako je netko učinio neki zločin, treba mu suditi, a u protivnom, sve drugo je čisto šikaniranje i kršenje ljudskih prava. Minimalna novčana sredstva koja su u to ratno vrijeme isplaćivana penzionerima, bila su samo socijalna pomoć jer bi u protivnom ti ljudi umrli od gladi, tvrdi Pusić.

Pusta obećanja

Odgovore na brojna pitanja oštećeni penzioneri godinama pokušavaju naći kod nadležnih organa. Obraćali su se i evropskim institucijama iz koje su stizala samo pusta obećanja. Kucali su na brojna vrata hrvatskih institucija, nevladinih organizacija, političkih stranaka, ali nisu daleko stizali. Obraćali su se čak i u ured predsjednika Ive Josipovića, gdje su dobili odgovor da ta problematika nije u njegovoj nadležnosti, a neki su svoje negativne odgovore, kao državni sekretar Krešimir Rožman potkrepljivali tezom da penzije u vrijeme rata nisu isplaćene “zbog okolnosti koje je izazvao korisnik primanja”. Slični su bili i odgovori pomoćnika direktora HZMO-a Ante Škembera.

– Kazao nam je da nemamo šta tražiti, da smo penzije primali iz “parafonda”, da oni nisu znali jesmo li mi živi ili mrtvi, i takve gluposti. Ne možemo se time tako igrati. Niko od nas za vreme Krajine nije dobio rešenje da prima penziju, niti smo od tog fonda mogli tražiti penziju jer smo 40 godina ulagali u hrvatski fond. Niti smo krivi za rat, niti smo bili kadri za rat, niti smo okrivljeni za bilo koja nedela. Boli nas i to što penzioneri koji su za vrijeme rata bili u inostranstvu, u Austriji, Nemačkoj, Australiji, dobili su po povratku zaostatke za tri godine unazad. Ne vidim kakva je razlika među nama. Zašto smo kažnjeni i uskraćeni za naša stečena prava. Tu su bili naši novci, naša imovina. Ko je i sa kojim pravom uzeo našu imovinu, pita se ogorčeni Branko Đukić.

Bezuspješno su pokušavali oštećeni penzioneri potražiti pomoć kod saborskog zastupnika i predsjednika Hrvatske stranke umirovljenika Silvana Hrelje. Pokušavali smo stupiti u kontakt sa zastupnikom Hreljom, ali bezuspješno. Iz njegovog ureda dobivali smo informacije da je na putu. Populacija oštećenih penzionera zastupniku očito nije zanimljiva.

– Zanimljiva je teza da Hrvatska ne priznaje Krajinu, a priznaje njihov parafond, zar time i ne priznaje samu tu državu? Nije mi jasno izmotavanje hrvatske države. Ono što smatram nedopustivim je cinizam države koja inzistira na pravnim i labavim “čačkalicama” kako bi se izbjegla očigledna obaveza države. Hrvatska se ponaša kao neki žicar sa tržnice, to jedna civilizirana i demokratska države ne bi smjela raditi. Uopće ne razumijem zašto država ne priznaje svoju zakonsku obavezu koju treba ispuniti. Zašto ne prepozna i ne prizna da je to problem države, a ne problem penzionera koji kucaju od vrata do vrata, od šaltera do šaltera, a Hrvatska se pravi kao da se to nje ne tiče. Upravo to priznanje države je prvi i važan korak da se bez ikakvog izmotavanja i odlaganja javno kaže problem i obaveza, ističe Pusić.

Ipak predstavnici HZMO-a priznali su da su “krajiški” penzioneri imali pravo na zaostatke za period od početka “Oluje” do kraja 1998. godine.

– Rečeno nam je da smo to trebali znati, jer je bilo objavljeno u Vladinom “Službenom listu”, a ja se pitam ko uopšte čita bilo kakav službeni glasnik. Nije li bila dužnost službenika na šalterima da to svojim strankama objasne, obračunaju dug i isplate novac, kaže Đukić.

