Potapanje brodova

“Noćni brodovi”, igrani film Igora Mirkovića

U dosadašnjem bavljenju filmom Igor Mirković nije imao slabog mjesta. Godinama u najužem krugu ekipe koja je pokrenula i razvijala motovunski festival, suautor (“Novo, novo vrijeme”) i autor (“Sretno dijete”) dva dugometražna dokumentarca koja su poharala hrvatska kina, i to prvi od njih prije svjetskog kino revivala dokumentaraca potaknutog senzacionalnim uspjehom “Ludih za oružjem” Michaela Moorea, naposljetku se uspješno okušao u kratkoj formi igranog filma. Doduše, njegov prvi igrani kratkiš “Krupni otpad” bio je debelo precijenjen, ali je zato drugi, “Inkasator”, zasjao kao jedan od rijetkih dobrih sastojaka neuvjerljivog omnibusa “Zagrebačke priče”.

Nesuvisla naracija

U “Inkasatoru” se Mirković pozabavio rijetkim filmskim protagonistima, osobama tzv. treće životne dobi, a tu interesantnu odluku prenio je i u svoj dugometražni igrani prvijenac, “Noćne brodove”. No dok je “Inkasator” bio satira na staračku isključenost iz suvremenih društvenih tokova koja istovremeno sadrži uključenost u tradicionalno stanje stvari, što i u suvremenosti itekako djeluje, a odlikuje se silnim nepovjerenjem prema drugačijem (nepovjerenjem koje se može povezati s tzv. kapilarnim rasizmom), “Noćni brodovi” su melodrama o dvoje 70-godišnjaka koji se upoznaju u (zagrebačkom) staračkom domu, odakle potajno zajedno odlaze na more, povezujući avanturu ljubavi s avanturom bijega.

Žanrovsko-tematski, ideja “Noćnih brodova” bila je pun pogodak, međutim u konkretnoj realizaciji ona se pretvorila u prvi promašaj Mirkovićeva kinematografskog djelovanja.

Odabir glumaca pokazao se dobrim. Ana Karić i tijelom i duhom svježa je poput djevojčice (njezino lice s godinama je uz profinjeno oštru ljepotu dobilo i dražesnu slatkoću), a čak je i nerijetko glumački iritantan Radko Polič ovdje sasvim solidan. Drugi ključni odabir – onaj direktora fotografije, također je dobar: Silvestar Kolbas kreirao je odličan look, a u žitnoj sekvenci s Bogdanom Diklićem koloristički je upravo briljirao.

No ona treća ključna sastavnica u stvaranju igranog filma – scenarij, odrađena je ispod svake razine. Iako je Mirković surađivao s provjereno solidnim piscem – dramatičarom (i glumcem) Elvisom Bošnjakom, spoj opće narativno-dramaturške koncepcije i dijaloga ispao je poraznim. Filmsku jezgru – prvi dio u domu i drugi na putu – Mirković i Bošnjak uokvirili su off-naracijom lika koji utjelovljuje glumačka veteranka Renata Ulmanski, no ta je off-naracija ne samo patetična u svojem pokušaju poetizacije, nego i posve nesuvisla u relaciji s jezgrom: na djelu je elementarna zanatska neumješnost da se pretenciozno smišljena sveza artikulirano izloži.

Poljubac preko bombona

Središnji odnos između dvoje zaljubljenika, pak, zasnovan je na stereotipnoj premisi da se ljudi u starosti ponašaju otprilike kao djeca, što u očito feel good mišljenom filmu i ne bi morala biti velika mana da taj odnos nije potpuno prazan, a takav je jer scenaristi nisu znali smisliti sadržajne replike, a režiser se jedino trudio korektno odradi rutinska uprizorenja. Jedna jedina interesantna točka “dječje” erotske interakcije protagonista je “poljubac preko bombona”, a o nekom ozbiljnijem postavljanju erotizma u višoj životnoj dobi nema ni govora.

Kad se ovim krupnim zamjerkama doda niz sitnih fabularnih neuvjerljivosti te jalova primjena postulata filma ceste, mora se zaključiti kako su “Noćni brodovi”, s obzirom na dosadašnju reputaciju Igora Mirkovića, najveće razočaranje hrvatskog filma posljednjih godina.