Mi smo ti koje smo čekali

Foto: Jovica Drobnjak

Vilim Matula jedan je od vodećih hrvatskih dramskih umjetnika; bio je dugogodišnji član Zagrebačkoga kazališta mladih, a već petnaest godina ima status slobodnog umjetnika. Niz godina nastupao je na Dubrovačkim ljetnim igrama i dobitnik je mnogobrojnih nagrada: Orlanda, Marulićeve nagrade za ulogu u predstavi “Metastaze”, Nagrade “Fabijan Šovagović” za najbolju monodramu, za sjajnog “Münchhausena”, Godišnje nagrade “Vladimir Nazor” i mnogih drugih. Poznat je i po svom aktivističkom djelovanju: posljednjih je godina bio član Kriznog odbora za Cvjetni trg, nastalog radi obrane Varšavske ulice od privatnih interesa i krupnoga kapitala.

U njegov društveni i umjetnički angažman gledatelji se mogu uvjeriti i u zagrebačkom Art kinu Grič, gdje se u predstavi “Tko si ti i otkud ti pravo”, uz plesačicu Irmu Omerzo i čelista Stanislava Kovačića, pojavljuje kao glumac, kreator osnovne ideje i producent. Predstava je nastala pod kapom Teatra 2000, koji je Matula osnovao prije desetak godina kako bi realizirao svoje ideje o angažiranom teatru. Naslov predstave Matulin je odgovor na opće stanje u društvu, kao dio njegova osobnog revolta zbog položaja “malog čovjeka”.

Mediji proizvode apatiju

– Sve je krenulo za famozne krize 2008., a produbilo se inicijativom Pravo na grad, kada se načulo da će biti nečega, najprije iz krugova arhitekata koji su počeli govoriti da se nešto veliko sprema. Nije se još točno znalo gdje, a na koncu je to bio Cvjetni trg. Poriv za tom vrstom aktivizma možda se najbolje oslikava u naslovu predstave “Tko si ti i otkud ti pravo”. Naime, ključno političko pitanje je pitanje legitimacije. Zanimljivo je da ljudi koji su odgovorni, na najvišim položajima, izabrani kao naši predstavnici i zastupnici koji bi nama trebali odgovarati, na naša pitanja i apele vrlo često odgovaraju protupitanjima: tko si ti, tko je ovaj, tko je onaj? Sjetimo se, sadašnji premijer Zoran Milanović svojedobno je odbio govoriti o javno upućenim kritikama, pa je otprilike izjavio: “Ma tko je to Vjeran Zuppa, ne znam po čemu on zaslužuje naše vrijeme?” Zašto to spominjem? Zato što oni koji nas predstavljaju osjećaju nelagodu spram kazališta; dobro kazalište uvijek razobličava tu predstavu, jer profesionalni političari uglavnom nisu ništa drugo nego ostavljači dojma – kaže Matula.

U kolikoj mjeri kazalište danas treba biti politično i koliko glumac može prenijeti glas javnosti u svrhu podizanja građanske svijesti?

Ne vjerujem da mi moramo podizati građansku svijest. Mislim da je građanska svijest puno viša nego što nam to prikazuju mediji. Da mediji čine sve ne bi li držali građane u apatiji i beznađu, možda je teorija zavjere ili strukturalna pogreška, ali očito je da građani nalaze sve više načina da se aktiviraju, a jedan od njih je i kazalište. Takvih pojedinaca i grupa ima, pogotovo na nezavisnoj sceni: od Bacača sjenki s kojima radim interaktivno kazalište i ‘Trilogiju o zajedništvu”, Damira Bartola Indoša koji je uvijek angažiran, Montažstroja koji je radio predstavu o radnicima “Moje srce kuca samo za nju”, što je bila politička diverzija u HNK-u, pa do svjetski relevantne skupine BADco. Nedostaje prostor za igranje predstava nezavisne scene, što je povezano s nepostojanjem zajedničke logistike i marketinga.

Može li se onda očekivati da će kazalište iznova osloboditi svoj politički potencijal?

