Nastavak pravosudne katastrofe

Srbija je dobila kandidaturu za Evropsku uniju i to je odlična vijest. Ona će sasvim sigurno biti iskorištena na predstojećim (svibanjskim) parlamentarnim izborima, ali oni koji će tu činjenicu koristiti neće reći i dodatak: da datuma početka pregovora još nema i teško da će ga uskoro i biti.

Osim Kosova – a u toj se stvari ipak vide pomaci bez kojih ne bi bilo ni kandidature – Evropska komisija i Evropski parlament u svojoj rezoluciji o Srbiji naglašavaju da su gorući problemi korupcija i pravosuđe. Kada je o korupciji riječ, u rezoluciji se ističe da isprepletenost privatnih interesa i interesa političkih stranaka predstavlja temelj sistemske korupcije.

Reforma koje nema

Iz toga se ne može izdvojiti ni pravosuđe, o kojem Evropski parlament ne govori nimalo nježno. Od Srbije se zahtijeva da poveća napore kako bi se osigurala neovisnost i profesionalnost sudova i tužiteljstava, kojima su neophodne duboke i široke reforme, uz naglasak na potrebi razvijanja depolitizacije pravosuđa i poštivanje principa podjele vlasti kao osnovnih elemenata u reformi pravosuđa.

Nadležni su, pak, sve dosad tvrdili da je sve idealno i one rijetke stručnjake koji su javno istupali s kritikama tzv. reforme, kao i rijetke medije koji su tome posvećivali nužnu pažnju, proglašavali neprijateljima, zlobnicima i zaštitnicima, čak suradnicima mafijaša i kriminalaca. Činjenice govore sasvim nešto drugo: tri godine Visoki savjet sudstva (VSS) nije uspio riješiti ni kadrovske probleme, a kamoli nešto više. Nakon što je gotovo tisuću dotadašnjih sudaca i tužitelja proglašeno nedostojnima ili nestručnima, još nije završena revizija postupaka koje su suci i tužioci pokrenuli pred Ustavnim sudom Srbije, koji je potom taj vrući krumpir prebacio nazad VSS-u.

Taj postupak do danas nije gotov, a također je obilježen brojnim nepravilnostima. Najprije, VSS ne radi u punom sastavu, jer je jedan od njegovih članova, sudac Blagoje Jakšić, uhićen zbog navodnog kaznenog djela počinjenom u Kraljevu prije više od deset godina, a jedan od sudaca, Milimir Lukić, početkom zime prošle godine podnio je ostavku, konstatirajući pritisak vlasti na rad članova VSS-a i izmjene zakona koje te pritiske čak čine zakonitim. VSS je svejedno, u krnjem sastavu, nastavio rad na reviziji, iako je od šestero članova iz redova sudaca izgubio dvoje, te iako je i predstavnik pravnih fakulteta, dekan niškog Pravnog fakulteta Predrag Dimitrijević, bio prijavljen za sukob interesa. Dimitrijević se morao odlučiti za jednu od te dvije funkcije, odnosno od Agencije za borbu protiv korupcije u zakonskom roku tražiti dopuštenje da obavlja obje, što nije učinio. O tome se Skupština Srbije – odbijajući potvrditi odluku Agencije – izjasnila tek krajem prošle godine.

O tome je svoje rekao i Evropski parlament, koji je upozorio na netransparentnost i cijeli niz nedostataka i manjkavosti u postupku revizije odluka o imenovanju sudaca, na kršenje proceduralnih standarda i utjecaj koji oni imaju na neovisnost sudstva, podjelu vlasti i vladavinu prava, zahtijevajući od nadležnih nepristrani tretman svih članova sudske vlasti, kao i to da se VSS-u omogući transparentno i samostalno djelovanje bez vanjskih pritisaka, uz dosljednu primjenu jasno utvrđenih kriterija, kojih – uzgred – do dana današnjeg nema.

Travestija pravde

Krajem prošle godine s internetske stranice EUobserver procurili su detalji izvještaja skupine pravnika koji su pratili proces preispitivanja reizbora sudaca, dostavljenog evropskim institucijama: “Čitav proces revizije odluka proveden je samo da bi se zadovoljila forma i predstavlja školski primjer travestije pravde.” Izvještaj datira iz kolovoza 2011. godine.

Do danas se ništa nabolje nije promijenilo, pa je i Evropska komisija ovih dana zatražila konkretne akcije od nadležnih: da se izvan snage stave sve odluke o nereizabranim sucima i tužiocima kojih je tek nekolicina vraćena u pravosuđe, da se evropskim pravnicima omogući praćenje svih postupaka koji su u toku i koji će biti u toku, da im se da uvid u kompletnu dokumentaciju svakog suca i tužioca, kao i zapisnika VSS-a, koji su i danas uglavnom nedostupni javnosti.

Tako će javnost možda saznati kako je sin Nate Mesarović, predsjednice VSS-a i Vrhovnog kasacionog suda, u samo tri godine od suca općinskog suda napredovao do Višeg suda, pa potom i do Specijalnog suda za borbu protiv organiziranog kriminala, usprkos svom skromnom sudačkom iskustvu.