Od fakulteta do korporacije

Ministar obrazovanja, znanosti i sporta Željko Jovanović jedan je od medijski eksponiranijih članova nove Vlade. Mediji su jedva dočekali njegova prepucavanja sa sportskim djelatnicima, koja su kulminirala obavijestima o ministrovim sportskim uspjesima i aktivnostima na nastavi tjelesnog odgoja. Jovanović se najviše eksponirao istupima o nogometu, a kada u medijima i govori o obrazovanju, najčešće zagovara uvođenje novih srednjoškolskih predmeta građanskog i spolnog odgoja. Sudeći prema njegovim medijskim istupima, čini se da je površno shvatio probleme obrazovanja i znanosti u Hrvatskoj. Nastavlja li ministar Jovanović politiku svojih prethodnika koja nije i neće dovesti do ozbiljne reforme obrazovnog sustava koja bi jamčila dugoročan prosperitet?

Gostujući u trećem Dnevniku HTV-a, najavio je strategiju u vezi s visokim školstvom i smjer reformi. “Tragično je da imamo fakultete koji proizvode kadrove za zavode za zapošljavanje, a ne za radna mjesta. Zašto bi država plaćala upisne kvote za studente koje nitko neće zaposliti?” kaže Jovanović i nastavlja s hrabrom usporedbom, “Zamislite tvornicu koja proizvodi automobile, a nitko ih ne želi kupiti. Pa tu bi tvornicu odmah zatvorili.” Dakle, fakultete doživljava kao tvornice koje proizvode radnu snagu kompetentnu za neko područje. Fakulteti bi trebali biti poligon za trening pojedinaca, koji će kasnije biti sposobni i spremni na tržištu ponuditi svoje usluge. Ukoliko u danom trenutku tržište nema potrebe za određenim kadrom, fakultet koji ih stvara postaje nepotreban i trebalo bi ga ugasiti. Logika kojom se vodi ministar Jovanović potpuno zanemaruje društveni aspekt sveučilišta, izgradnju građanskog društva i humanističkih vrijednosti u čemu bi sveučilište trebalo imati ključnu ulogu.

AS šumom, ministar drumom

Sindikat visokog obrazovanja i znanosti Akademska solidarnost u svojoj se nedavno objavljenoj Deklaraciji o znanosti i visokom obrazovanju bavi, između ostalog, upravo odnosom visokog školstva i tržišta, iznoseći potpuno suprotna načela i ideje od onih što ih je javnosti prezentirao Željko Jovanović. U Deklaraciji poručuju da su svjesni kako je autonomija sveučilišta danas teže dostižna nego prije. Društvo se iz zajednice građana transformiralo u skupinu pojedinaca koji pokušavaju biti kompetitivniji i uspješniji od drugih. No prelijevanje takve retorike na znanost i visoko obrazovanje u potpunosti bi narušilo temeljnu odrednicu tih područja – autonomiju. Kao temeljni imperativ znanosti i visokog obrazovanja postavlja se etička obveza prema razvoju pravednijeg i humanijeg društva. Osim što bi potpuno podređivanje znanosti i obrazovanja tržištu bilo pogubno za društvo u cjelini, kao primjer ekonomskog neuspjeha autori Deklaracije spominju irski model obrazovanja, gdje su se upisne kvote određivale ovisno o potrebama velikih korporacija, odnosno trenutnim potrebama ekonomije. Godinama hvaljen kao model kojem bi i druge države trebale težiti, na kraju se pokazao dugoročno nefunkcionalnim. “Sveučilišta nisu tvornice puke radne snage, nego prvenstveno mjesto razvoja aktivnih građana”, piše u Deklaraciji.