Postoje brojni primjeri političkog kazališta u 20. stoljeću: od Bertolta Brechta preko Erwina Piscatora do Augusta Boala. U našem institucionalnom kazalištu vole se praviti da postoji nekakva umjetnička autonomna sfera, koja je izvan banalnosti politike i trivijalne svakodnevnice. Međutim, u ovakvim jezivim vremenima politika ne može biti trivijalna, ona je presudna. Dobro kazalište je kroz povijest uvijek probijalo granice društvenih predrasuda i bilo politički relevantno. Pitanje je kada će se i u kolikoj mjeri to danas probiti; nažalost, toga je puno više na nezavisnoj sceni. U mainstreamu to donose Oliver Frljić, Mario Kovač i Anica Tomić. Ministrica Andrea Zlatar za sada najavljuje dobre smjerove u omjeru financiranja nezavisne i institucionalne kulture, tvrdi da će omjer ići u korist nezavisne scene. Istovremeno, na razini grada vidimo potpunu bezobzirnost, ignoranciju i nekompetentnost. Način na koji su Tedi Lušetić i Ivica Lovrić iz Gradskog ureda za kulturu zakinuli nezavisne za jedanaest milijuna kuna govori o tome da im Duško Ljuština i Vladimir Stojsavljević ovaj put nisu ništa šaptali. Ili da ih jednostavno nisu poslušali.

Nova pravednost, što je to?

Vaša predstava podsjeća na Brechtov epski teatar, u kojem publika interaktivno surađuje s glumcima na sceni. Koliko u tome ima poziva da se otrcana predstava predstavničke demokracije zamijeni novim izvedbama izravne demokracije?

Brecht, a pogotovo Boal s forum-kazalištem, kakvo sam radio s Natašom Govedić, sigurno imaju utjecaja i na predstavu “Tko si ti…” i ono što Irma, Stanko i ja radimo. Sve me više privlači ideja da napravimo forum-trupu i da kombiniramo Boala s političkim stand upom, angažiranim hip-hopom, rockom i suvremenim plesom i cirkusom. Boal traži da publika prekida scenu i intervenira u njoj. Od Brechta kazalište postavlja pitanje otuđenja: predstavnička demokracija potpuno je otuđenje politike od građana, a takvi oblici kazališta pružaju mogućnost razvoja izravne ili direktne demokracije, za koju ne znamo kamo će ići i kuda će stići. Kazalište je još javni prostor, a njega više gotovo nema, požderali su ga.

Negdje ste rekli da je kazalište postalo služba za davanje plaća: gradskim se budžetom financiraju sapunice, na kojima se producenti bogate. Je li to način na koji funkcionira neoliberalni kapitalizam?

Govorio sam da u nacionalnoj kući glumci imaju velike plaće, pa se lakše pristaju za mizeran novac izlagati sapuničarskoj glupariji. Presudan je, svakako, repertoar: da su glumci zaposleni kvalitetnim sadržajnim ulogama, ne bi se svakodnevno blamirali u sapunicama i punili džepove sumnjivim producentima. Kada bi Hrvatski audiovizualni centar uspio postaviti kvalitetnu produkciju filmova i serija, nitko ne bi glumcima zamjerao što snimaju.

Ne ustručavate se javno prozvati “gospodina i gospođu Konzum”, prikazujući “nevidljivu” tajkunsku ruku. Jesu li sloboda, solidarnost i ravnopravnost, na koje se sarkastično pozivate u predstavi “Tko si ti…”, iako nužne, doista i nemoguće?

Hm, zasad nas svi oni, od vlastodržaca do teoretičara neoliberalizma i onih koji taj sistem provode, uvjeravaju da su te društvene vrijednosti nemoguće i, dapače, štetne. Ali, kao i većina političkih pojmova, one su protuslovne. Kako ih ostvariti? Sigurno ne na način na koji predsjednik Ivo Josipović demonstrira slogan “Nova pravednost”. Nova pravednost, što je to? Politički novo ne vidim ništa, osim novog liberalizma; pravednost – za one koji na nju imaju pravo. Gospodin Konzum za mizerne plaće drži tolike ljude, firme u blokadi plaćaju radnike Konzumovim bonovima i sve se pravda tržištem. On se pretvara, pravi predstavu da zapošljava ljude i pokreće proizvodnju, a znamo da je većina K-proizvoda uvezena i da je Ivica Todorić glavni profiter uvozničkog lobija. Gradi dvore, a glumi hotel. Sve je jedna jeziva predstava i farsa.

EU je servis korporacija

Tjeskobni je vrhunac predstave “Tko si ti…” kada kažete: “Mi čekamo na nas.” U trenutku kada nam propadaju tvornice i brodogradilišta i kada novcem poreznih obveznika spašavamo banke, koga i što mi to još čekamo?

