Kategorički imperativ

CIKLUS FILMOVA MICHAELA MOOREA, HTV

Američka desnica okupljena oko republikanaca izgleda kromanjonski čak i u usporedbi s našom, ali tomu je tako vjerojatno zato što je većina članova HDZ-a kooptirana izravno iz srca historijske avangarde, Saveza komunista Hrvatske, pa sada, manje-više diletantski, glume konzervativce… Michael Moore evoluirao je u obrnutom pravcu. “Ja sam katolik, moji su podrijetlom iz Irske…”, kaže u filmu ovaj ljevičar, dodajući jedno važno pojašnjenje: “Ako sam od njih nešto u djetinjstvu naučio, onda je to da će nas Bog na onom svijetu mjeriti prema tome kako smo se odnosili prema najbjednijima među nama…”

Taj krajnje jednostavan, a opet posve fantastičan uvid jedan je od temelja ljudske etike, od Konfucija preko Isusa do Immanuela Kanta ili novovjekog socijalizma. Vidjeti uvijek sebe u bilo kojem Drugom, naročito u onome koji je najnemoćniji i najbjedniji, to je temelj svake ljudskosti. Tko tako ne gleda, ne može se smatrati moralnom osobom – političke su razlike u tom kontekstu drugorazredne. Tko tako radi, na pravom je putu, kojoj god opciji inače bio sklon.

Michael Moore je genij, čovjek volterovski brza jezika, hitre reakcije, kojemu za duhovitu i smislenu repliku treba nanosekunda, a iz “Izborne kuhinje”, možda najinteraktivnijeg među njegovim filmovima (on je stalno u diskusiji s publikom koja je za ili protiv) jasno se razabiru razlozi njegove planetarne prosvjetiteljske slave, koja nije manja od ona Olivera Stonea ili Noama Chomskog.

HRVATSKA UŽIVO, HTV

“Što vam je bilo da tako brzo dadete otkaz na mjesto predsjednika uprave?” pita voditeljica “Hrvatske uživo” Marta Šimić Mrzlečki Borisa Solomuna, koji je nakon punih osam dana karijere napustio vrh nogometnog kluba Varaždin. “Nisam dao otkaz nego sam podnio ostavku i nisam bio predsjednik uprave nego dopredsjednik”, reći će mudro Solomun, ispunivši u potpunosti voditeljičine standarde koji zadovoljavaju uvjete sovjetskog Radio Erevana. Išlo je to otprilike ovako: Je li točno da u Moskvi ljudima daju “Mercedese”? U načelu da. Ali ne u Moskvi nego u Lenjingradu, nisu “Mercedesi” nego “Lade” i ne daju ih nego kradu…

PLODOVI ZEMLJE, HTV

“Prolijevanje mlijeka možda i nije bilo potrebito”, reći će u prilogu o prosvjedima mljekara doajen TV reportaže Mladen Stubljar, pokazujući žalosno nepoznavanje materinjeg mu jezika. Naime, potrebit znači “onaj koji treba pomoć”, “gladan i siromašan”, “onaj koji u čemu oskudijeva” i tako dalje i tomu slično. Stubljar tu riječ očito upotrebljava prema političkom instinktu iz 1991. godine, kada su svi pojmovi koji zvuče arhaično automatski prepoznavani kao hrvatskiji od onih koji zvuče moderno ili samo suvremeno. Mnogi su počeli govoriti “jagnje” umjesto “janje” jer je ono “g” davalo riječi otmjeniji prizvuk, a to je prema nekoj lingvističkoj metalogici bilo hrvatskije nego tamo neko blejavo janje. Zato je i jedan od najvećih blockbustera, film “Kad jaganjci utihnu”, zapravo naslovljen srpski, iako to nitko nije primijetio. Nacija je tada, općenito, gledala u retrovizor, po zadnjoj regionalnoj modi, a nešto od te zlosretne navade ostalo je do dan-danas: u filmu “Lea i Darija” scenaristi, recimo, kažu da je klavir “potrebit”, pa ga ustaše “valjda neće odnijeti…” Dreka oko jezika, kako je pokazala diskusija oko titlova povodom “Žikine dinastije”, ne utišava se, ali to je u osnovi kavanska svađa – na pravilnoj upotrebi neke riječ masa naših junaka pada na testu za četvrti osnovne.

REKLAMA ZA KLAPU INTRADE

Nastup klape koju su na jednoj domaćoj televiziji svojedobno zvali “Intrejd”, kao da je riječ o nekoj eksport-import tvrtki, barnumovski je reklamiran na svim našim televizijama. Svakodnevno emitiranje njihovih pjesama privuklo je stoga pažnju i na sadržaje. U kojima, ako ih samo malo pretresete, vidite cijelu apologiju ideološke prijevare izvedene u minulih dvadeset godina, sentimentalno lirsko maskiranje eksproprijacije izvedene u ime 200 obitelji. Razmotrimo jednu od njihovih najpoznatijih – lijepih i poetski uspjelih – pjesama: “Svake noći za te Boga molin, pivajući kamenu i drači. Kroacijo, ka mater te volin, umorna si, samo mi ne plači…”

Dakle, u prvom stihu vidimo, kako bi primijetio i mali Ivica, da tu mali, religiozni sin moli boga za ljubljenu domovinu, koju vidi kao goli kamenjar. Zašto baš kamenjar, pored tolike Panonije i mora? Zašto je ona umorna? Zato da izazove slijepu ljubav iz sažaljenja, koja potiče cirkulaciju testosterona. Mali je posve infantilan i nesposoban za bilo kakvu refleksiju osim čiste zaštitničke djetinje ljubavi: “Sve ću pisme pokloniti tebi, sve đardine, neka mi te kite. Kroacijo, iz duše te jubin, ja te volin ka i mati dite.”

