Jal je sunce, jal je mjesečina
Andrijana Kos Lajtman: “Lunule” (Disput/DHK, Zagreb 2012)
Druga pjesnička knjiga Andrijane Kos Lajtman, nakon slabo zamijećena stihovnog prvijenca i uknjižene znanstvene studije na temu autobiografskog diskursa djetinjstva, već je u rukopisu nagrađena “Dobrišom Cesarićem”, nagradom koju Grad Požega i pripadajući odjeljak DHK-a već devetu godinu dodjeljuju za najbolju neobjavljenu pjesničku zbirku. Prvi je put (nakon, recimo, niza Vladović, Bajsić, Prtenjača, Bagić) nagrađen rukopis neafirmirane autorice, što pridonosi kredibilitetu nagrade i rada žirija – kvaliteta je rukopisa, čini se, stavljena ispred dosada stečenoga simboličkoga kapitala laureata.
Feminini princip
No što nam donose i što su uopće “Lunule”? U knjigu nas uvodi opsežna paratekstualna eksplikacija: šest definicija naslovnog pojma iz izvora sasvim različite provenijencije – od leksikona i rječnika do arheoloških stručnih časopisa. Prezentirano nas ne odmiče suviše od semantičkog polja koje konotira korijen – na što god ih aplicirali, lunule imaju, materijalno i pojavno, veze sa srpolikim oblikom neke od ranijih faza mjesečeve mijene, a simbolički su primarno vezane uz feminini princip, što je i inače (za razliku od maskulinosti sunca) uvriježeni simbolički areal lune.
Pedesetak uvrštenih pjesama podijeljeno je u dva ciklusa (prvi više no dvostruko obimniji) – “Lunule dana” i “Lunule čitanja”, a zaključna bilješka zaokružuje uvodnim definicijama zacrtani okvir, obavještavajući nas da su se na dan završetka ove pjesničke knjige poklopila tri galaktička događaja: puni mjesec, zimski solsticij i pomrčina mjeseca zvana Crveni mjesec, postavljajući time neku vrstu suprapoetičkoga, mističkoga ukotvljenja teksta. Potonje, stilski i sadržajno, neodoljivo podsjeća na postupke uvriježene u novijim knjigama Gordane Benić no, za razliku od hermetičnoga no konzistentnoga tekstualnoga univerzuma prozvane, ne uspijeva uspostaviti sistem – tome čak, čini se, niti ne pretendira – te se čitav “lunulni” okvir doima pomalo nasilno nametnutim, praznom konceptualizacijskom doskočicom. Štoviše, većina se pjesama već i na prvoj motivskoj razini mnogo izravnije oslanja na dnevne vedute i solarnu metaforiku (noć, područje mjeseca, prostor za igru odraza gotovo u potpunosti izostaje), protagonistica će i eksplicitno reći: sva sam jutarnja!
Šuma neologizama
To se obilje izvornog svjetla rasipa kratkim, strofički nepravilno organiziranim stihovima, ritmiziranima uglavnom opkoračenjem i prebacivanjem, uz čestu upotrebu inojezičnih fraza, obilje referenci iz visoke i popularne kulture (od klasične mitologije i Junga do Štulića i Iñárritua) te domaće i svjetske književnosti. Eksplicitni su intertekstualni postupci hibridizirani intermedijalnom praksom – najviše to do izraza dolazi u montažnom postupku umetanja fragmenata, grafički izdvojenih kosim crtama, što dodatno naglašava stalno prisutnu logiku asocijativno instrumentaliziranog reza.
Prema pogovaraču Mirku Ćuriću, poezija Andrijane Kos Lajtman “nije samo niknula iz dubine autoričine duše, njenog ‘ženskog principa’, iz varljivog mjesečeva sjaja koji u nama budi nešto skriveno i iskonsko, već je zaista i poezija autoričine spoznaje, njenog znanja, njenog poimanja svijeta i jezika”. U dušu ne bih ulazio, pa niti u svijet (sunce, mjesec, sve je to tamo gore), ali imam popriličnih problema s pjesnikinjinim poimanjem jezika. Nisam, naime, siguran da sam uspio pronaći ikakav ključ za dešifriranje stihova poput: leptiri drhte / na gasnoj vjeđi jutra / u oblake upregnuti / (šutnjom zauzdani) ili šutnja otvrdnuta / na staklu nijemosti: / prozorje joj ne otvaram, a svemu ne pomaže šuma uglavnom sasvim suvišnih neologizama (dovrhunile, bjeloledna, krilocjep, slikulice-djetuljice…), koji ponekad podsjećaju na tuđmanistički novogovor. Oscilacije i kompozicijske nedosljednosti unutar pojedinih pjesama prevelike su; nerijetko se poneki sjajan stih nađe sasvim zagušen balastom – single na čitavom albumu fillera.
Kada pogađaju, autoričini su stihovi (npr. u pjesmi “Party”) jezički zaigrani, kondenzirani i zanimljivo, začudno montirani. Takvih će, nadam se, u nekoj drugoj knjizi biti više.