Nesporazum u medijima?

Imaju li pripadnici zagrebačke nezavisne kulturne scene kakav hormonalni poremećaj, možda uzrokovan proljećem, kad svake godine održavaju ritual posrednog obraćanja Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i sport? Retorika je jednaka, stvar nalikuje terapijskom sastanku bez katarze. Ne očekuje se ni katarza šireg opsega u javnosti, ne sjećamo se nastupa kulturnog establišmenta, nepoznat nam je fizički lik gradskog pročelnika za kulturu.

Tako kažu da zagrebački pročelnici uopće ne uživaju u bunkeriranoj anonimnosti, nego žive pod političkim stresom, u tampon zoni između Bandićeve i skupštinarske opcije, u blagoj recesiji, malo demoralizirani. Zamjenik pročelnika zagrebačkog Ureda za kulturu Tedi Lušetić prije šest mjeseci došao je na to mjesto iz Gradskog kazališta Komedija, gdje je bio voditelj marketinga. Lušetić simbolički predstavlja i fizički zastupa novu opciju Ureda: komunikativniju, navodno transparentniju, dokazano uljuđeniju.

Dugi hod kroz institucije

Takav je dojam već dok čekamo sastanak u predvorju Ureda, kad nam postaje jasno da su se stvari od “jučer pomakle na sutra”, naime da se javna buka korisnika proračuna pretvorila u strukturirani kabinetski razgovor. Opet repriza, neovisno o akterima. Javni bunt i kabinetski dogovori umjesto kabinetskog bunta i javnih dogovora. “Primili smo žalbe nezavisne scene, zajedno ćemo ih razmotriti. Medijska buka digla se zbog loše komunikacije, tu se ispričavam, stvari će ubuduće krenuti nabolje”, uvjerava Lušetić. Flaster će opet biti zalijepljen, proračunski disbalans će se vjerojatno riješiti u korist oštećenika, pa tako do sljedeće proljetne neuroze. To je sistem dugog hoda kroz institucije, na zagrebački način. Ili bi bilo neophodno (politički) radikalnije ući u mehanizme birokratiziranog menadžmenta u kulturi?

Tim “dvojbama” i sličnom lijenom salonskom bagažom zabavljali smo se čekajući sastanak s Lušetićem, listajući prospekte “core proizvoda” gradske kulture – Kazališta Komedija i ansambla Lado. Nije teško uputiti na strukturni jaz kabinetski vođene kulture i pokušaja nezavisne kulturne proizvodnje: nudimo ga u maloj pokaznoj vježbi, temeljem jedne presice i razgovora sa zamjenikom pročelnika.

U nedavno objavljenom Programu javnih potreba u kulturi Ured je nezavisnoj produkciji namijenio čak 11 milijuna kuna manje nego je to bilo predviđeno proračunom Grada Zagreba. Ured, dakle, nije poštovao odluku Skupštine. U nejasno “vlastitom aranžmanu” rasporedio je sredstva ignorirajući odluke kulturnih vijeća. Ta bilanca, posljedica strukturnih poremećaja u institucionalnoj kulturi, navodno je nelogična jer daje misliti o poziciji gradske kulturne birokracije u odnosu na žuđene EU fondove. Zašto je, pak, logična, vidi se u improviziranom pojmovniku čimbenika sličnosti i razlike između dva, staromodno viđena, sektora kulture.

Vijeća su savjetodavna

Pojam roka ili kašnjenja u fazi – razlozi i svrha urednog poslovanja: Ako je nezavisna kultura mogla skupiti svoje dokumente i izvješća krajem 2011.godine, ako su tada i kulturna vijeća dovršila evaluacije programa, zašto je gradska uprava tri mjeseca kasnila s objavom rezultata?

Tedi Lušetić objašnjava: “U ovom je uredu više od tisuću programa koje treba ocijeniti, to zahtijeva vremena. Okupio sam tim u kojem smo detaljno čitali sva izvješća i primijetili nepravilnosti. Primjerice, kulturna vijeća valoriziraju pristigle programe, ali mi smo radili temeljem prošlogodišnjih izvještaja, čitali jesu li navedeni troškovi opravdani. Troškovi svakovrsnih domjenaka od sada se više neće uvažavati, i to u svim stavkama proračunskog novca za kulturu.”