Sin je, dakle, spreman sve dati za domovinu (sve đardine), a čim to čujete, mogli biste se zakleti da, recimo, neće platiti porez i da će pošto-poto nastojati biti prijatelj sa šefom carine i lokalnom policijom. Sve što je manje od “svega”, naime, nije dostojno dara. Sin sigurno voli čovječanstvo ili bar naciju, ali je neosjetljiv na patnje svoga susjeda ili plaćanje PDV-a. Tako je to u životu, ali to autor ne kaže. Čim čujete ovu pismu, odmah vam padaju na pamet dr. Ivo Sanader, Barišić & comp.

Potom se sin prisjeća oca, koji vjerojatno više nije živ (majka je, dakle, sama i nebranjena): “Još se sićan oni riči, što mi uvik priča ćaća: Nemoj sine nikud ići, tvoj je kamen maslina i drača. Nek te rani kora kruva, kaplja vina, zrno soli. Nek ti kušin bude stina, al Hrvatsku, sine, voli…” Budi, dakle, siromašan ali domoljub. Ostani na kamenu, maslini i drači. Nek ti kušin bude stina… Ili shvati sve to ozbiljno pa budi budala, ili to govori a kradi gdje stigneš. Ovako ili onako, taj stih je istinit – uz ovaj set kamenjarskih vrijednosti sigurno nije moguće proizvoditi satove “Omega” ili “Patek Philippe”, ili štogod slično, Swiss made.

Takvu je filozofiju, pred rat, izrekao i predsjednik Općine Donji Lapac, David Rastović: “Jest ćemo travu, ali ćemo biti Srbi.” Od tih likova koji jedu travu i kunu se kamenu i draču gori su, čini se, jedino svi oni geniji koji od naših država kane napraviti balkanske Švicarske. Kada čujete takve tipove čija su usta puna velikih riječi, znajte, lažu čim zinu! Čuvajte novčanik i ne dajte im glas na izborima, za ime boga miloga, inače vam je kušin stina, nema druge.

DNEVNIK NOVE TV

Bago protiv Bagera – to nikako ne može biti dosadno! I nije bilo. Radimir Čačić u dinamičnom je intervjuu, rezanom po Knjazovom načelu “naramak brzopoteznih”, napokon počeo nalikovati na sebe iz zlatnih dana. Čačić je najavio investicijsku renesansu, projekte bivše Vlade ocijenio je, bez krzmanja, slamom, a sam je sebi, kao i u prošlom mandatu, oročio mandat: najavio je odlazak iz Vlade ako se do devetog mjeseca plan investicija pokaže propalim. No dok je za autocestu Zagreb – Split svojedobno jasno rekao da će biti tri godine posla, tri milijarde maraka investicija i tri sata putovanja, sada je dao samo vremensku, ne i kvalitativnu odrednicu. Nije jasno što će u rujnu biti kriterij uspjeha odnosno neuspjeha: sto posto najavljenih investicija, 70 posto, pola-pola…

“Ova Vlada mora intenzivno eliminirati one koji su prepreka u administraciji i dovoditi ljude koji su potpuno posvećeni ovom programu. Veći problem od administracije su javne tvrtke”, rekao je Čačić, ali nije objasnio zašto bi tu ljudi poput Srećka Ferenčaka ili Zlatka Koračevića (koji nema blage veze s energetikom, a upropastio je tvrtku Lepa iz Lepoglave) zasluživali naše povjerenje.

VOJNA AKADEMIJA, TV SRBIJE 1

Gordan Mihić (scenarist) i Dejan Zečević (režiser) uspjeli su u nemogućem: iz propagiranja vojnog poziva i obilježavanja stote godišnjice Cerske bitke napravili su fantastičnu seriju o životu pitomaca Vojne akademije u Beogradu. U logiku složene radnje s masom likova (u seriji nastupa 140 glumaca) gledatelj uspijeva ući već nakon petnaest minuta, karakteri su odlično postavljeni, vizualni prosede je nenametljivo raskošan. Dok, recimo, “Montevideo bog te video” glorificira jednu bolju prošlost vizualnom krivotvorinom (Beograd tridesetih izgleda kao Boston), Vojna akademija vizualno izgleda briljantno, ali gledatelj nema osjećaj da je bilo što prenaglašeno ili falsificirano. Nakon niza pučkih komedija obilježenih rukopisom Siniše Pavića, TV Srbije dobila je napokon odličan, zabavan proizvod koji ne podilazi najširim masama.