Porezima na bogataše

Socijalistički kandidat za predsjednika Francuske Francois Hollande iznenadio je sve, pogotovo svoje potencijalne glasače, najavom da će robinhudovski oporezovati domaće bogataše. Naime, kazao je da će sve one koji na godišnjoj razini primaju dohodak viši od milijun eura primjereno oderati 75-postotnim porezom. Analitičari za Sarkozyjeva protukandidata kažu da je inače politički bezbojan; no ovakva ga izjava o ograničenju najvišeg dohotka stavlja u red zanimljivijih kandidata, jer zagovara povratak jednog od zaboravljenih načela društva blagostanja – progresivno oporezivanje i posljedičnu redistribuciju bogatstva.

Ratne stope

Ideja o ograničenom najvišem dohotku nije Hollandeova niti je nova. Obično se ona u prošlosti javljala u pokretima koji su težili ekonomskoj jednakosti (posljednji u tom nizu je još aktualni pokret Occupy Wall Street) i u zahtjevima za prenošenjem poreznog tereta sa srednjeg sloja na bogatiji, posebno u ratnim vremenima.

Kad je o Americi riječ, zahtjevi za ograničenjem maksimalne zarade javljaju se već u vrijeme Američkoga građanskog rata. U vrijeme Prvoga svjetskog rata pojavio se sličan prijedlog, da se najviše zarade, one više od 100.000 dolara godišnje, oporezuju stopom od čak 100 posto, kako bi se teret rata ravnomjernije rasporedio. Iako se to tada nije ostvarilo, postiglo se nešto drugo. Naime, stvorena je takva društvena klima u kojoj je porezna politika postala jedno od centralnih pitanja u državi. Na tom je valu američkim zastupnicima uspjelo izglasati najvišu poreznu stopu od 77 posto za najbogatije, odmah nakon Prvoga svjetskog rata. Novi rat, dvadesetak godina kasnije, ponovno pokreće pitanje najviše porezne stope, i Rooseveltova administracija donosi odluku o stopi od čak 94 posto za godišnje prihode iznad 200.000 dolara.

Zanimljivo je da visoka porezna stopa, viša od 90 posto, na snazi ostaje preko dva desetljeća, sve do Lyndona Johnsona, koji je smanjuje na 70 posto, a dodatno je reducirana u vrijeme Ronalda Reagana, na svega 35 posto. Podaci za nulte godine pokazuju da su američki bogataši prije izbijanja krize bili oporezovani stopom od samo 18 posto.

Naturanje flat taxa

Što se domaće situacije tiče, u posljednjih dvadesetak godina porezni sistem vezan uz dohodak poznaje više stopa, trenutačno tri, od kojih je najviša ona od 40 posto za najviše zarade. Prigovori protivnika progresivnog oporezivanja idu u smjeru da je takva politika često poslovno destimulirajuća, odnosno da rezultira padom radne efikasnosti. Jer, logika je, radiš li i zaradiš li više, morat ćeš platiti i više poreza. Uz to, takvoj se politici prigovaraju skupoća provedbe i administrativna kompliciranost. Jedan je od prigovora i da su diferencijalne stope nerijetko podložne određenoj političkoj arbitrarnosti pri odlučivanju, pa su kao takve nepravedne. Različiti neoliberalni think tankovi, koji su posljednjih dvadesetak godina krstarili ovim dijelom Evrope, redovito su ovdašnje vlade savjetovali da ukinu sistem od više stopa i da se prihvati jedinstvena stopa, tzv. flat tax. Riječ je o proporcionalnom porezu na dohodak, koji se prikuplja po jedinstvenoj stopi. Takva jedinstvena stopa, tijekom posljednjih 15 godina uvedena je u brojnim istočnoevropskim zemljama. Rezultati su takvi da je nekad postojeća socijalna kohezija razbijena, a klasne nejednakosti povećane, iako je u nekim slučajevima BDP doista povećan. Međutim, cijena toga je visoka. Najbolji je primjer Estonija, gdje je proporcionalni porez na dohodak uveden 1994. što je, istina, rezultiralo visokim BDP-om, ali ujedno i velikim osiromašenjem, ponajprije srednjeg sloja.

Dodatni problem je i taj da je, barem kad se radi o Hrvatskoj, progresivnost poreza, pa onda i prelijevanje opterećenja sa siromašnijih na bogatije te mogućnost postizanja veće jednakosti među stanovništvom, realizirano ne samo različitim poreznim stopama, nego i ništa manje važnim mogućnostima osobnih odbitaka, što je sada bitno reducirano. Posljedično, može se očekivati rast stupnja neegalitarnosti među društvenim slojevima. Drugi je problem, i to ne samo naš, da bogataši vrlo često primaju relativno nizak dohodak, a da im pravo bogatstvo leži u renti i kapitalu. Tako je prošlog ljeta bilo zanimljivo čitati kako je Radimir Čačić, jedan od naših najpoznatijih političara-kapitalista, na mađarskom sudu izjavio da ima plaću, i to stranačku, od nekih pet i nešto hiljada kuna neto. Dakako, izvor njegova imutka očito nije u osobnom dohotku, nego u vlasničkim i suvlasničkim udjelima u pojedinim tvrtkama te u dionicama, ali sve to ostaje porezno neprepoznato.

Efekti PDV-a

Iako su diferencijalne porezne stope na dohodak zadržane i u politici nove Vlade, srednji, najveći socijalni sloj, novi je porezni udar doživio podizanjem jednoga drugog poreza, onoga na dodanu vrijednost, sa 23 na 25 posto. Kako istraživanja pokazuju, siromašnije stanovništvo povećanjem PDV-a postaje porezno bitno opterećenije od onoga imućnijeg dijela, a i inače je PDV socijalno neosjetljiv porez.

U tom je smislu tekla i nedavna polemika na relaciji Hrvatska udruga poslodavaca – Vlada. Naime, na prigovor Ivana Ergovića iz HUP-a da Vlada nije povukla nijedan za privredu poticajan potez, posebno ne u poreznim izmjenama, reagirao je Čačić, kazavši da je “porezno puno više poduzetnicima dano nego što mi kao građani gubimo. Mi kao građani do kraja godine gubimo oko 2,5 milijardi kuna kroz povišeni PDV, a poduzetnici dobivaju oko 2,8 milijardi kuna da bi potaknuli zapošljavanje”.

Čini se da su u toj igri zasad jedino porezno penalizirani građani – bilo da su povećanjem PDV-a kažnjeni kao potrošači, bilo da su kao pripadnici srednjeg sloja zakinuti kroz različite oblike porezne evazije, prije svega od strane bogatih (slučaj Čačić s nekadašnjom niskom plaćom, koja nerealno prikazuje njegovo imovno stanje), bilo reduciranjem ranijih beneficija, poput osobnih odbitaka.

Da se vratimo na Hollandea s početka priče. Njegov model oporezivanja bogatih, nazvan još i “patriotskim porezom”, kane, čini se, slijediti i neki drugi zapadni kolege. Recimo, Barack Obama u svojoj predsjedničkoj kampanji najavljuje svojevrsni “porez na tajkune”, odnosno podizanje poreza na dividende s dosadašnjih 20 na 37 posto. Aktualni američki predsjednik kao primjer nepoštenog oporezivanja navodi i svoga vjerojatnog protukandidata, republikanca Mitta Romneyja, čije se bogatstvo procjenjuje na 220 milijuna dolara, a plaća porez u prosjeku manji od većine Amerikanaca.