Kaptol dobio dušu

Prilično nevjerojatna stvar pošla je za rukom Nenadu Puhovskom. Kad je prije koju godinu preselio svoj ZagrebDox, najznačajniji festival dokumentarnog filma na području tzv. regije, iz tada uobičajenog festivalskog prostora Studentskog centra u otuđeno kraljevstvo skupih dućana i šminkerskih barova zvano Centar Kaptol, u tamo smješteno kino Movieplex, filmoljupci su u nevjerici odmahivali glavama. Em je, smatralo se, prostor sam po sebi posve neadekvatan za ozbiljan festival, em to kino jedva preživljava. Ipak, premještaj festivala u Kaptol centar pokazao se punim pogotkom. Namjesto ogromne i trošne kino-dvorane SC-a, praćene malim dvoranama &TD-a i MM centra, Puhovski je mogao računati na pet modernih Movieplexovih kino-dvorana primjerene veličine, a od ove godine i na novi, znatno funkcionalniji prostor za festivalski centar, smješten u nekadašnjoj trgovini igračkama.

No daleko najvažnije, i to je taj silan i neočekivan uspjeh, jest da je od preseljenja odaziv publike izvrstan, pa je tako ove godine baš svaki od 190 prikazanih filmova imao svoje nemalo gledateljstvo. Gotovo sve filmove Puhovski je sam izabrao, tako da festival, usprkos ogromnom broju naslova koji su u na njemu prikazani, ima izrazit autorski pečat.

U raljama manekenstva

Žiri, predvođen veteranom Tomislavom Radićem (mala retrospektiva njegovih TV dokumentaraca s početka 1970-ih sadržavala je i film “Popodne”, izvanredni samoispovjedni portret osebujne gimnazijalke Dine Radosavljević), glavnu nagradu dodijelio je poljskom 7-minutnom crno-bijelom ostvarenju “Povratci” Krzysztofa Kadłubowskog. Žiri je bio impresioniran emotivnim nabojem koji bez ijedne izgovorene riječi izbija iz pripreme vojnika za ceremonijalni doček posmrtnih ostataka poljske političke vrhuške poginule u avionskoj nesreći kod Smolenska, pripreme nalik na pantomimu, jer vojnici na aerodromu uvježbavaju svečan prihvat i odlaganje ljesova, ali bez ljesova samih. Film je nesumnjivo efektan, ali simbolički odveć eksplicitan, stoga mu se može pretpostaviti ruski uradak “Zaboravit ću ovaj dan” Aline Rudnitskaje, također crno-bijeli, samo duži ostvaraj (25 minuta), s također distanciranom, vjerojatno skrivenom kamerom.

Za razliku od “Povrataka” i njihova bilježenja očuđene ceremonijalnosti u kolektivno-simboličke svrhe, “Zaboravit ću ovaj dan” bavi se intimnim traumama djevojaka i mladih žena koje se podvrgavaju abortusu. Kamera snima ženska bića u čekaonici, gdje im povremeni jauci pacijentica iz sale izazivaju nelagodu, potom njihovo ustajanje, skidanje šlafroka, ispod kojeg imaju samo kombine ili dulju majicu, i ulazak u prostoriju na zahvat. Sljedeće što vidimo je kako ih omamljene izvoze na kolicima. Povremeno ove scene prekidaju prizori gradskog mosta u izmaglici, povinutog nad rijekom, da bi u središnjem dijelu filma čuli i kratke razgovore socijalne radnice s nekima od djevojaka i žena koje pokušava odgovoriti od pobačaja. Izvrsne kompozicije, istovremeno diskretno naturalističan i poetičan, distanciran i emotivan, “Zaboravit ću ovaj dan” svakako je jedan od najdojmljivijih filmova na ovogodišnjem ZagrebDoxu.

