Intrigator

Katran & perje

Čeljuska reklamirala prodaju Petrokemije

Prirodno đubrivo

“Je li na pomolu investicijski i privatizacijski val? Boravak potpredsjednika Vlade u Rusiji uzbudio je duhove u Hrvatskoj. Iako se svi deklarativno zauzimaju za strane investicije, pa i one ruske, sama najava ruskih investitora za privatizaciju kutinske Petrokemije izazvala je burne reakcije, i to očekivano: sindikata. Zaposlenici se i dalje najsigurnije osjećaju pod državnim jaslama, iako je nebrojeno primjera u kojima se država pokazala kao loš gospodar…”

Ovim briljantnim političko-komesarskim predavanjem otvorila je urednica Tončica Čeljuska “Treći dnevnik” HRT-a u ponedjeljak, uspjevši ispaliti komentar u vijestima, zbog čega inače redovito nastrada Zoran Šprajc, dok se drugima ne dogodi ništa.

Njezin naputak, prispodobljen osobama s teškoćama u razvoju, ima dodatnu težinu kada znamo da sama Čeljuska nipošto nije na državnim jaslama, već je zaposlenica privatnog sektora, svakodnevno izložena vjetrometinama slobodnog tržišta. Naravno, radilo se tek o uvodnoj rektoskopiji pred gostovanje g. Prvog Potpredsjednika Radimira Čačića, koji je u izravnom javljanju iz Moskve slučajno najavio mogućnost privatizacije Petrokemije.

Ukazao se i profesionalni kolumnist-dioničar Nenad Bakić koji je upozorio da će Petrokemija svakako propasti ako ne bude privatizirana, iako smo u prilogu čuli da je ostvarena godišnja dobit od 105 milijuna kuna. Još jednom je tako potvrđeno da se od sredstva javnog priopćavanja HRT uvjerljivo pretvara u sredstvo javnog općenja, i to jednosmjernog.

Što se tiče Čeljuske, ona je barem u ponedjeljak navečer u Kutini bila najomiljenija osoba.

Osim što kutinska tvrtka donosi prihod, još je jedna razlika između Petrokemije i HRT-a. U Kutini proizvode umjetno gnojivo, dok HRT stvara prirodno.

Petar Glodić

Bivši gradonačelnik Splita daruje bolnici odštetu zbog smjene s čela gradske Čistoće

Buličićevo političko smeće

To što je dobio spor protiv Čistoće zbog političke smjene samo pokazuje koliko se Buličić vješto znao osigurati ugovorima kada je zloupotrebljavao gradonačelničku poziciju da bi si namjestio masno plaćenu funkciju

Po izvještavanju “Slobodne Dalmacije” i drugih medija, učinilo bi se da je bivši splitski gradonačelnik Miroslav Buličić jedan od onih rijetkih ljudi koji nas s vremena na vrijeme podsjete kako i u politici ima morala. Buličić, koji je Split vodio od 2003. do 2005. godine, dobio je ovih dana sudski spor kojeg je pokrenuo nakon što ga je njegov nasljednik, HDZ-ov gradonačelnik Zvonimir Puljić, 2005. smijenio s mjesta direktora komunalnog poduzeća Čistoća. Buličić je medijima izjavio kako će ispuniti obećanje da će cijeli iznos odštete donirati splitskoj bolnici.

Iako nije u politici otkad ga je Darinko Kosor lani prisilio da napusti HSLS, pojasnio je da ga na ispunjenje obećanja obavezuje pismo namjere koje je 2008. uputio bolnici. Odmah ga je, veli, podržala supruga, a nakon početnog negodovanja i djeca, pa sada samo ostaje da se s upravom bolnice dogovori o detaljima donacije.

Nema što, velikodušan čin čovjeka za kojeg je i sud ustvrdio da je bio žrtva političke smjene. Međutim, Buličića bi trebalo ipak malo duže pamtiti, pa se prisjetiti kako je riječ o šampionu trgovine mandatima i drugim sinekurama u domeni lokalne politike, koji se upravo zahvaljujući takvim kombinacijama domogao i direktorske i gradonačelničke funkcije.

Za direktora Čistoće se prvi put dao imenovati izravno s funkcije dogradonačelnika 2000. godine, kada je Splitom vladao njegov HSLS. Direktorom je ostao i nakon izbora 2001. kada je ponovo pobijedila široka koalicija pod vodstvom SDP-a i HSLS-a, a gradonačelnički mandat bio podijeljen tako da su prve dvije godine pripale SDP-u. Taman kada je došao red na HSLS, Buličićev stranački šef Dražen Budiša zabranio je izvršenje tog sporazuma, no on se na to spremno oglušio po cijenu izbacivanja iz stranke.

Budiši odane HSLS-ove gradske vijećnike nadomjestio je kupovinom opozicijskih, pa si osigurao dvogodišnju gradonačelničku vladavinu, zapamćenu najviše po mnogobrojnim pogodbama s građevinskim lobijem. Jedna od njegovih posljednjih odluka bila je neobična po tome što je imala stupiti na snagu tek nakon isteka njegova mandata, a bila je to odluka da ga se ponovo imenuje za direktora Čistoće. Sklopio je i čvrst menadžerski ugovor po kojem je u slučaju smjene imao pravo na odštetu u iznosu od 18 direktorskih plaća.

