Korijeni ideologije beznađa

“Smrt nekog deteta bez prisustva literature ne bi imala veći značaj od smrti životinje u klaonici. Literatura joj daje težinu, osmišljava je i, u dalekoj je perspektivi, pobeđuje.”

Ovim citatom Žana Rikardua često se znao poslužiti Danilo Kiš kada bi ga pitali o mogućnostima i aspektima humanističke angažiranosti literature. Naravno, pritom je jednako često upozoravao na opasnosti jedne druge vrste angažmana, onoga politički utilitarnoga, kojem su na dobrovoljnoj dispoziciji pisci skloni propagandi neke političke ideje, ideologije, režima. Mnogi od njih, treba li uopće reći, ne vide razliku, a oni kojima je ona jasna, nemaju namjeru odustati od svoje misije, pravdajući je vjerovanjem da govore uime naroda, njegove ugroženosti i stradanja ili, pak, revolucije koja traži masovnu ljudsku žrtvu bez koje ne mogu uslijediti bolja vremena. Kiša je, mogu li tako reći, prerana smrt poštedjela klaonice koju je naslućivao kasnih osamdesetih godina. Njegova književna ostavština od nekoliko hiljada stranica koje su se podale milosti uobličenja na, u svjetskim okvirima, slabo poznatom srpskohrvatskom jeziku, predstavlja estetsko i etičko remek-djelo pozicionirano u sam vrh svjetske književnosti.

Iako je živio u džojsovskom progonstvu, i često bio prisiljen polemizirati s napadačima koji su se regrutirali iz mediokritetskog i poltronskog miljea netalentiranih ali politički podobnih podlih, sitnih duša, odbijao je biti svrstan po uskim standardima koji su danas pravilo, izjašnjavajući se kao jugoslavenski pisac kojeg je i mitleuropska kultura još sedamdesetih godina prepoznala kao svoga pisca. Da je poživio, mnogi vjeruju, vjerojatno bi dobio Nobelovu nagradu, koja osim visokoga umjetničkog kriterija često implicira i humanističku vrijednost djela i autora.

Čovječuljci i zajebanti

No Kiša odavna nema, a kao svoga kandidata za Nobela Srbija je prošle godine istaknula Dobricu Ćosića. Kada su sajber–aktivisti lažirali vijest o tome da je da je Ćosić Nobel-šampion, javio mi se jedan moj bivši učenik prestrašenim SMS-om: Pa šta se ovo događa, ako nije neka zajebancija, stvarno nastupa smak svita! No, bila je zajebancija, doznalo se istoga dana. Da se kojim nesretnim slučajem dogodilo ono drugo, Dobrica bi vjerojatno izabrao Republiku Srpsku kao najsvečaniji lokus za proslavu dvostrukog trijumfa: pobjedu naroda čije su se vođe čišćenjem teritorija izborile za slobodu, i svoju vlastitu.

Ovaj nekadašnji partizan idealist, agitpropovac i titoist, s vremenom je politički evoluirao u disidenta, kojem nije nikad zafalila dlaka s glave, i antijugoslavena. Baveći se temama mnogo važnijim od literature, čim je nastupio povoljan trenutak, prometnuo se u nacionalista čiji je kreativni obol u nastanku Memoranduma SANU-a općepoznat, a u prvim ratnim godinama postaje prvi predsjednik SRJ-a, tituliran neslužbeno i patetično i kao Otac Nacije. Kako je nesuđeni nobelovac razmišljao uoči nastanka jugoslavenske klaonice, može se vidjeti u transkriptu telefonskog razgovora koji je u junu 1991. vodio s Radovanom Karadžićem. Evo djelića toga razgovora u kojem dva intelekta razmjenjuju misli o istoriji, Evropi i srednjoevropskoj književnosti:

RK: Na starom kontinentu je sve staro. Sve je to stereotip. Sve se ponavlja.

DĆ: Ovde radi istorija. Pojavila se jedna teorija u filozofiji: kraj istorije; to su počele budale da šire…

RK: Ma kakvi…

DĆ: Međutim, istorija radi punom parom…

RK: Ma kak’i…

DĆ: Kostimirana.