U red takvih ostvarenja ide i dugometražni “Djevojčice modeli” američkih autora Ashley Sabin i Davida Redmona. U njemu se naizmjenično prate američka skautica modela za japansko tržište i 13-godišnja Ruskinja Nadja iz Sibira, koju je skautica izabrala i poslala u Tokio. Vrlo mlada djevojka, bez znanja riječi engleskoga, stiješnjena je u društvu vršnjakinje i zemljakinje Madlen u stančiću od 15-ak kvadrata te prepuštena bezočnoj eksploataciji agencije u potrazi za modelima, po mogućnosti ne starijima od 12-13 godina. Japanska erotska supkultura poznata je po velikoj sklonosti za erotizam ženskih bića na granici djetinjstva i djevojaštva, i u tome nema ničeg nužno lošeg, međutim način na koji se konkretna agencija odnosi prema svojim štićenicama – tretirajući ih otprilike kao oruđa koja (nerazumljivo) govore, ne pronalazeći im poslovne angažmane, ali im uredno naplaćujući svoje (mizerne) usluge i tako ih tjerajući u neki oblik dužničkog ropstva, pri čemu nad njima visi sjena potencijalne prostitucije, koja se u neku ruku doima kao logičan, možda čak i humaniji razvoj situacije od eksploatacije u raljama manekenstva – govori o uhodanoj praksi beskrupuloznog izrabljivanja nemoćnih maloljetnica. Film je rađen u intimističkoj maniri i efektno suprotstavlja Nadjinu nevinost s predatorstvom skautice Ashley, koja ispod krinke brižnosti skriva očito vrlo ozbiljan mentalni pomak. Za razliku od nje, i Nadja i Madlen, usprkos površinskoj krhkosti, pokazuju se za svoje godine fascinantno stamenim osobama, što budi nadu i jasno upućuje na to kako mlade u pubertetu nipošto ne treba apriori sagledavati kao nezrelu djecu.

Mlađe je slađe

Dok se film “Djevojčice modeli” bavi nadama i nevoljama mladica na samom početku djevojaštva, “Sixty and the City” izraelske autorice Nili Tal prati potragu žene na pragu tzv. treće životne dobi za ljubavlju i seksom. Ta 61-godišnja žena sama je autorica, nekadašnja ljepotica koja je i sad vitka i privlačna, međutim radije bi mlađeg muškarca nego nekog svoje dobi, a kamoli starijeg. To njezinu potragu komplicira, budući da je zbog društvene klime ženama teže naći (znatno) mlađeg muškarca nego muškarcima znatno mlađe žene, no istovremeno ta komplikacija film čini zanimljivijim. Njegovo su srce topla i radoznala ćud Nili Tal, kao i njezina osobita pojava, a happy end nagrada je i za autoricu i za gledatelje.

Poseban spomen u ovom kratkom pregledu zaslužuje i 53-minutni naslov “Ljudi koji sam mogao biti, a možda i jesam” nizozemsko-britanskog autora Borisa Gerretsa, u cijelosti snimljen mobitelom. Gerrets u londonskom miljeu naizmjenično prati svog prijatelja uličara i privlačnu brazilsku imigranticu u koju se zaljubljuje, kreirajući zanimljiv spoj socijalnog i intimističkog filma, pri čemu tehnička substandardnost mobitelskog zapisa postaje prednost, rezultirajući osobitom vrstom poetičnosti.

Od domaćih radova, uvjerljivo najistaknutije mjesto pripalo je dugometražnoj “Blokadi” Igora Bezinovića i srednjemetražnom “Nije ti život pjesma Havaja” Dane Budisavljević. O oba će još biti prilike zboriti, recimo ovom prilikom samo da je Bezinovićev film o studentskoj pobuni izvanredno dinamičan i atmosferičan, a Danina rekapitulacija suočenja njezine obitelji s njezinim lezbijstvom suptilno samorazotkrivajuća i, usprkos sretnom svršetku, dubinski tužna.