Kapitulantski kapitalizam

Može se čovjek rugati našim vladajućim eurofilima koliko hoće – uzmite samo ovo dupeglavo pridruživanje evropskim sankcijama protiv Asada u Siriji, samo dan-dva prije nego što se tok rata okrenuo njemu u korist – ali jedno im se ne može poreći. Potpuno su ispravno zaključili, i to još prije više godina, da ulazak u Evropsku uniju nije nekakav bogomdani cilj. Taj ulazak je samo sredstvo za ostvarivanje puno važnije stvari, a to je bolji život hrvatskih građana koji se očekuje od učlanjenja u EU. Bingo! Naravno – to je to. Ne misli valjda netko da bi Hrvatska trebala trčati u ujedinjenu Evropu ako tamo ne bi ostvarila svoje barem minimalne vitalne ciljeve, kao što je jasno da je odlazak Ine iz Sirije, s realnom mogućnošću da se tamo više neće smjeti vratiti, podinteligentno ugrožavanje tih interesa.

I dobro, ako je Hrvatska relativno uspješno apsolvirala taj najvažniji vanjskopolitički projekt, a članstvo u EU-u to sigurno jeste, postavlja se pitanje zašto se isto nije dogodilo u unutrašnjoj politici. Konkretnije, zašto se to isto ne primijeni na ono najvažnije što čini tu unutrašnju politiku, a to je kapitalističko uređenje. I za kapitalizam bi valjda trebalo vrijediti da nije cilj po sebi, nego da je samo sredstvo, pomoćna alatka pomoću koje će građani i društvo u cjelini živjeti bolje danas nego jučer, u vrijeme socijalističkog nevremena. Pa da vidimo kako s tim stoji.

Kada je kapitalizam trijumfalno stupio na hrvatsku scenu prije više od dva desetljeća, slavodobitno su se isticale dvije stvari koje ga čine superiornim socijalizmu. Prvo, on je ekonomski puno uspješniji, govorilo se, a kada u nekom fragmentu i podbaci i bude neuspješan, to je, objašnjavalo se, njegov problem, država s tim nema ništa, jer nije dužna pokrivati gubitke privatnih vlasnika. Lijepo. Jedini je problem što se pokazalo da ni jedno ni drugo nije točno. Dokaz da je prva tvrdnja netočna točno nam je pred nosom i pravo je umijeće ne vidjeti ga. Kada bi kapitalizam zbilja imao moćne i superiorne motore razvoja, do ove krize ne bi ni došlo, a kada je već tu, od njega bi trebalo očekivati nove investicije. One se s pravom ističu kao ono glavno što sada treba napraviti. Ali, to uopće nije slučaj. Da ironija bude potpuna, o tome nas je obavijestio osobno Radimir Čačić, čovjek za kojeg se s puno razloga može reći da je usisao samu esenciju kapitalističkog načina proizvodnje i da u nju najdublje vjeruje. I onda je, vidiš, baš on, a da toga očito nije sasvim svjestan, proglasio kapitulaciju kapitalizma u ovom zahtjevnom kriznom vremenu. Izjavio je, naime, da će sav teret investicija u ovoj godini iznijeti na leđima država i njene tvrtke, jer u dogledno vrijeme ne treba očekivati da će privatni sektor sudjelovati u tome. Rekao je to kao nešto najnormalnije na svijetu, a bogami nije nimalo normalno, ili je normalno kao kada bi u vrijeme epidemije tifusa ili kuge liječnici uzimali slobodne dane, a vatrogasci odlazili na godišnji odmor baš u mjesecima najvećih ljetnih požara.

Tako je i s ovom krizom. Kada će ako ne sada kapitalistička ekonomija pokazati sposobnost da navuče svoje navodno nenadmašne razvojne cipele, neće valjda čekati vrijeme “debelih krava”, kada to više neće biti važno. Na ovaj način ekonomija kapitalizma pokazuje ne samo da je kapitulirala, kako je pobjeglo preko usta Čačiću, nego i da se ponaša kapitulantski. Briše u prvu zavjetrinu dok ne prođe ova bura i strpljivo čeka kada će njeni masni profiti opet biti zajamčeni ugodnom poslovnom klimom u zemlji i šire. Ali, to nije sve. Pokazalo se da u ovo krizno vrijeme kapitalci hrvatskog kapitalizma ne samo što traže poštedu od toga da sudjeluju u mučnoj kampanji za izlazak iz recesije, nego iznuđuju i poseban privilegirani status kao tobožnji glavni razvojni adut zemlje. Mislim, da odmah razjasnim, na ovu aferu s Konzumovim bonovima, kojima taj trgovački lanac Ivice Todorića plaća svoje dobavljače-vjerovnike, pa onda ti bonovi postaju novac paralelno sa službenom monetom kunom. No, to je samo epilog starije priče. Još prije ovog Konzumovog upada u hrvatski platni promet, moglo se lako zaključiti da hrvatski kapitalisti navikavaju državu da će biti uspješni samo ako im ona posebno honorira što postoje i što svojim prisustvom, moš’ mislit’, usrećuju ovu zemlju. Dakako, to je potpuno suprotno spomenutoj drugoj premisi, da kapitalizam sam snosi rizike svog poslovanja i da država s tim nema apsolutno ništa. O itekako ima, što se najbolje vidi iz poljoprivrednih poticaja, koji u slučaju Todorićevih farmi i klaonica nisu nikakav problem. Ali to postaju čim se postavi pitanje manjih poljoprivrednih proizvođača, koji su na nedavnim prosvjedima mljekara prokazani, u pravoj paraobavještajnoj akciji, kao dangube koje sišu subvencijsku krv države. Vidjelo se i u nekim drugim primjerima, kao kada je Luka Rajić prodao mljekarsku tvrtku Dukat francuskom Lactalisu bez lipe poreza, ili kada je u Adriatica.net Ninoslava Pavića, voljom njegovih političkih sponzora, uliveno, kao u kakav nezasitni bermudski trokut, više milijuna državnog novca. Vidjelo se, uostalom, i u cijelom mrtvorođenom, praktički besplatnom procesu privatizacije i hrvatske kapitalističke tranzicije.

