Obrazovanje i znanost društvu, a ne tržištu

Politika znanosti i visokog obrazovanja u Hrvatskoj gurnuta je prošlog ljeta na stranu, nakon fijaska tadašnjeg resornog ministra Radovana Fuchsa s nametanjem paketa novih, reakcionarnih zakona u dotičnom području. I nije se toga u međuvremenu hvatao nitko, pa niti aktualni ministar Željko Jovanović, kudikamo više posvećen atraktivnim nogometnim temama. Ali, podalje od javnosti, članovi Sindikata Akademska solidarnost iskoristili su protekle mjesece za sastavljanje krucijalnog dokumenta u rečenom kontekstu, naslovljenog Deklaracija o znanosti i visokom obrazovanju.

Akademska je solidarnost lani ponijela najveći teret u mobilizaciji te artikulaciji otpora spram pogubne legislative; ipak, nisu gajili iluziju da je zabilježenom pobjedom sve riješeno. Naprotiv, trebalo je javnosti ponuditi alternativnu strategiju, barem platformu s osnovnim polazištima za valjano reguliranje politike znanosti i visokog obrazovanja, dosad provođene mahom voluntaristički, neformalno.

Zasade studentske borbe

Deklaracija o znanosti i visokom obrazovanju nudi upravo to, i sljedećeg tjedna bit će upućena svim relevantnim subjektima, od ministarstva i rektorata do medija i nevladinih udruga. Ujedno je to akt zavidno ispunjen predmetnim referencama, pisan s polemičkom intonacijom, ali i otvorenošću za suradnju u interesu zajednice. Potonje nije tek floskula, nego elementarni motiv i pogon koji iznad svega nadahnjuje tridesetak stranica ovog spisa.

Razvijajući svoj diskurs na tradicionalnim zasadama humanizma i prosvjetiteljstva, on inzistira na promjeni faktički dominantne paradigme ukupnih društvenih odnosa, usklađenih s principima (slobodnog) tržišta, dok baš politika znanosti i obrazovanja funkcionira kao prizma u kojoj se lomi čitav snop pripadajućih silnica.

Sastavljači teksta utoliko su se veoma ozbiljno pozabavili analizom trenutnog stanja, zatim kritikom i formiranjem protustajališta, uz pozivanje na određena međunarodna iskustva i recentne srodne dokumente, kao i studentsku borbu u zemlji i svijetu. Veliki dio deklaracije, čak dva od osam poglavlja, na samom se početku bavi pretežno skiciranjem ekonomsko-političkog okvira politike znanosti i visokog obrazovanja. Polazi se iz općeg, spomenom nepravedne preraspodjele društvenog bogatstva kroz protekla dva desetljeća.

U projekciji Akademske solidarnosti, kritična praksa nadovezuje se daljnjom liberalizacijom tržišta, a obrazovanje biva mjesto reprodukcije gorih društvenih odnosa. Ispostavlja se nužnost propitivanja doktrine autističnog usklađivanja delikatnog obrazovnog sustava s prioritetima gospodarstva sažetog na prostor mušičavog tržišta, koje već samo po sebi zaslužuje iznimnu predostrožnost. U fusnoti je naveden irski primjer generalnog kraha prouzročenog takvim merkantilističkim svjetonazorom, pa deklaracija nastoji uspostaviti novi poredak vrijednosti najprije na općedruštvenom planu.

Prvo poglavlje – osim uvoda – zove se “Ekonomski redukcionizam u društvu, znanosti i visokom obrazovanju”, a naredno ima naslov “Visoko obrazovanje i znanost za društvo, a ne za tržište”. U drugom se dalje razvija kritika pristupa sektoru kroz paradigmatski državni Program gospodarskog oporavka RH, koji nameće trenutnu ekonomsku konjunkturu kao prioritetnu vodilju. Iz nje proizlaze i korporativna načela regulacije znanosti i obrazovanja, kojima se valja suprotstaviti emancipacijom i primjerenom aktivacijom sustava. No, poodavno traje udar na autonomiju sveučilišta i znanstvene djelatnosti, kako nas podsjećaju autori ove deklaracije.

Individualnost kao fetiš

Program gospodarskog oporavka RH kao središnji cilj djelovanja kroz obrazovni sustav navodi “promicanje poduzetništva” i “poduzetničkog duha kod mladih”, što je u trećem poglavlju deklaracije – “Misleći subjekti i demokracija kao temeljne društvene vrijednosti” – podcrtano u vidu okosnice kapitalističke ideologije koja potire autonomiju sveučilišta.