Povijesna sramota

– Iluzorno je dijeliti period od 1991. do 1995. i onaj do 1997. godine kada je učinjena jedna od najvećih sramota u novijoj hrvatskoj povijesti. Bez razlike penzionerima treba isplatiti penzije za svih šest godina. Iako je taj period od 1995. godine i ostvarivanja suvereniteta nad cijelom teritorijem Hrvatske iznimno zanimljiv. Jer u tom periodu postojala je politička volja da se ti ljudi ne vrate. Znamo da ljudi nisu uspijevali ishoditi dokumentaciju, da nisu mogli do svoje imovine i kako sad očekivati od penzionera da u takvim uslovima koje je hrvatska država stvorila, traži svoje penzije. Na ovoj vladi je da tu hrvatsku sramotu i nepravdu tim ljudima bar djelomično ublaži, ističe Pusić.

Oštećeni “krajiški penzioneri” godinama su gajili nadu da će Hrvatska ući u Evropsku uniju kad riješi problem njihovih neisplaćenih penzija. Međutim, pregovori su završeni, a njihovo pitanje nije pomaknuto sa mrtve točke. Sad se nadaju da će problem biti lakše rješiv tek kada Hrvatska bude ravnopravna članica Evrope. Međutim, pitaju se hoće li tada biti kasno?

– Iskreno, mislio sam da je taj problem riješen jer nama se već dugo ti penzioneri nisu obraćali. Ne treba ljudima davati lažnu nadu, mislim da se najviše moglo napraviti do ulaska Hrvatske u EU, a poslije će mogućnosti pritiska na hrvatsku vladu biti manje, a ne veće. Nada u EU jedino leži u nekom evropskom fondu iz kojeg bi se te penzije mogle isplatiti, ali to je opet stvar hrvatske vlade, koja s tim problemom mora izaći pred Evropu. Sve ostalo je odlaganje problema, po metodi “muko moja prijeđi na drugoga”. Problem oštećenih penzionera je ozbiljan problem i smatram da bi trebalo ići ravno na Evropsku komisiju i staviti pred Milanovića i Čačića pitanje, da li vi to možete uraditi ili čekate da ti ljudi pomru, kaže Pusić i dodaje da je krajnje vrijeme djelovati vrlo brzo. No, kako to ostvariti u vrijeme kada je evidentno da Hrvatska novca nema.

– Prošlo je zlatno doba kada se to moglo uraditi tako da se manje-više ne bi osjetilo. Možemo se sada pitati zašto to očigledno zakonsko pravo penzionerima nije priznala Račanova vlada koja se bojala vlastite sjene i nije imala hrabrosti za takve odluke. Manje-više jasno je zašto to nije napravila Tuđmanova vlada. Tek je Sanader donio neke pozitivnije odluke koje se Račanova vlada nije usudila donijeti, i to je materijal za jednu akademsku analizu, kaže Pusić.

Zakonodavni okvir

Za vrijeme prošle vlade “krajiški penzioneri” razgovore su vodili sa tadašnjim ravnateljem Uprave za mirovinsko osiguranje Milenkom Popovićem, koji je na to mjesto imenovan od strane SDSS-a. Međutim, na tim sastancima je i sam Popović isticao da trenutno nema zakonodavnog okvira koji bi omogućavao ispunjenje zahtjeva penzionera. Na posljednjem sastanku održanom septembra prošle godine, Popović je iznio prijedlog da se sredstva za isplatu penzija pronađu u sredstvima predstojeće donatorske konferencije, ali samo za osobe koje nisu u tom periodu ni od koga primile mirovine.

– Za nas je neprihvatljivo moguće rješenje da se samo dijelu članstva osigura određena isplata. Smatramo da je potrebno isplatiti mirovine svim umirovljenicima i kao najbolje rješenje da Vlada obnovi svoju raniju odluku, koju je poništila, da se izvrši isplata tri godine unazad od akcije “Oluja”, odnosno od mirne reintegracije, predlaže Đukić.

Penzioneri, svjesni ekonomske krize i loše financijske situacije, spremni su na kompromis. Predlažu da se oštećenim penzionerima isplati iznos pune mirovine za razdoblje od tri godine unazad od dana ponovne uspostave isplate mirovine. Ako to ne bi bilo moguće, penzioneri nude nagodbu da im se isplati 1.000 kuna po mjesecima za sve vrijeme tokom kojeg nisu primili mirovinu, znači od 1991. godine. Također, spremni su pristati na vrijednosne papire, dionice ili bilo koji drugi oblik obeštećenja.

U ovih 15 godina umrlo je oko 20 posto oštećenih penzionera.