Pojam i svrha kulturnih vijeća – demokratski dekor ili katalizator promjene: Kulturno vijeće je jedino legislativno tijelo u obrani javne procedure za nezavisnu kulturnu proizvodnju. Članovi gradskih kulturnih vijeća, čak i veteranski profili kulturne uprave poput Naime Balić, tvrde da je svrha njihova rada devastirana nakon što je Ured ignorirao njihove ocjene projekata.

Tedi Lušetić objašnjava: “Vijeća imaju isključivo savjetodavnu ulogu. Ona obavljaju prvu procjenu. Ured za kulturu ima pravo korigirati njihove odluke. Ali ovdje primjećujem i vlastitu grešku, trebali smo direktno kontaktirati barem predsjednike vijeća o odlukama našeg Ureda. Ubuduće ćemo raditi komunikativije.”

Razlog “nestanka” 11 milijuna kuna između Proračuna i Programa javnih potreba za 2012: Nezavisna kultura upire prstom na klijentelizam i netransparentnost, a Tedi Lušetić objašnjava: “Riječ je o nesporazumu u medijima, u osnovi matematičko-tehničkom zbroju. U proračunski predviđenih 55 milijuna kuna ubrojena je međunarodna suradnja, tu su i obveze prenesene iz protekle godine plus ‘rezervirana sredstva’ koja će se ostvariti po potrebi. Iz programa smo namjerno izostavili one za međunarodnu suradnju nezavisne kulture, jer u suradnji s Ministarstvom kulture otvaramo novi pozivni natječaj gdje ćemo zajedničkim resursima financirati međunarodne projekte na način da 50 posto ulaže EU, a ostalih 50 posto troškova dijele Grad i Ministarstvo. Neće, dakle, propasti međunarodna partnerstva nezavisne kulture.”

Ne treba generalizirati

Partikularni slučajevi kao slika identiteta nezavisne scene: Pitamo kako nešto kulturno može uspjeti u Zagrebu, izvan institucija? Tedi Lušetić objašnjava: “Gradski ured obavezan je financirati gradske institucije. Ali nije istina da se svim akterima nezavisne scene financije smanjuju, neki su zadovoljni. S druge strane, neki zakinuti protagonisti, poput Teatra Kufer, opravdano su dobili manje sredstava jer ta ustanova dvije godine nije dala izvješće. Dali smo im 30.000 kuna u dobroj vjeri, a kad stignu ostala izvješća, dat ćemo im razliku do 70.000 kuna, iako to zakonom nismo obavezni. Ne treba generalizirati nezavisnu scenu.”

Kriteriji evaluacije – lažna dihotomija u kulturnoj proizvodnji? Strogost evaluacije samo na jednoj strani kulturnjačke vage? Tedi Lušetić objašnjava: “Pogrešno je inzistirati na dihotomiji institucija i nezavisne scene. Napravili smo selekciju i među programima institucija. Pitanje za širu raspravu je zašto bi se Kazalištu Komedija, koje nije ostvarilo premijeru prošle sezone zbog bolesti redatelja, onemogućilo da premijeru izvede ove godine? Zato ih treba kazniti? Također, odnedavno se strogo pridržavamo zakona o fiskalnoj politici u kazalištima: rad se prati u tromjesečnom ritmu i neizvršavanje plana se kažnjava.”

Stanje pojma: što je to nezavisna kultura u Zagrebu? Razina razgovora o nezavisnoj urbanoj kulturi spustila se, tvrde mnogi, na pod povijesno kulturne epohe tuđmanizma. Protagonisti scene odbijaju po stoti put definirati svoju svrhu, uvjereni da se ozbiljna i profesionalna produkcija te scene jasno vidi najmanje deset godina. Tedi Lušetić objašnjava što podrazumijeva pod pojmom: “Pod pravom nezavisnom kulturom smatram onaj tip propulzivne kulture koja se radi od projekta do projekta, koja nema stalno zaposlene u gradskim institucijama, koja brzo misli i mijenja se. Smatram se pripadnikom takve vrste nezavisne kulture.”