Takav poduzetnički subjekt promiče odlike kojima se fetišizira individualnost, no pojedinac u društvu ne bi smio biti tek menadžer sebi i drugima, već i empatično te kritički osviješteno društveno biće. Jer, primarna vrijednost zajednice nije poduzetništvo, nego demokracija koju liberalna ekonomija isključuje radi ostvarivanja interesa kapitala.

Poglavlje “Jednakopravnost svih znanstvenih područja” očitava štetno hijerarhiziranje struka prema njihovoj komercijalnoj upotrebljivosti, odnosno isplativosti. Pri određivanju državno-budžetskih ulaganja tako najprije stradaju humanističke i društvene znanosti, pa je za opstanak sustava neophodno nanovo prepoznati vrijednost svih znanstvenih područja bez obzira na utržak koji neposredno (ne) ostvaruju.

U znanosti je prikladna samo kompetitivnost u obliku konkurencije na putu prema znanstvenoj istini, naime, utječu se autori zaključku austrijskog teoretičara Konrada Paula Liessmanna. Neprikladni kvantitativni modeli vrednovanja znanstvenog rada – prisjetimo se tehnicističke Bolonjske reforme – produbljuju nepoželjni model kojim se tržišnost nekritički prenosi u akademsku djelatnost, a istinska kontrola kvalitete moguća je samo s pozicija vođenih principom suradnje i samouprave, uz apsolutnu dostupnost i provjerljivost znanstvenog rada, ali i financijskog poslovanja institucija sustava. Zasebno se akcentira imperativ prekida kadrovske politike u vezi sa znanstvenim novacima, među kojima se potiče devastirajuća konkurentnost, kako čitamo u glavi “Sadržajna kvaliteta utemeljena na suradnji i odgovornosti”.

Šesti dio deklaracije, “Regulacija privatnog i javnog u svrhu očuvanja znanosti i visokog obrazovanja kao javnog dobra”, razmatra sve veći broj privatnih visokih škola u kojima najaktivnije djeluje natureni poduzetnički (zlo)duh. One smanjuju količinu znanstvenih istraživanja, a povećavaju udio same nastave, te reproduciraju kadar osposobljen za puko tehničko prenošenje specijaliziranih znanja u skladu s aktualnim potrebama tržišta. Također omogućuju elitizaciju dijela sustava, i ukupnu nedostupnost visokog obrazovanja, te honorarno privlačenje nastavnika s javnih ustanova. Za to vrijeme se potonje razapinju između komercijalno povećanih upisnih kvota i smanjenih mogućnosti, pa je nužno strogo revidiranje odnosa privatne i javne domene u sektoru.

Intelektualna avangarda

Naredna glava afirmira studentsku borbu, inače preteču organiziranja Akademske solidarnosti: “Besplatno i socijalno inkluzivno visoko obrazovanje”. Ovdje se dotiče najrecentniji moment službene politike, dakle, krajnje znakovito, isključujuće mišljenje Željka Jovanovića o (samo)financiranju studiranja, a koje u biti predstavlja sintezu stavova njegovih prethodnika Dragana Primorca i Radovana Fuchsa.

Izuzetno je to poučna nota za sve koji su uvjereni da u hrvatskoj politici nema kontinuiteta; nažalost, ima. A kao dio ukupnih egalitarističkih napora, borba za javno financirano obrazovanje je očito, zatišju usprkos, krajnje aktualna.

Akademska solidarnost zastupa tezu da je odgovornost za uspješnost studiranja i na sustavu, ne samo pojedincu, što stoji usuprot nesocijalnoj politici privilegiranja individualnih nad strukturnim činiteljima. Autori traže da se uzmu u obzir istraživanja koja to ilustriraju, a kontra načela “tko može plaćati, ima pravo na grešku”. Povrh svega, naglašena je potreba razvoja pravednog sustava stipendiranja.

Na tragu spomenutih pretpostavki o demokratizaciji sustava, osmo te završno poglavlje zagovara uključivanje baze u proces izrade sektorskih politika, kroz odlučivanje odozdo, a ne prvenstveno odozgo. Naslov poglavlja glasi “Sustavan pristup donošenju obrazovnih i znanstvenih politika i smjernice za izradu nove obrazovne i znanstvene politike RH”, dok mu sadržaj većim dijelom čine lapidarni zahtjevi upućeni političkoj vlasti, zapravo imperativni zaključci prethodnih, tematski uređenih poglavlja.

S njima kao poantom ovoga vrijednog, ubuduće svakako nezaobilaznog dokumenta, Akademska solidarnost postavlja se avangardno i na čelo šire borbe za javni interes, a s obzirom na to je izglednije kako niti na odgovor protivne strane nećemo više tako dugo čekati.