Kult ličnosti

IRENA VRKLJAN, književnica iz Zagreba koja posljednjih 30-ak godina živi u Berlinu, objavila je novi roman pod naslovom “Rastanak i potonuće” u izdanju Naklade Ljevak. Tim povodom književnica je u razgovoru za medije izjavila: “Nije glavno pitanje čita li se danas Marina Cvetajeva. Ključno je pitanje jesu li ljudi danas sretni. Bojim se da nisu i da traže nešto drugo osim toga što se nudi. Nestao je optimizam iz društva, a ova generacija, kao uostalom i svaka prije nje, plaća neki danak vremenu u kojem živi. Slama mi srce kad vidim mlade u Španjolskoj koji izlaze na ulicu jer nemaju posla i podržavam ih kad protestiraju protiv samovolje banaka, protiv kapitalizama u kojem moraju živjeti. Problem jest taj što se alternativa ne nazire.”

DEJAN AĆIMOVIĆ, glumac i redatelj, autor je dokumentarnog filma “Kralj” o našem paraolimpijcu Darku Kralju, osvajaču zlatne medalje na Paraolimpijskim igrama u Pekingu 2008. godine.

– Na snimanje filma odlučio sam se nakon što sam u Pekingu svjedočio čudu i vidio kako je Darko pet puta rušio svjetski rekord u bacanju kugle – priča Aćimović, koji se u Kini zatekao snimajući dokumentarac o drugom paraolimpijcu, slijepom atletičaru Petru Bešliću.

– Ovaj film način je da se progovori o paraolimpijskom sportu koji je u Hrvatskoj bezobrazno zapostavljen. S filmom ćemo gostovati u svim gradovima u Hrvatskoj koji imaju kino; prijepodne ćemo održavati projekcije za djecu, a navečer za građanstvo, a nakon svake bit će okrugli stol s Darkom i njegovim trenerom na kojem će se predstavljati paraolimpijski sport – kaže Aćimović.

DRAGANA KANJEVAC, novinarka i publicistkinja iz Beograda, ovih je dana završila montažu dokumentarnog filma “Sonja” koji govori o prerano preminuloj ex-jugoslavenskoj glumici Sonji Savić. Kao što se zna, Sonja Savić je bila izvanserijska glumica, zvijezda jugoslavenske kinematografije, seks simbol i urbana ikona generacije osamdesetih te gorljivi borac protiv establišmenta.

– Njeno buntovništvo, donkihotizam, izražavanje stava na ličnu štetu, revolucionarnost i slobodoumnost, bili su mi u glavi kada sam počela raditi film o Sonji. Bila je stroga, često surova. Mrzila je glupost, prosječnost i hod uprazno – kaže Dragana Kanjevac.

Film “Sonja” otvorit će 30. ožujka 59. Festival kratkog metra u Beogradu.

ALEKSANDRA IZGARJAN koautorica je zbirke priča “Ko se boji vuka još? Moćne priče za odvažne i radoznale”, koja je nedavno u Beogradu izašla iz tiska. Radi se o poznatim bajkama, o “Pepeljuzi”, “Uspavanoj ljepotici” i drugima, u kojima klasične junakinje i junake pokušava sagledati kroz prizmu ravnopravnosti među spolovima.

– U svim Diznijevim filmovima, već na početku, žene isključivo peru i čiste. Imate zidanje Skadra, gdje je žena uzidana u temelje grada, što je vrlo potresno za čitanje i djeci i odraslima. Ili recimo Vila Ravijojla, koju pretuče Kraljević Marko. To su ipak neki negativni modeli ponašanja – tvrdi spisateljica.

Projekt je dobio državni pečat – Zavod za unapređivanje obrazovanja i vaspitanja Republike Srbije odobrio ga je za nastavu u vrtićima i školama.

BRANKO ĆOPIĆ, jedan od najvećih bosanskohercegovačkih i jugoslavenskih pisaca, umro je prije 28 godina, 26. ožujka 1984. tragičnom smrću, skokom sa savskog mosta “Bratstvo i jedinstvo” u Beogradu. Ćopić je autor mnogih knjiga za djecu i romana, kao što su “Ježeva kućica”, “Priče ispod zmajevih krila”, “Družina junaka”, “Doživljaji Nikoletine Bursaća”, “Bašta sljezove boje”, “Doživljaji mačka Toše”, “Orlovi rano lete”, “Magareće godine”, te više knjiga pjesama i satiričnih priča. Knjige su mu prevođene na mnoge evropske jezike, a za roman “Ne tuguj bronzana stražo” dobio je 1958. godine NIN-ovu nagradu.

“Zadatak svake prave književnosti je da oplemenjuje čovjeka i da mu život učini ljepšim i sadržajnijim”, govorio je Ćopić.

ANTONIO TABUCCHI, jedan od najuglednijih suvremenih talijanskih pisaca, umro je u šezdeset osmoj godini u Lisabonu. Autor je više romana i zbirki pripovijedaka, kao što su “Talijanski trg”, “Pereira tvrdi”, “Tristan umire”, “Indijski nokturno” i “Igra obrtanja”, koji su prevedeni na četrdeset jezika. Predavao je portugalsku književnost u Sienni, gdje je proučavao i djelo Fernanda Pessoe. Pisao je i za kazalište, istupao u javnosti, polemizirao s Umbertom Ecom i kritički pisao o prilikama u Italiji za vrijeme Berlusconija, evropskim integracijama i globalizmu. Za knjigu “Indijski nokturno” iz 1984. godine osvojio je prestižnu francusku književni nagradu “Medicis etranger”, a za roman “Pereira tvrdi” iz 1994. talijansku književnu nagradu “Campiello”.