RK: Tek će evropski nacionalizam da se razbukta. Oni misle da je prošlo vreme nacionalizama. Ma nema govora (…)

DĆ: Ma kakvi, to će čitavi narodi da potonu, i države i…

RK: Da potonu potpuno, da postanu privjesci, obični.

DĆ: Apsolutno.

RK: Ovaj Havel je uništio Čehoslovačku.

DĆ: E, taj naš kolega postade takva budaletina. Mali je, bre, on.

RK: Mali je, mali čovečuljak. I vidite da ta srednjeevropska filozofija…

DĆ: Ništa.

RK: Ništa, nema tu šokova. Tu nema fundamenta uopšte.

DĆ: Slušaj, pa to nije slučajno. Oni imaju dva najizrazitija pisca.

RK: Kundera.

DĆ: Ne, ne, ne…

RK: Nego?

DĆ: Švejka (! op.a.) i Kafku.

RK: Da, da…

DĆ: Jedan, zajebava se.

RK: A drugi se žali stalno.

DĆ: Okončava.

RK: Da, jeste.

DĆ: Okončava istoriju.

RK: Da, da.

DĆ: I čovekove aktivnosti.

RK: Da, da.

DĆ: Taj erotizam, šta to sve znači Kundera i sve to društvo.

RK: Da, da, tačno, tačno.

DĆ: I kad se gleda ta cela istorija i pogledaš umetnost, ništa originalno ta Srednja Evropa nema.

RK: Pa ne može mit da napravi.

DĆ: Sem katoličanstva, ona nema ništa.

RK: I to je neko prljavo katoličanstvo koje se stalno žali i tuži se. I mislim da nema tužnije stvari nego slovenski narod koji je katolički.

DĆ: Jeste, to je…

RK: Zaista sudaren sam sa sobom.

Huh…

Posljednje utočište hulja

Govoreći o ironičnom lirizmu kao temeljnom poetsko-stilskom sredstvu primijenjenom u njegovoj prozi protiv užasa egzistencije, u knjizi sabranih razgovora “Gorki talog iskustva”, Srednjoevropejac Danilo Kiš sažima ukupno istorijsko iskustvo epohe zvane dvadeseti vijek, iskazujući pritom bojazan da će se milenijski fin de siècle ukazati slikama koncentracijskih logora u srcu Evrope i zločina koji će doći u obliku novih fašizama i atavističnih istorijskih prijepora. Kako je Danilo Kiš svoj kratki ali briljantni život posvetio temi užasa lijevog totalitarizma, a motiviran autobiografskim iskustvom onoga drugoga – desnog, koji je rezultirao holokaustom, vjerujem(o) da je znao o čem piše, no posebnu vjerodostojnost njegovoj literaturi daje činjenica da je Danilo Kiš bio istovremeno, u jednoj osobi, Čovjek i pisac. Zalažući se za žrtvu svojim literarnim angažmanom, Kiš je i u privatno-javnom diskursu – brojnim razgovorima i intervjuima – činio isto. Onkraj svakog patosa, meni je Kiševa književnost sačuvala razum u doba rata. Sažeta na sintagmu život, literatura, kako je sam volio istaknuti, bila mi je vodič i učitelj kroz krvav i mračan lavirint jugoslavenskog rijalitija, koji je potrajao godinama. Pročitavši njegov čuveni esej o nacionalizmu u kojem portretira nacionalista u općim, globalnim crtama, Kiš me je zauvijek pridobio da se u vlastitim mogućnostima malog čovjeka, takozvane slabe povijesne ličnosti, angažiram protiv ove boleštine koja doista jest posljednje utočište hulja. “Nacionalizam je, pre svega, paranoja, kolektivna i pojedinačna, posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti, a nacionalista, po pravilu, kao društveno biće, i kao pojedinac, ništavan. Izvan ovog opredeljenja, on je nula. Nacionalizam živi na poricanju i od poricanja. Mi nismo ono što su oni; mi smo pozitivan pol, oni negativan; mi jesmo nacionalisti, oni su to još više. Mi koljemo (kad se mora), ali oni još i više.”