Naravno da iz toga moraš izvući neke zaključke. Hrvatski kapitalizam zaštićen je nepotpisanim društvenim ugovorom (toga u Ustavu nema!) koji mu omogućava da egzistira kao povlašteni tapkaroš kojemu je dopušteno da, čim zagusti, zbriše pod državne skute. Zato si Todorić i može dozvoliti da navodno slobodnu tržišnu utakmicu pretvara u puku ranohrvatsku robnu trampu, kojom se vjerovnike prisiljava da im dugovi budu vraćeni u robi s Konzumovih polica. Oni bi možda htjeli da za novac koji im duguje kupuju nešto drugo i negdje drugdje, ali nema majci, moraju kod gazde Todora i šlus. Sada se mediji na sva usta čude kako to da nitko nije u stanju tome stati na kraj i zašto tri dične državne ustanove, Hrvatska narodna banka, Ministarstvo financija i Državni inspektorat, igraju ping-pong prebacujući međusobno za to odgovornost. Nikako da se shvati kako taj mutež nije pao s neba, nego je unaprijed ugrađen u već uhodani sistem kapitulantskog kapitalizma, kako privatni poslodavci ne bi, sačuvaj bože, osjetili nelagodu i stres kada teška vremena banu na vrata. Eto, o tome je ovdje riječ. Kapitalizam se junači navodnom nadmoćnošću nad socijalizmom u pitanjima ekonomije, razvoja, društvenog bogatstva i tih stvari, ali lukavo zalegne u bolesničku postelju čim bilo što u vezi s tim zaškripi. I onda ga još treba njegovati i nutkati jušnom hranom kako bi što prije stao na noge i vratio se odgovornim poslovima u društvu koje bez njega ne može. O tome svjedoče sada već hiljade milijardi eura i dolara koje su s ove i one strane Atlantika ulupane u sanaciju privatnih banaka, iako već postoji mali, ali sjajan presedan da se to može i drukčije.

Naime, Island je pustio da glavni krivci ove globalne ekonomske krize glatko propadnu. Umjesto njih vrlo brzo pojavile su se nove banke, ali sada opamećene lekcijom što im se može dogoditi. I ta je zemlja čudesnom brzinom ponovno stala na noge. Prema tome, nije zapisano u kamenu da kada privatnim vlasnicima dobro ide, onda sav profit zadržavaju za sebe, a kada im ne ide, onda se pretvaraju u svilene rekonvalescente koji sav rizik prebacuju na državu. Ali, kod nas ta logika očito ne vrijedi, niti može vrijediti, jer cijeli konstrukt hrvatskog kapitalizma dubi na glavi. Jasno je, naime, da je njegov osnovni problem u lošim kapitalistima, ali to se ne želi znati, nego se problem vidi u navodno lošim radnicima. Zato se sada traži način njihovog još lakšeg otpuštanja, u što se u neokolonijalnoj maniri upustio čak i američki ambasador James Foley, tvrdeći da je tzv. nefleksibilnost hrvatskog tržišta rada glavna zapreka inozemnim ulaganjima.

Čovjeku je očito promaklo, ili se pravi da mu je promaklo, da se inozemni kapital već dokopao najlukrativnijih dijelova hrvatske ekonomije, u bankarstvu, energetici, medijima… I, vidi vraga, nije se tada čulo ni slova o nekakvim administrativnim, poreznim i drugim zaprekama koje bi ga u tome omele. Sve je prošlo kao kroz sir. Kao što je prošla i ova logika kapitulantskog kapitalizma, koja u Hrvatskoj, hvala na pitanju, odlično napreduje, i ne treba joj još i bratska pomoć sa strane.