Kladuša bez hepienda

Od petka, 9. marta, dana izlaska ovog broja “Novosti”, adresa Fikreta Abdića Babe više neće biti: Silvija Strahimira Kranjčevića broj šest, 52.000 Pula. Nakon deset godina provedenih iza rešetaka zbog ratnih zločina počinjenih tokom unutarbošnjačkog sukoba u zapadnoj Bosni, nekadašnji direktor Agrokomerca preselit će se, navodno, prvo u predgrađe Rijeke, gdje ima obiteljsku kuću, pa u Veliku Kladušu, u kojoj ima ruševine obiteljske kuće, ali i političku partiju, Demokratsku narodnu zajednicu, koja upravlja općinom čija je zgrada, što je više nego simbolično, u ulici Hamdije Pozderca.

“Prvo i posljednje što moj otac Fikret Abdić želi uraditi nakon što izađe iz zatvora je da zajedno sa dioničarima, stvarnim vlasnicima, preuzme i oživi proizvodnju u Agrokomercu i time stvori preduvjete za oživljavanje i drugih gospodarskih subjekata na području Unsko-sanskog kantona i BiH u cjelini”, rekla je prije nekoliko godina Elvira Abdić Jelenović, kći Fikreta Abdića.

Mjenice bez pokrića

“Fikret Abdić bio je izuzetno priznat privrednik, direktor i tvorac prehrambenog kombinata od 13.000 zaposlenih, naglašavam – bio. Što se tiče Abdićevog ‘prijedloga’ za preuzimanje Agrokomerca, reći ću još jednom – on je čovjek sa više od 70 godina. Nadam se da je dovoljno mudar da ne razmišlja o povratku u politiku, jer bi time učinio veliku uslugu krajiškom narodu. Što se tiče ekonomije, njegova iskustva bi trebalo saslušati”, odgovorio joj je nedavno Hamdija Lipovača, aktuelni predsjednik Vlade Unsko-sanskog kantona i naprasno smijenjeni lider SDP-a u zapadnoj Bosni. Inače potomak najčuvenije krajiške obitelji, Pozderaca, bosanskih Kenedija, bez kojih je svaka priča o Abdiću tek dijelom tačna. Kao što je polovična i svaka u kojoj se o Abdiću govori na osnovu jednog perioda njegovog života, bez obzira o kojem da je riječ.

Dijete jugoslavenske emancipacije, kadar veličanstvenog Hamdije Pozderca – narodnog heroja i neprikosnovenog autoriteta među krajiškim komunistima, saučesnik u vlastitoj propasti, apsolutni pobjednik prvih bosanskohercegovačkih demokratskih izbora, muslimanski prvak po mjeri Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, ratni gubitnik i, za najmanje onih 13.000 radnika Agrokomerca i sve one što su od ili zbog Agrokomerca živjeli dobro – mitska ličnost. Babo, ali ne zato što su ga tako zvala djeca. Ona su ga zvala tata, uzgred rečeno.

Rođen u osvit Drugog svjetskog rata, kao trinaesto dijete u porodici, Abdić je formiran i obrazovan u duhu bratstva i jedinstva, a školovan u obrazovnom sistemu zbilja jednakih šansi. Kao diplomirani agronom dobija mjesto direktora Poljoprivredne zadruge u Velikoj Kladuši, zapuštenom dijelu zapuštene, siromašne, vječito politički trusne regije. Pod političkim pokroviteljstvo Pozderaca, Hamdije naročito, stvara prehrambenu industriju čije je tržište – globalno. Mjestašce u kojem su kuće imale zemljane podove pretvara u jedan od najbogatijih gradova, u kojem – što je u to doba bilo ravno čudu – po školsku djecu dolazi, kao u filmovima, besplatni, žuti autobus. Sa Hamdijom iza leđa, 13.000 ljudi na plati, Fikret je postao direktor Krajine koja se galopirajuće razvija, u kojoj se zapošljava sve radno sposobno, uvoze ljekari, grade bolnice i škole, studenti stipendiraju i šalju u metropole… “Tehnologiju poslovnog uspjeha izgradio je na vještoj kombinaciji socijalističkog radničkog natjecanja, upotrebi savremenog zapadnog pristupa poslu, gotovo korupcionaškoj upotrebi političara i novinara u privredne svrhe, te hazarderskog financijskog menadžmenta i agresivne televizijske reklame”, piše u jednom biografskom tekstu o njemu.

