Pedofilija naša svagdašnja
Povijest Katoličke crkve otpočetka je impregnirana teškim zločinima koji se komotno mogu kvalificirati kao zločini protiv čovjeka, čovječnosti i čovječanstva. Birajte: križarski ratovi, sumnjiva i skandalozna lica u kronologiji svetih otaca, inkvizicija, diskriminacija pojedinih etničkih i manjinskih populacija, mizoginija, rasizam, podržavanje nacizma i fašizma, politikantstvo, enormno bogaćenje, izopćenja i drugi oblici nepravde naneseni moralno besprijekornim pripadnicima vlastite Crkve…
No najodvratniji je, svakako, zločin nad djecom – pedofilija. Toga su svjesni i religiozni i nereligiozni, razlika je jedino u ljudskosti koja se vodi savješću da se ono što je zločin prizna i da pred zakonom ima težinu, kako bi se zloupotrebe moćnih i zaštićenih pojedinaca ili grupa mogle sankcionirati. Australska časna sestra Mary MacKillop, koja je krajem 19. stoljeća prva upozorila na pedofiliju u redovima katoličkog svećenstva i zbog toga bila kažnjena izopćenjem, nedavno je kanonizirana.
Kriza katoličanstva
Razotkrivanje pedofilskih skandala čak je i u tradicionalno tvrdokatoličkoj i konzervativnoj Irskoj rezultirao smanjenjem broja vjernika, barem onih koji svoju vjeru prakticiraju posredovanjem svećenika, odlaskom na mise i financijskim pomaganjem Crkvi. U ostalim evropskim državama, kao i u SAD-u, Crkva je također u vrlo ozbiljnoj krizi, njezin je ugled značajno poljuljan upravo zbog sve češćeg razotkrivanja zločina nad najslabijima i najbespomoćnijima, koje im je društvo s povjerenjem prepustilo na brigu, to jest na milost i nemilost.
Posebnu pozornost svjetske javnosti izazvale su prijave samoga Svetog Oca, Nepogrešivoga, koji je kao kardinal Joseph Ratzinger, dugo bivajući prefektom Kongregacije za nauk vjere, zataškao brojne slučajeve pedofilije, zbog čega ga je grupa građana, podržana uglednim svjetskim intelektualcima, prijavila Međunarodnom sudu za zločine u Haagu. No Benedikt XVI. ovih se dana sa svoje najnovije turneje iz Meksika oglasio otrcanom porukom o brizi za djecu, pozivajući odrasle da štite djecu i, istodobno, zaobišavši žrtve svećeničke pedofilije, sada odrasle ljude, koji su prosvjedovali protiv njegova dolaska u više meksičkih gradova.
No, mi u Hrvatskoj, kao i u ostatku regije koju je zahvatilo postkomunističko vjersko ludilo, ne moramo brinuti da će se Svetoj Majci Crkvi dogoditi štogod slično reakcijama u svijetu; ovdje stado nadasve štuje i ljubi svoje pastire. Njihova je duhovnost, koja se češće nego drugdje ogleda u skandaloznim i neciviliziranim društveno-političkim stavovima, preslik i odraz naroda koji predstavljaju ovdje na zemlji. Osim toga, štićeni su od strane vrha vlasti, koji ne samo da žmiri na jedno oko na njihove nezakonite rabote nego u ovakvim prilikama prakticira omertu.
U najsvježijoj priči koja tjednima potresa Hrvatsku opet imamo nedužna, oklevetana narodnog heroja. Takvim su ga proglasili njegovi sumještani. Čime je rečeni don Nedjeljko Ivanov stekao ovaj status? Pa, obnovio je crkvu srušenu u ratnim razaranjima, doveo časne sestre u mjestašce, dugo je ondje živio djelujući u službi Božjoj, dijeleći dobro i zlo sa sumještanima, držao je vjeronauk brojnim generacijama, zavlačeći ruku u gaćice sramežljivih i bespomoćnih dječaka poniklih iz patrijarhalnih obitelji u kojima je dijete bez ikakvih prava, a donovi su reinkarnacija samoga Boga. Dječaci koji su imali snage povjeriti se roditeljima, dobili su preko zubi, uz obavezan Kuš!, dok je velečasni u poznoj dobi odlikovan za životno djelo kao zaslužan građanin koji je znao brinuti o svojoj malomišćanskoj pastvi. Epilog slučaja ne moramo pretpostavljati, on je već poznat: zastara.
Arogancija i hladnoća
Kako se o cijelome skandalu očitovala Katolička crkva u Hrvatskoj? Arogancijom i hladnoćom. Zadarski nadbiskup, monsinjor Želimir Puljić, osvrnuo se na slučaj već izlizanom praksom napada kao najbolje obrane, ponudivši javnosti sljedeće fakte: saznali smo da on nije udbaš, hoće reći cinkaroš, te da nije dužan zauzeti se za seksualno zlostavljanu djecu, kao ni prijaviti sumnju državnim organima, a pomalo smo ga upoznali i s intelektualne strane, dok je palamudio o tome gdje pedofilija počinje a gdje završava. Time je valjda htio naznačiti da je pedofilija kompleksniji fenomen, koji zahtijeva dublji znanstveni i duhovni pristup nego što se nama, hrvatskim bijednicima, čini. Stare fore kojima se kler u Hrvatskoj uobičajeno služi otkad je zavladala sloboda naroda, bez obzira na to koji se problem našao u fokusu javnosti, Puljić je nastavio nizati obrušavanjem na medije i njihov mrziteljsko-senzacionalistički stil, uvijek prisutan kada je riječ o Crkvenim problemima. Najveći monsinjorov as ipak je da vatikanska Kongregacija za nauk vjere ne obavezuje njegove kolege, ni njega samoga, da prijave saznanja o sumnji na zlostavljanje djeteta što je, usput, i laž, jer je papa prošle godine uputio tzv. okružnicu Kongregacije svim katoličkim središtima, koja svećenike obavezuje na pomoć seksualno zlostavljanim žrtvama. Monsinjor Puljić je sramotnim izbjegavanjem vlastite odgovornosti, time i sukrivnje, de facto pokazao s kime ovdje imamo posla, ne uspijevajući održati čistim obraz Crkve. Dok običnim smrtnicima pod sumnjom nije dopušteno bljezgariti i skrivati se iza Kanonskoga prava, izravne sluge Božje uspješno izbjegavaju zakon, kako svjetovni tako i onaj Crkveni.
Stjerani na rub provalije, pritisnuti hrabrim istupom oštećenih ljudi kojima je nepopravljivo zlo naneseno u nježnoj dječjoj dobi, unjkavo se oglase samoobrambenim riječima, besjedeći koještarije od kojih se prosječno normalnom i pametnom čovjeku diže kosa na glavi, no računajući na onaj dio svoje pastve kojoj je u životu važniji seoski pop od patnje vlastitog djeteta. Takvih je, čini se, kao i u 19. vijeku, i dalje mnogo. Za 21. stoljeće i civilizacijske domete – previše.