Nameće se zaključak da se ministar Jovanović jasno i nedvosmisleno ne slaže s temeljnim idejama Deklaracije. Gostujući 22. ožujka u emisiji “U mreži prvog” na prvom programu Hrvatskog radija, Jovanović je rekao kako će buduću reformu obrazovanja provesti u suradnji i dijalogu s akademskom zajednicom. Postavlja se pitanje koliko je ova najava diplomatska fraza, a koliko će stvarno surađivati s akademskom zajednicom i implementirati njezine ideje u svoj program. Jovanović je vrlo jasan i dosljedan samo u (opravdanom) kritiziranju svojih prethodnika i dosadašnje politike u svom resoru, no nudi li stvarno neke nove ideje i reforme koje će hrvatski obrazovni sustav odvesti u pravom smjeru, tek će se pokazati. Govoreći o upisnim kvotama, Jovanović je u spomenutoj emisiji kao primjer neefikasnog i neusklađenog sistema upisnih kvota naveo ekonomske fakultete: “Ekonomski fakulteti su doveli do jednog perverznog poticaja da se upisuje više studenata nego što se može kvalitetno obrazovati, što je dovelo do lošije kvalitete studija.”

No bit je te perverzije što su se ekonomski fakulteti, neusklađeni s tržištem rada, sami ponašali isključivo tržišno – svatko ili gotovo svatko tko je mogao platiti, mogao je i studirati. Jovanović kaže da neće direktno smanjivati upisne kvote, odnosno zabranjivati upis, ali da će fakulteti, u ovom slučaju ekonomski, biti dužni u roku od tri godine uskladiti broj nastavnika i upisnih kvota radi podizanja kvalitete Sveučilišta. Istovremeno, spriječit će se hiperprodukcija kadrova koji se nemaju gdje zaposliti. Sigurno je da Sveučilište ne može funkcionirati kao potpuno izolirana oaza unutar društva, no pogubno bi bilo i za obrazovanje i za čitavo društvo kada bi model rezanja ili povećanja kvota ovisno o tržišnim potrebama postao jedino mjerilo. Nije teško primijetiti da se međuovisnost tržišnih potreba i visokog školstva u oba ministrova istupa pokazuje kao stalna tema, dominantna strategija vezana uz visoko školstvo.

Šuvarova reforma

Ostavljajući ovdje po strani nedostatnost ili ograničenost takvog postavljanja stvari, možemo se prisjetiti kako model u kojem obrazovanje funkcionira isključivo radi potreba tržišta rezultira i ekonomskim autogolom u irskom stilu.

Ali imamo mi i bližih primjera. Školske godine 1975/1976. Šuvarovom reformom u Hrvatskoj se ukidaju gimnazije, a povećava se broj strukovnih i strogo specijaliziranih škola. Kako učenici ne bi gomilali “nepotrebno” znanje, glavni cilj je školovati ih za točno određen posao i u točno određenom broju, ovisno o potrebama tvornica. Od škole do tvornice. U kolektivnom pamćenju preživjela je (istinita) anegdota kako su postolari školovani za proizvodnju “donjišta” odnosno “gornjišta” cipele. Problem je ove reforme bio u tome što se tržišne potrebe mijenjaju, pa bi školarci upisani za zanimanje potrebno u tom trenutku, nakon završetka škole bili suočeni s nestankom potražnje za ono za što su školovani i s nestručnošću za obavljanje bilo kojeg drugog posla.

Danas, gotovo 40 godina poslije neslavno propale Šuvarove reforme, tržište mnogo brže mijenja svoje potrebe. Globalizacija i multinacionalne kompanije svoje proizvode i usluge, a samim time i potrebu za specijaliziranom radnom snagom, formiraju ovisno o ponudi i potražnji na tržištu. Pogubno bi bilo ponoviti Šuvarovu pogrešku i pokušati u hrvatsko društvo implementirati model – od fakulteta do korporacije. U reformi visokog školstva trebalo bi imati na umu kako je Sveučilište to koje će novim idejama, kadrovima i znanjima dati zamah tržištu, a ne obrnuto. Pri proizvodnji kadra sposobnog isključivo za proizvodnju “donjišta” i “gornjišta” treba imati na umu da tvornica cipela može i propasti.