Famozni “hazarderski financijski menadžment” podrazumijevao je, pored ostaloga, izdavanje takozvanih mjenica bez pokrića, zbog čega je Abdić uhapšen i osuđen u procesu koji je, prema uvriježenom mišljenju u BiH, iz Beograda bio usmjeren protiv Hamdije Pozderca. Njegovim odlaskom u zatvor počinje nestanak Agrokomerca, ali i raste mit o Babi, zbog kojeg ga uoči prvih parlamentarnih izbora pokušavaju pridobiti sve značajnije stranke. Iako odgajan u duhu sekularizma, više zavičajno nego nacionalno profiliran, odabire Izetbegovićevu Stranku demokratske akcije i na izborima za tadašnjeg muslimanskog člana Predsjedništva – za razliku od danas, 1990. su svi građani birali sve članove kolektivnog šefa države – osvaja skoro dva miliona glasova. Ipak, mjesto predsjednika Predsjedništva ustupa Aliji Izetbegoviću.

Kanton prije kantona

Najteže bosanske ratne godine, 1993, zbog, kako tvrde njegove pristalice, neslaganja sa politikom SDA, Abdić kojeg se u Sarajevu optuživalo da je pripremao državni udar, formira DNZ, pa Zapadnu Bosnu, autonomnu pokrajinu u koju je Hrvatska slala naftu i kekse, a Miloševićeva Srbija visoke oficire KOS-a – Jovicu Stanišića prije svih – i po potrebi njihove najbrutalnije operativce, poput Milorada Ulemeka Legije. Babini sljedbenici ističu da on nije htio ništa više od onoga što danas imaju kantoni u Federaciji. No, ko god o bosanskoj klaonici govori kao o agresiji sa elementima građanskog rata, argumente ima zahvaljujući Abdiću. Njegovi vojnici ratovali su protiv Petog korpusa Armije BiH, dok su mu politički partneri bili lideri srpskih i hrvatskih secesionista – Radovan Karadžić i Mate Boban. U APZP-u otvarani su koncentracioni logori, premlaćivani zarobljenici, dok se Babin kanton prije kantona gradio na isti način kao i Republika Srpska i Herceg-Bosna – brutalnom silom. Fikret Abdić je, na kraju, sve to platio sa deset godina koliko je, od ukupno petnaest, proveo u zatvoru.

Svih tih deset godina, 29. septembra, na hiljade Krajišnika ispred zatvora u Puli slavilo je rođendan rastom malog vođe, poručujući mu da čekaju njega i spas. Svih ovih devetnaest godina, otkako je Abdić proglasio svoju državu u Kladuši, Krajina se krvavo dijelila i dijeli na “korpusovce” i “autonomaše”, Alijine i Babine, one što, pored ostaloga – kada se potroše velike riječi o patriotizmu i izdaji – vjeruju da se sve dobro Krajini već desilo i to davno, u doba Hamdije i Hakije, i one što se nadaju da će priča o agronomu koji je o biznisu znao puno, a o politici ništa, imati filmski kraj i odjavnu špicu preko kamiona koji u svijet voze paštete i začine proizvedene u Agrokomercu.

A neće. Historija se u Bosni ne ponavlja u svojim boljim izdanjima, već se, u najboljem slučaju, toj istoj Bosni, kako bi rekao Meša Selimović, ruga.