Nova pravednost i stari cinizam

Ugledni hrvatski pravni stručnjak održao je vrlo posjećeno, medijski popraćeno predavanje na poslovnom veleučilištu VERN u Zagrebu. Čekaju nas značajne promjene u pravnom sustavu, upozorio je studentice i studente. K tomu, nužan je i zaokret u načinu razmišljanja ovdašnjih pravnika. Oni su, naime, odviše skloni normativizmu, slijepo slijede slovo zakona; u razvijenim društvima danas prevladava fleksibilnije razumijevanje prava, pa se zakonski akti više ne čitaju doslovno, nego ih se tumači s obzirom na okolnosti. Inspirativnu je tezu zaokružio šaljivim i poučnim zaključkom: “Ispostavit će se da je Tito bio u pravu kada je rekao da se ne treba držati zakona kao pijan plota! Pravo se interpretira, razumijeva u kontekstu, prevladava teleološko tumačenje norme po njenoj svrsi. Mi nemamo tu tradiciju, moramo naučiti.”

Smisao za humor

E sad: da biste mogli s odobravanjem citirati Josipa Broza nastupajući na privatnoj ekonomskoj školi, morate, jasno, raspolagati vrlo specifičnim smislom za humor. Za njega imamo i precizan naziv: navodite li riječi nekoga tko je svoj politički projekt nominalno temeljio na ukidanju privatnog vlasništva radi emancipacije radničke klase, a navodite ih pritom ondje gdje je obrazovni proces privatiziran kako bi proizveo kadrove osposobljene za eksploataciju istih tih radnika, vi ste, naravno, besprizoran cinik. To što je malo tko u profesorovom istupu prepoznao goli, neuvijeni cinizam, ne mijenja značajnije na stvari. A i ne čudi: Tita je javni diskurs odavno sveo na mjeru “kontroverzne povijesne ličnosti”, pa se sada benigno ukazuje na značkicama, majicama, veselim proslavama Dana mladosti u Kumrovcu i svemu onome što popunjava široko polje “titostalgije” (kovanica slovenskog sociologa Mitje Velikonje), pop-kulturnog fenomena lišenog bilo kakve ozbiljnije subverzivne oštrice.

Neobavezna citiranja njegovih izjava sjajno se uklapaju u tu suvenirsku simulaciju provokativnosti, a njezino je jedino pravilo da reminiscenciju na lik i djelo druga Starog prethodno pažljivo očistimo od tragova bivšeg ekonomskog sistema. Socijalizam, radničko samoupravljanje ili industrijalizacija – shvaćeni kao polazišta za formuliranje alternativa današnjem kapitalizmu – moraju biti podsmješljivo otpisani, e da bi poneki žovijalan citat sramežljivo provirio na razinu “ozbiljnoga” političkoga i pravnog diskursa. Profesorovo prizivanje Titovih riječi utoliko nije ništa više od efekta ideološkog potiskivanja bilo kakve alternative, prošle ili buduće, vladajućem kapitalističkom poretku, potiskivanja koje možemo svesti na parafrazu onog čuvenoga Clintonovoga predizbornog slogana iz 1992: “It’s not the economy, don’t be stupid!”

Laži i ekspertize

Priručno angažiranje Tita na mjestu glasnogovornika naprednijeg shvaćanja pravnog sustava neće nam se, međutim, učiniti naročitim zlom ako smo istoga dana naišli i na ovakvu izjavu VERN-ova vanjskog suradnika: “Postoje zakoni tržišta, ekonomije i, nažalost, oni često ne idu u prilog građanima.” Tek što smo ušli u polje ekonomske ekspertize, dakle, zakoni naglo mijenjaju prirodu: ako ih u formalnom pravu treba znati suptilno interpretirati, pažljivo se prilagođavajući okolnostima, ovdje su strogi, unaprijed zadani i nepromjenjivi. Preostaje nam tek skrušeno se nadati najboljem…

Problem, doduše, nastaje znamo li da je ugledni hrvatski pravni stručnjak istodobno i sve manje ugledan hrvatski predsjednik, izabran na tu funkciju na socijaldemokratskoj platformi koja bi – pamtimo li dobro lekcije iz političke teorije – trebala braniti socijalna prava kako bi se većini građana omogućio bolji životni standard. Na toj je platformi onda izgradio predizbornu kampanju “Nova pravednost” u kojoj, ne vara li nas sjećanje, baš i nije obećavao da će zagovarati zakone tržišta koji “nažalost, često ne idu u prilog građanima”. Ali predizborna obećanja, stara socijaldemokracija, nova pravednost – koga briga? U sistemu koji uspješno eliminira bilo kakvu raspravu o alternativama, okvir je političkog djelovanja čvrst i čine ga upravo nedodirljivi i neupitni “zakoni tržišta i ekonomije”. Nažalost, nevolje s predsjednikovom izjavom ne iscrpljuju se pritom u njezinom cinizmu: ona je, naime, još i gola laž. Jer tržište je, prisjetimo se, društvena institucija koju su stvorili ljudi, zadavši joj osnovna pravila zakonskim regulacijama. Ne postoje, dakle, nikakvi zakoni tržišta osim onih koje smo sami uspostavili. Pa, sukladno tome, nema baš nikakvoga razloga da ih se držimo kao pijan plota. Posebno ne ako nam, eto, nažalost često ne idu u prilog…

Fleksibilna tumačenja

Da bismo ovo preciznije shvatili, dovoljno je promotriti odnedavno popularan primjer regulacije glazbenog tržišta u Hrvatskoj. Ono je velikim dijelom konstituirano Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima. U skladu s tim Zakonom, prije devet je godina osnovana stručna služba Hrvatskog društva skladatelja zadužena za zaštitu autorskih i muzičkih prava – ZAMP. Njezino je osnivanje inicirao i njezinim djelatnostima godinama upravljao, znamo, već spominjani ugledni hrvatski pravni stručnjak. Zahvaljujući njegovom vizionarstvu, tržište glazbe u Hrvatskoj danas je regulirano pravilima po kojima, najjednostavnije rečeno, svi mi plaćamo autorsku naknadu skladateljima čiju glazbu ne slušamo ili je ne želimo slušati. Reklo bi se, dakle, da nam zakoni ovoga tržišta “često ne idu u prilog”. Ali to nipošto ne znači da se na njih ne može utjecati. Naprotiv, iako spadaju u sferu ekonomije, podložni su istoj onoj fleksibilnosti koju predsjednik Republike zagovara na planu tumačenja formalnog prava. I ovdje “prevladava teleološko tumačenje norme po njenoj svrsi”. Pitanje je samo kako određujemo tu svrhu: ako je svrha enormno uvećanje profita privatne tvrtke u vlasništvu našega kućnog prijatelja, nema, očito, nikakvih razloga da se postojeće pravne norme teleološki ne usmjere prema cifri od nekoliko desetaka milijuna kuna.

Promovirati fleksibilno tumačenje pravnih normi i istodobno konfabulirati o metafizičkoj zadanosti ekonomskih odnosa, potom spokojno ustvrditi kako ti odnosi često ne idu u prilog većini građana i istodobno pripadati manjini kojoj itekako idu – to, naposljetku, ne znači samo imati vrlo specifičan smisao za humor, nego i vrlo specifičnu političku strategiju. Koju, u osnovi, možemo svesti na pravilo: držati se zakona k’o pijan komplota.