Kada ga je pokojni Puljić svejedno smijenio, mora da je i Buličić bio svjestan kako je njegovo samoimenovanje za direktora Čistoće bilo takav politički bezobrazluk da je prilikom podizanja tužbe morao obećati da će novac dati u dobrotvorne svrhe.

Njemu samom nije bilo nimalo loše ni nakon smjene. Zadržao se malo na rukovodećem mjestu u Čistoći, pa uskoro otišao za generalnog konzula u Banjaluku, a još prije isteka tog mandata čekao ga je posao savjetnika direktora splitskog Croatia osiguranja, na kojem je danas.

To što je dobio spor protiv Čistoće zbog političke smjene, samo pokazuje koliko se vješto znao osigurati ugovorima kada je zloupotrebljavao gradonačelničku poziciju da bi sebi namjestio masno plaćenu funkciju.

Nikola Bajto

Najava o dolasku ruskih “strateških partnera” u funkciji je privatizacijske šok-taktike

Čačića čeka petrokemijska bomba

Prodaja Petrokemije ovisit će o spremnosti vlade da pod svaku cijenu neutralizira tamošnji sindikat, pred čijim su otporom ranije posustali Zlatko Mateša i Slavko Linić, a danas ga pred gotov čin želi dovesti novi alfa-mužjak ovdašnje politike Radimir Čačić

Nažalost, opravdanima su se pokazala naša višekratno iskazivana strahovanja oko Petrokemije, i političke elite koja nalazi interes u zagrljaju s privatnim kapitalom. Prošlog vikenda je potvrđeno kako mu je hrvatska vlada pod izlikom dokapitalizacije u svrhu razvoja namijenila i tvornicu umjetnih gnojiva u Kutini, inače većinski državnu imovinu. I to bez obzira što Petrokemija odlično posluje te drži svoj dio inozemnog tržišta – u ovom slučaju prilično stabilnog – pa se nema razloga niti smisla ni u čemu bitnome mijenjati, tek zadržati sadašnje pozicije i potencijale.

Većinsko državno vlasništvo, za koje su se radnici Petrokemije izborili još 1998. godine, tvornici je od presudnog značaja zbog njezine ovisnosti o politički dirigiranom tržištu plina, osnovne sirovine za proizvodnju umjetnih gnojiva. Ali, vladi očajnički treba novac za usahli proračun, što se idealno poklapa s interesom privatnika kao što je kolumnist “Jutarnjeg lista”, burzovni špekulant Nenad Bakić, koji u posjedu ima određeni broj dionica Petrokemije, a već neko vrijeme javno zagovara njezinu totalnu privatizaciju.

Njegove i ostale dionice u slobodnom opticaju već sad postižu jako visoku cijenu, samo zbog intenziviranja priče o namjerenoj prodaji. Narast će i više: za 51 posto vlasništva u poduzeću koje je prije 14 godina ugovorom proglašeno državno-strateškim, može se u ovom trenu dobiti i do pola milijarde kuna, mada neki izvori prognoziraju utržak od dvije milijarde. Jer, naizgled su se odjednom, iznebuha pojavili zainteresirani ruski “strateški” partneri, s kojima o tome nitko nije razgovarao – tvrdi Radimir Čačić – no vlada svejedno nekako zna da su voljni “ulagati” u Petrokemiju.

Ako ništa, koristan je ovo pokazatelj da kapitalizam u svojoj neoliberalnoj punini ne podrazumijeva samo rasprodaju državnih gubitaša, nego – po mogućnosti – svega. Ta će mogućnost, pak, sad ovisiti o spremnosti vlade da pod svaku cijenu neutralizira Sindikat energetike, kemije i nemetala u Petrokemiji, inače pionira borbe za radnička prava u novoj Hrvatskoj, a koji u ime 2300 radnika na vijest o privatizaciji i ovaj put najavljuje žestok otpor. Zacijelo sličan onome 1998. godine, kad su se zaposlenima pridružili brojni njihovi sugrađani te zaustavili promet na autoputu.

Nakon tadašnjeg premijera Zlatka Mateše, još su poneki vodeći političari nastojali privoljeti sindikaliste da odustanu od državnog vlasništva, no uzalud. Dobro ih pamti sadašnji ministar financija, nekadašnji potpredsjednik vlade Slavko Linić, čija je samouvjerenost u kratkom ogledu s potonjima prije deset godina također naglo splasnula. Isto danas kani poduzeti novi alfa-mužjak ovdašnje politike Radimir Čačić, a koji je odabrao šok-taktiku ignoriranja “socijalnih partnera” i na taj način njihova dovođenja pred naoko gotov čin.