Na krilima povampirenog nacionalizma iz vremena Drugoga svjetskog rata, nadahnutog gazimestanskom besjedom Slobodana Miloševića i Memorandumom SANU-a te, s druge strane, neoustaštvom i nostalgijom spram genocidne Pavelićeve epohe, razbuktani nacionalizam jugoslavenskih naroda doista je iznjedrio porod od tmine u devedesetima: Kiševa bojazan i tragična slutnja od recidiviteta konclogora na evropskom tlu ostvarila se u svojoj darkerskoj punini. “Kiševci”, angažirani pisci, žurnalisti i humanisti, srpski, hrvatski i bošnjački, s pridruženim kolegama iz svijeta, izlažući se visokim rizicima u vidu progona, likvidacija, izgnanstava iz svojih domova i domovina, žrtvovali su se da bi ukazali na masovnu žrtvu, čineći sve da bi istina, jedna jedina, osvijestila domaću i stranu javnost i zaustavila progres zla koje je uzelo maha pretvorivši nekoć mirni prostor naroda i narodnosti u klaonicu. Protiv sebe nisu imali samo takozvanu političku i vojnu elitu, nego i hulje u akademijama, moralno deformirana lica s perima u ruci, klerike, kao i sve njihove sljedbenike koji su vjerovali da brišući Drugoga osvajaju veći i značajniji životni teritorij za sebe.

Idiotarija, sarkazam ili…?

Post festum stravičnih posljedica jugoslavenskog rata, djelić satisfakcije za žrtve, među kojima su najbrojniji bosanski muslimani, stigao je kroz sudske procese u Hagu. Neki od osuđenih zločinaca iz redova vojno-političkog establišmenta već su na slobodi, njihova se zlodjela glorificiraju epskim desetercem, a imena su im postala nacionalnim simbolima junaštva i stradalaštva. Istina je koliko i nacionalnih strana u minulom ratu, svatko insistira na svojoj, relativizira, preuveličava i falsificira, iskazujući ekstremni prezir prema žrtvi. Ukoričene istine potpisuju intelektualci kojima nikad – kako u ratu, tako i danas u traljavom miru – nije zaprijetila kakva-takva ruka prava i pravde, iako je njihova odgovornost bjelodana, dokaziva i ogromna. Umjesto toga, oni svoju opasnu misiju provode i dalje, ističući kako su odgovorni samo svome narodu. Svjestan moći pojedinca koja proizlazi iz njegova umjetničkog ugleda, Kiš o toj vrsti nečasnoga intelektualnog aktivizma, to jest njegovoj ulozi u zlu vremenu, kaže: “Nacionalizam je ideologija banalnosti, totalitarna ideologija, poslednja koja se obraća narodu. Pisci to najbolje znaju. Stoga je pod sumnjom nacionalizma svaki pisac koji deklarativno izjavljuje da piše ‘iz naroda i za narod’, koji svoj individualni glas, tobože, potčinjava višim, nacionalnim interesima.”

Dobrica Ćosić, nacionalni bard smješten u srednjoškolsku lektiru romanom znakovita naslova i simbolike “Koreni” – da mladi mogu učiti o humanističkim vrijednostima od najboljih i najreprezentativnijih – od prapočetka je svesrdno angažiran u obrani nacionalnih i nacionalističkih vrijednosti srpskog naroda. Ideolog zloglasnog Akademijina dokumenta iz čijih su teza probujali grobovi, političar, požrtvovni miritelj posvađane i razjedinjene srpske političke bratije, taj žilavi, živahni starčić sovuljastog lica patriotskih nastojanja koja su u skladu s njegovim imenom, ovih dana ponosno i svečano promovira knjigu “Bosanski rat”. Naime, velika mu je želja da se sazna Istina. Da ne bi bilo zabune sa zamjenom teza, na predstavljanju u Beogradu sam je istaknuo najvažnije misli i zaključke. Među njima, najsnažnije je odjeknula teza da je Republika Srpska jedina pobjeda srpskog naroda uslijed stoljetne patnje, te da njegova knjiga ima namjeru doprinijeti potrebnom pomirenju Srba, Hrvata i Bošnjaka, a to bez istine ne ide. Shizofrena idiotarija, sarkazam ili nešto treće? Pozovimo još jednom upomoć Kiša: “Ciljevi nacionalizma uvek su dostižni ciljevi, dostižni jer su skromni, skromni jer su podli. Pobeda nad izabranim neprijateljem, onim drugim, jeste apsolutna pobeda. Stoga je nacionalizam ideologija beznađa, mogućne pobede, poraz nikada konačan.”