To nije moj izvorni citat, riječ je o tome da smo mi ti koje smo čekali. Nitko drugi tu neće ništa napraviti, niti ima itko drugi osim nas. Zasad ne činimo puno, ali morat ćemo. S druge strane, na pozornici ne možemo dati neko opće rješenje, pa kombiniramo humor i tjeskobu. Ne mogu reći da je to predstava koja nas podiže, daje elan ili sigurnost u pobjedu. Ona ide u nas, ukida rampu između publike postavljajući pitanja o navodnoj prirodi stvari. Umjetnost uvijek kucka po nesvjesnom i izvire iz njega, koliko god religiozni tvrdili da nesvjesno ne postoji. Svakojakih se informacija nagutamo, brojne porive i želje potiskujemo. U predstavi – na temelju mimike, gesta ili tikova – naslućujemo nesvjesni sadržaj. To su geste koje političari koriste u javnim nastupima kako bi se činili utemeljenima, da bi djelovali vjerodostojno, a zapravo rukovodili i manipulirali građanima. Naši političari nisu toliko vješti kao što je bio Tony Blair. A tog je vještog političara, čija je vještina Engleze odvela u Irak, John le Carre nazvao samo – lošim glumcem.

Bili ste član Kriznog stožera za Cvjetni trg, na kojem sada poduzetnički projekt Tome Horvatinčića propada, zajedno s lokalima. I to se opet pokazuje kao velika farsa?

Pokazuje se točnim ono što su nam urbanisti i arhitekti od početka govorili, da je garaža jedina stvar koja se tu bankama isplati i koja ih zapravo zanima. Tu opet dolazimo do famozne žudnje, čovjek ima potrebu vlastiti automobil, surogat sebe i svoje žudnje, izvesti u centar grada i onda valjda pustiti da se druži sa sličnima u garaži. To je perverzno, ali je i slika nesvjesnoga i žudnje. Banka zna da joj je na takvoj lokaciji dovoljna garaža da se isplati investicija. To je gotova priča, ali meni je drago da se brojne udruge širom Hrvatske povezuju poput Stožera za Cvjetni: od golf-terena u Dubrovniku i projekta hidroelektrane preko splitskog Marjana do Brijuni rivijere…

Što kao slobodni umjetnik mislite o ulasku Hrvatske u Europsku uniju?

Sigurno ima prednosti, bar što se tiče fondova za kulturu ili razvoja civilnog društva te raznih infrastrukturnih fondova, ali da je cijela Europa servis financijskih korporacija, u to nema sumnje. Oktroirana demokracija, po kojoj Mario Monti može na dvije godine biti postavljen za talijanskog premijera od strane Europske komisije – dakle, ne potvrđen od glasača, nego nametnut – govori o tome koliko u Europi nema demokracije. Neoliberalizam je to da se oni bore isključivo za povećanje dividendi dioničara, nauštrb svega osim enormnih menadžerskih bonusa. To je ovo što se kod nas traži: rezanje svih troškova, radnih mjesta i radnih prava, socijalne države, svi odjednom postaju lijeni i tehnički višak… O tome sjajno govori južnokorejski ekonomist Ha-Joon Chang u svojoj knjizi “23 stvari koje vam nisu rekli o kapitalizmu”.

Može li civilno društvo prodrmati postojeći parlamentarni model demokracije?

U politici je potrebno puno više javne rasprave i širenja javnog prostora. Ako u banci danas možemo tokenom platiti bilo koji račun, znači da tehnologija omogućuje da se glasa od kuće. Morali bismo moći nuditi inicijative ili uobličavati referendumska pitanja na posebnom portalu. To svakako traži razvoj novih demokratskih procedura. U borbi za izravnu demokraciju potreban je rad i na parlamentarnoj razini: jedna istinski crvena, istinski zelena i piratska stranka morale bi moći ući u parlament. Vjerujem da će dio civilne scene, dio aktivističkih nevladinih organizacija, preći u politiku. Za te se ciljeve vrijedi boriti i kroz gradske skupštine i Sabor.

Što vas je ponukalo da u predstavi “Tko si ti…” posegnete za poezijom Branka Maleša?

Brankova mi je poezija silno zanimljiva, uzbudljiva i lijepa. Postoji u njoj nenametljiv, ali jasan angažman, u jednom stihu, primjerice, kaže: Radnik je ponovno lijep. A u cijelom se ovom užasu dugo vremena o radniku uopće nije smjelo govoriti. Sada je on jadan, mizeran, dobiva otkaz, ali ponovno postaje na neki način vidljiv. Postoji potreba za njim, za njima. I radnicama i radnicima, i to svih stupnjeva obrazovanja. No, umjesto da radi i da se raduje, radnik je sada roba, rob i robuje.