Igor Lasić

Kako su se medijski trudbenici potrudili zatrpati aferu ZAMP

Strategija gnoja

Nije najbolje samo držati glavu u pijesku, kao što je većina medija činila dok su rijetki, među njima i “Novosti”, dokumentirano izvještavali o pojedinostima iznimno profitabilnog posla koji je poduzetnik i prijatelj hrvatskog predsjednika Marko Vojković dobio od Hrvatskog društva skladatelja dok su u vodstvu tog društva bili njegova sestra i Ivo Josipović. Puno je žešća fora zabiti glavu u pijesak, pa tamo pametovati. To je, primjerice, na T-portalu učinio Vuk Perišić, objašnjavajući čitateljima kako je u cijeloj priči zapravo riječ o nekoliko nedorečenih indicija, a u “Aktualu” Berislav Jelinić, tumačeći da je posrijedi podmetanje Josipoviću od strane SDP-a. Gospoda nisu zainteresirana za bavljenje i mozganje nad činjenicama, ali će zato Jelinić isfantazirati teoriju urote, a Perišić propovijedati o tome kako je postalo nemoguće razlikovati medijski linč od poštenog istraživačkog novinarstva, jer se sve sjedinilo u jedan te isti medijski trash.

No upravo komentari poput njegova služe tome da se jedna poštena istraživačka priča, koju on sam ne želi prepoznati, zatrpa đubrivom do krajnje neraspoznatljivosti. To se čini tako da se namjerno zabija glavu u pijesak pred ključnim činjenicama, a potom pametuje o nečem što je priči sporedno ili s njome nema nikakve veze. Valja u “Jutarnjem listu” pročitati samo početak komentara Miljenka Jergovića, koji je ponovo nenadmašan u svođenju stvari na suštinu, da bi se naučilo kako se to čini:

“Ne pratim aferu ZAMP, nemam pojma tko su Josipovićevi prijatelji, na čemu i koliko zarađuju, ništa me od toga trenutno ne zanima. Ali primjećujem naslove i poneki podnaslov, čitam kako se ugledni komentatori i komentatorice zgražaju, premda obično ne doguram dalje od druge rečenice. Što se mene tiče, gospodo i drugovi, slobodno možete rastrgati Ivu Josipovića, političara i predsjednika Republike, neću vam u tome činiti smetnju! Ali negdje sam, više se ne sjećam gdje, a mrzi me guglati po govnima, pročitao kako su se neki zaprepastili što autorska tarifa skladatelja Ive Josipovića višestruko nadmašuje tarife Dine Dvornika, Gibonnija, pa čak i uglednog skladatelja filmske glazbe M. P. Thompsona. I to je, bezbeli, dokaz strašnoga predsjednikova kriminala i korupcije.”

Nakon takvog uvoda slijedi, naravno, i njegovo pametovanje.

Nikola Bajto

Kratko & jasno

Jozo Radoš, saborski zastupnik HNS-a

Birači puno očekuju

Istraživanja su pokazala kako je rejting vlade u ožujku smanjen, pri čemu podrška SDP-u stagnira, ali je HNS-u značajno pala. Zašto pada popularnost vlade?

– Još nije prošlo ni sto dana, koliko se vladama davalo da pokažu što mogu učiniti, pa smatram da je prerano za promjenu stavova. Možda je u pitanju nestrpljenje uzrokovano općim nepovjerenjem u politiku. No najviše bih volio da je to zbog izostanka oštrih rezova, jer tu postoji mogućnost promjene. Vlada je izabrala mekši pristup i računa na rezultate strukturnih promjena, ali spremna je i na oštrije rezove, ukoliko budu nužni. Najmanje bih volio da je to posljedica nekih nespretnosti i sporednih pitanja, poput, na primjer, imenovanja, jer to bi značilo da je spremnost na promjene relativno niska, a da su očekivanja visoka.

Zbog čega je došlo do pada rejtinga HNS-a?

– HNS je više izložen, jer otvoreno iznosi i težinu situacije i moguća teška rješenja. Ni jedno ni drugo nije ugodno čuti. S druge strane, birači HNS-a imaju visoka očekivanja, traže kvalitetna i brza rješenja, te lakše uskraćuju potporu. Sudbina stranaka građanske i liberalne orijentacije je da nemaju predodređene birače, nego se moraju stalno boriti za njih.

Smetaju li građanima najviše Čačićevi nastupi?

– Sigurno je da predsjednik stranke u velikoj mjeri određuje i njen navedeni profil. O njegovim se nastupima može raspravljati, no čini mi se da su zahtjevi za političare vrlo teški, a ponekad i nebitni. Važnije je da li je netko u stanju riješiti neki teški društveni problem, nego kakav je stil njegovih javnih istupa.

Kako povratiti vjeru građana u vladu?

– Sve ovo do sada bile su pripreme i stvaranje okvira za rad. Dva su efekta koja se trebaju osjetiti u idućih pola godine: rast gospodarstva i smanjenje državne potrošnje. To je pretpostavka da se lakše diše, ali trebaju uslijediti precizne i dobro promišljene mjere, od uprave, preko obrazovanja i zdravstva, do socijalne politike, energetike i zaštite okoliša.

Mirna Jasić